John Lennon i Yoko Ono 1972. zajednički potpisuju autorstvo pjesme „Woman Is the Nigger of the World” objavljene na albumu Some Time in New York City. Čim je pjesma izašla kao jedini singl s ovog albuma, izazvala je žestoke kontroverze. Mnogima se nije svidio odabir termina „nigger” u naslovu pjesme. Termin je, naime, opterećen negativnom konotacijom uobičajene upotrebe, kojom se na uvredljiv i podcjenjivački način naziva Afroamerikance. Međutim, Lennon i Ono nisu prvi koji su žene opisali kao „crnce” svijeta, učinila je to i afroamerička književnica Zora Neale Hurston davne 1937. u noveli „Njihove su oči gledale Boga” govoreći o mizoginiji i pokoravanju žene.
U intervjuu Dicku Cavettu, Lennon je spomenuo kako im je inspiracija za pisanje pjesme bila izjava irskog revolucionara i vođe sindikata Jamesa Connollyja o tome kako su radnice robinje robova, tj. najveće roblje na svijetu. Ipak, reakcija dijela javnosti na pjesmu bila je izrazito negativna, smatrali su kako je takva kvalifikacija pretjerana te da je neprikladno ukazivati na problem seksizma korištenjem rasističkih izraza, a neke su američke radio stanice odbile emitirati pjesmu. No bilo je i drugačijih reakcija. Američka Nacionalna organizacija za žene (National Organization for Women) nagradila je Johna i Yoko za snažnu poruku kojom su pridonijeli borbi za ravnopravnost spolova. Što danas, pola stoljeća kasnije, znače ove riječi i je li usporedba žena s crncima zaista neprikladna?
Kako žene žive danas?
Mnogi će reći kako su europske i sjevernoameričke žene već odavno ostvarile ravnopravnost i kako je suvremeni feminizam zapadnog kulturnog kruga puko prenemaganje i izmišljanje problema tamo gdje ga nema. Pa iako žene ovog dijela svijeta zaista žive gotovo nemjerljivo bolje od žena u ostatku svijeta, to još uvijek ne znači da žive dobro niti da su ravnopravne s muškarcima. I dalje su slabije plaćene za isti posao, i dalje su teže zaposlive i dalje ih je mnogo manje na rukovodećim pozicijama. Nasilje nad ženom, pogotovo obiteljsko, kontinuirano je u porastu (čemu je doprinijela i pandemija korone).
U Hrvatskoj je tijekom prvih deset mjeseci 2022. ubijeno trinaest žena, šest od njih ubili su vlastiti intimni partneri. Prema službenoj evidenciji, u zadnjih dvadeset godina u lijepoj našoj ubijeno je gotovo 400 žena (točno 398). No, premda je femicid najradikalnija forma nasilja nad ženama, nije i jedina. Tijekom 2022. evidentirano je ukupno 1571 kazneno djelo nasilja u obitelji. Tom broju valja pridodati i sva neevidentirana kaznena djela za čiju prijavu žrtve nisu smogle dovoljno hrabrosti strahujući da ih sustav neće prikladno zaštititi od osvete zlostavljača.
Iako su postrožene kazne za ovu vrstu nasilja i propisan progon po službenoj dužnosti za kazneno djelo spolnog uznemiravanja, sadašnji i bivši partneri ne posustaju u namjeri raspolaganja slobodom i životima „svojih” žena. Kazne ih u tome ne demotiviraju, redom su preblage, često samo uvjetne, pune razumijevanja za nasilnika, mnogo manje za žrtvu. Počiniteljima najtežih kaznenih djela uzima se kao olakotna okolnost ako su zločin počinili prvi put, ako ranije nisu osuđivani, ako su očevi maloljetne djece, imaju braniteljski status, stariju životnu dob, društveni ugled i slično. „Već godinama pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje ispod deset posto ukupne brojke svih počinitelja nasilja. Uglavnom izriče relativno blage novčane kazne, odnosno uvjetne zatvorske kazne”, navodi pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ističući potrebu strožeg sankcioniranja.
Razmjere okrutnosti
I bez upoznavanja s detaljima pojedinih zločina, već sami novinski naslovi svjedoče o razmjerima okrutnosti ove vrste nasilja: Muškarac u Zagrebu napao ženu i dijete sjekirom, dijete preminulo u bolnici; Muškarac čeličnom cijevi pretukao ženu, osuđen na uvjetnu kaznu; Pretukao ženu batom za meso po glavi, sud mu smanjio kaznu jer je nositelj medalje Oluja; Umirovljenik silovao mentalno zaostalu kćer, rodila je. Kazna mu smanjena jer je star; Bivšem HDZ-ovom načelniku manja kazna za silovanje jer je odlikovani branitelj; i slični. Za ove žene nitko nije molio, tzv. molitelji na trgovima mole Boga za snažniju ulogu muškarca u obitelji budući da se, prema vlastitoj izjavi jednog od organizatora, osjećaju nesigurno, emancipacijom žena ugrožen im je identitet.
U Bosni i Hercegovini tijekom 2022. ubijeno je osam žena, a u periodu od 2015. do danas više od 60. U Srbiji je tijekom 2020. i 2021. ubijeno 46 žena (u 2022. još 26), u Albaniji 21 žena, Sjevernoj Makedoniji deset, Kosovu devet i Crnoj Gori četiri. Svaku drugu ženu ubio je partner u njihovoj zajedničkoj kući, a žrtve su najčešće dobi od 46 do 55 godina. Usuprot raširenom dojmu kako je femicid karakterističan za ruralne sredine, više od 60 posto žena ubijeno je u gradovima. Najopasnije mjesto na svijetu za ženu je njezin dom.
Ako se ovo događa u Europi (doduše, u njenom zaostalijem dijelu), imamo li hrabrosti pitati kako stvar stoji u ostatku svijeta, u takozvanim zemljama u razvoju? Čini li nam se i dalje da je feministička borba za život, zdravlje i ravnopravnost žene tek suvišno prenemaganje dokonih „muškobanjastih babetina”? Bili muškarci ili žene, naša ljudskost, ukoliko ju imamo, obvezuje nas da odgovorimo, jednako kao i na pitanje čime smo sami pridonijeli ljepoti svijeta i tome da svima koji ga nastanjuju život bude bar malo ugodniji i sigurniji. Dužnost nam je ne ostati nijemi, ne slegnuti ramenima i reći kako pojedinac ništa ne može promijeniti.
„Žena je crnac svijeta. Ako mi ne vjeruješ, pogledaj onu s kojom si.” (Lennon, Ono)