Kako se borimo s informacijama: Po nekim procjenama, svijet danas na dnevnoj osnovi producira toliko informacija koliko ih je uspio proizvesti od prahistorije do 2003. godine. Ponavljamo – na dnevnoj osnovi! Više niko ne može da se bori protiv te hiperprodukcije. Čak i u našim malim provincijskim okvirima, informacijska neman je nesavladiva. Recimo da u najrigoroznijim proračunima danas do svakog zainteresiranog pojedinca dođe 80 do 100 tekstova koje bi zbog intelektualne znatiželje ili profesionalnih razloga morao pročitati. Uz najbolju volju i velika odricanja, ne može ih savladati ni apsorbirati više od 20, u rijetkim slučajevima 30. Ostaje činjenica da svakog dana u bezdanu završi najmanje 50 tekstova (različitog kvaliteta, dužine i ljepote) koji nas zanimaju ili nam fundamentalno trebaju.

Nažalost, mnogi ovaj problem rješavaju tako što dižu ruke od svega pa nepročitano ostane i onih 20. Informiranost je predvorje svakog znanja, a neinformiranost – izgleda –naša stvarnost.

Zagađenje i Sarajevo: Zagađenje bi se u sferi štete i destrukcije moglo pokazati kao druga opsada Sarajeva. Razara najdragocjeniji kapital ovdašnjeg stanovništva – zdravlje čitavih generacija. S već poznatih uporišta, 24 sata dnevno, napadaju nas polutanti svih kalibara. Sat ili dva izlaganja otvorenom prostoru dovoljno je za akumulaciju nesagledive količine potencijalno kancerogenih materija. Ništa bolja situacija nije ni u drugim gradovima Bosne – od Zenice, preko Tuzle i Lukavca, do Banje Luke i Prijedora. Ne postoji preči zadatak za ovdašnju politiku od smanjenja zagađenja. Sve drugo djeluje kao šminka, marginalna aktivnost, zabavljanje perifernim problemima. Obračun sa zagađenjem traži ozbiljan pristup, mnogo novca, kratkoročne i dugoročne mjere, kontinuiranu brigu i aktivno učešće većeg broja stručnjaka.

U praktičnom smislu to znači doslovno ovo: sredinom ili krajem februara, kad emisije malo splasnu – to bi trebao biti prvi dan borbe protiv zagađenja u sljedećoj sezoni. Kao što je povodom arhitektonskog i urbanističkog fenomena zvanog Skenderija organizirana svake hvale vrijedna rasprava vlasti, eksperata i zainteresiranih građana, takvu sličnu seriju javnih tribina traži i ovaj problem. Kao što se povodom vitalne transferzale prema Vogošći svakog utorka saziva operativni sastanak nadležnih funkcionera, tako tokom svih 12 mjeseci treba da se djeluje protiv zagađenja.

Primarni princip nekog gradskog problema je svijest o njegovom postojanju. Kad je svijest dovoljno razvijena i prisutna u javnoj sferi, sljedeći korak je otpor. Maksimum otpora kojeg su dubinski zatrovane Sarajlije do sada iskazale je – jednokratni egzodus na Trebević. Jeste da taj bijeg ne rješava problem, ali bar pruža iluziju da smo nešto uradili za sebe.

Iako masovna poludnevna migracija samo povećava stepen zagađenja.

Pedeset godina od smrti Lazara Drljače: Mlađe generacije vjerovatno nisu ni čule za njega. Lazar Drljača (1882. – 1970.) bio je genijalni bosanskohercegovački slikar, mladost proveo u Parizu, pijančio s Picassom i ostalim velikanima, a posljednje decenije života odživio na Prenju, kao usamljeni boem koji je istraživao planinu, slikao, vozio taljige, slikao, nesretno se zaljubljivao u mlade učiteljice, slikao, patio, slikao, svađao se sa svima, slikao, lutao… U požaru mu je izgorjelo stotine djela nevjerovatne ljepote i neprocjenjive vrijednosti. Od toga se nikada nije oporavio. Ipak, i ono što je spašeno govori o velikom majstoru. Ove godine, u julu, obilježavamo 50 godina od Lazarove smrti. Država sigurno neće iskazati interes za taj važni datum, ali eto prilike da Mostar, Konjic ili čak Sarajevo urade nešto i podsjete javnost na to kakav je velikan jednom živio na našoj nesavladivoj planini. Pola vijeka je dovoljan povod za štošta. Izložbe, javna sjećanja, pohodi do Šantićeve vile, gdje je Drljača jedno vrijeme stanovao, a ne bi bilo zgoreg da neko ponovo objavi fenomenalnu knjigu Šefke Hodžića Lazar Drljača: Zatočenik ljepote, možda s predgovorom ili dodatnim poglavljima koja bi objedinila nova saznanja i sjećanja.

Samo nemojmo dozvoliti da i ova pedesetogodišnjica nekim mističnim bosanskohercegovačkim putevima izraste u stogodišnjicu. Vjerovatno je ova završna napomena izlišna, ali ko se opekao na Aleksu, puše i na Lazu.

Amar Numanović i izbjeglice: Paket papirnih maramica posljednjih se mjeseci nametnuo kao neželjeni simbol gradskog života u Sarajevu. Izbjeglice ih prodaju u pokušaju da klasičnoj molbi za pomoć daju formu razmjene. Tamo gdje su krenuli – otvoreno ih ne žele. Ovdje gdje su zaglavili – niti ih žele niti znaju šta će s njima. Tako da zavise od dobre volje ljudi. A nemaju baš svi dobru volju, mada je dirljiv način mnogih koji, u okviru zadatih mogućnosti, ne prestaju da pomažu. Evo šta na svom Facebook profilu o ovom fenomenu piše Sarajlija Amar Numanović:

„Pošto sam u posljednje vrijeme više puta čuo da ljudi kažu da su spremni pomoći djeci migranata i migrantkinjama, ali ne i muškarcima, molim vas sve da revidiramo taj stav. Taj anticivilizacijski stav, po kojem se normalizuje patnja i stradanje muškaraca, jer su tobože dati na ovaj svijet da podnose i stradavaju, najlakše se revidira tako što u istoj ulozi zamislite svog oca, brata, sina, itd. Prema djeci moramo biti najsenzibilniji i najhitriji da pomognemo, ali poslije toga ne treba stati. Ljudi se trenutno doslovno smrzavaju po ulici, provozajte se – ili još bolje prošetajte – gradom i vidjet ćete na svakom ćošku promrzle i dezorijentirane migrante. Kupite, prema mogućnosti, hrane, skuhajte nešto i donesite, ako ima ko toplije obleke, vjerujem da sve to može pomoći. Marka, dvije, deset, vjerujem da ništa nije malo. I nije na nama da se pitamo i prosuđujemo ko su i kakvi su to ljudi, to je za državne institucije (sigurnosno-pravno) i Boga da se bave time.“