Kao deveto, Henri Bergson, veliki teoretičar ove fascinantne pojave, kaže da je smijeh pribježište ljudi koji vole život. A Mihail Bahtin, ruski filozof i književni kritičar, zapisao je da je čovjek svojom sposobnošću da se smije, da na životne nedaće i društvene nepravde odgovori smijehom, kadar da nadiđe potčinjenost prirodi i društvu: “Smijeh je najveća duhovna privilegija čovjeka, nedostupna drugim bićima.” (Nauka ni u Bahtinovo doba još nije znala ono za gavrane, niti za majmune, pse i mačke, koji su također razvili sposobnost smijanja…)

Kao deseto, ne moraju loše društvene prilike i životne  situacije biti povod za namrgođenost. Mnogi smijehu pripisuju revolucionarni potencijal, otud čuvena izreka da je Voltaireov smijeh srušio više nego Rousseauov plač.

Kao jedanaesto, upravo zbog tog subverzivnog potencijala, smijeh često zna biti superiorna forma promišljanja svijeta – kroz smijeh ljudi napuštaju sumornu teritoriju ozbiljnosti, zabrinutosti, problema. Ozbiljnost je imperativ političkih struktura, to je njihov način vladanja. Kad ste na dnevniku posljednji put vidjeli nasmijano lice? Neozbiljnost nije baš najpogodnija forma upravljanja državama i vladanja ljudima, ali je odličan odgovor, nekad i jedini izlaz, kad nas svijet i život pritisnu.

Kao dvanaesto, zato nijedan prodor smijeha na zauzeti prostor politike, ideologije, religije – sve sumorna mjesta bez osmijeha i šege – nikada nije dočekivan blagonaklono. Nije zalud Schopenhauer ustvrdio da je smiješno “ozbiljnost sakrivena iza šale”.

Kao trinaesto, postoji i onaj jezoviti, zloslutni smijeh od kojeg se ledi krv u žilama. Sjetimo se samo Nadrealista i njihovih predratnih skečeva. Ljudi su fino predvidjeli i pokazali šta nas čeka, to što su pokazali bilo je strašno, krvavo, ali smo se – užasnuti od straha – smijali. Plač je došao kasnije.

Kao četrnaesto, šta nas sprečava da se smijemo malo više? Težak život? Pa dajte, nikad nismo bolje živjeli. Svi imamo toplu vodu, kućni WC, televizor, kablovsku, fiksni i mobilni telefon. Svako u kući posjeduje pravu priručnu apoteku, bol eliminiramo trenutačno. Politička situacija? Ta, manite. Pa više ne tjeraju u logore, niti ubijaju. Osim u rijetkim slučajevima. Pošto je došla demokratija, danas još samo kradu, to im je jedino ostalo. Depresija kao rezultat duha vremena? Teško je i taj izgovor prihvatiti. Duh vremena je uvijek duh, nikada nije davao pretjeranog povoda za radost, pa ljudi su se ipak više smijali nego danas. Možda previše brinemo, možda previše razmišljamo? Već pomenuti Simon  Critchley zaključuje: “Glasovite su, a možda i tačne Descartesove riječi da se čovjek metafizikom može baviti samo nekoliko sati na godinu. Velika prednost humora je što je to filozofiranje na djelu, sjajna srebrna nit u velikom prekrivaču postojanja. I možemo se njime baviti sat-dva svaki dan.”

Ali, možemo li? Evo jednog od potencijalnih odgovora:

I na kraju, kao petnaesto, Friedrich Nietzsche: “Možda ja najbolje znam zašto se čovjek smije: jedino on tako duboko pati da je morao izmisliti smijeh. Najnesretnija i najmelankoličnija životinja je, kako i priliči, najveselija.”