Dovoljno jasno da se Bošnjacima i Bosancima uputi prikrivena prijetnja, i dovoljno apstraktno te neobavezujuće da niko ne može tražiti eventualnu krivičnu odgovornost. Otprilike tako zvuči najvažnija poruka dramatično najavljivane i očekivano razočaravajuće sjednice HNS-a, onaj zaključak o teritorijalnoj reorganizaciji države ako se ne ispune zahtjevi Hrvatskog narodnog sabora, što će reći HDZ-a BiH, odnosno Dragana Čovića.
Čović u destrukciji dosljedno prati Milorada Dodika, ali uvijek s korak ili dva zakašnjenja kako bi napravio prostor za strateški uzmak, iako nikakva distanca ne može anulirati činjenicu da se radi o štetnom i mučnom strateškom partnerstvu. Senad Pećanin precizno definira glavni problem politike koju zastupa Dragan Čović: veći su intenzitet i nivo raseljenosti iz područja pod političkom kontrolom HDZ-a nego iz onih gradova i mjesta u kojima Hrvati žive s Bošnjacima. Takođe, valja imati na umu da raseljavanje uopće nije ekskluzivni problem Hrvata; istom brzinom i s istim entuzijazmom iz ove zemlje bježe Bošnjaci i Srbi, što je proces koji treba adresirati Stranci demokratske akcije i SNSD-u.
Spektakularno najavljivana kao povijesna, presudna, revolucionarna, sjednica Hrvatskog narodnog sabora nije opravdala nijedan od tih atributa, jer se radi o floskulama kojima se maše mjesecima. Čović želi sve što i Dodik, iste su im namjere i ciljevi, ali hercegovački mogul nema onu autodestruktivnu tvrdoglavost, ni praktične i političke moći kao njegov uzor iz Laktaša. I upravo zbog toga, ni dva sata nakon što je sjednica završena, iz redova HNS-a javnosti su odaslane poruke da to nije to, da teritorijalni preustroj nije treći entitet, i sve u tom smislu. Naknadno usmeno obesmišljavanje najjačeg zaključka sjednice govori da su akteri ovog događaja svjesni sopstvenih limita i dokle smiju ići. Bio je to probni balon koji je izduvao prije nego što je poletio.
Jedno je jasno: postojeće državno uređenje puklo je po svim šavovima. Iako je to vidljivo iz bilo koje NATO letjelice, i međunarodni i domaći čimbenici tvrdoglavo insistiraju na njemu, Dejton im je svima zakletva, mada je jasno da se raspao i da je tu strukturu teško ponovo sastaviti i napraviti funkcionalnom. Tri, odnosno četiri strane ostaju ukopane u svoje pozicije, teško je povjerovati da je kompromis moguć, što znači da bi jedino rješenje bilo – novi dogovor o državi i životu u njoj. Ko ima ideje da to osmisli, ko ima snage to provesti, za sada se ne zna. Hrvati, isto kao i Bošnjaci, isto kao i Srbi, zaslužuju bolje predstavnike, bolju politiku, za normalizaciju života potrebne su ogromne količine dobre volje i kompromisnih zahvata doslovno na svim stranama, ali to zadugo, ako ne i nikada, nećemo dobiti, jer je struktura snaga takva da dosljedno producira ono najgore što svaki narod na tržištu političkih ideja može ponuditi. Sad bi bio idealan trenutak za radikalan zaokret, nultu tačku za stvaranje funkcionalnijih i pravednijih odnosa, s malim uslovom: da se iz razgovora o budućnosti, kao minimalni civilizacijski zahvat, isključe Milorad Dodik, čovjek koji je nasilno srušio Dejton, te Željka Cvijanović, ličnost koja je potpisala i “ozakonila” neke od njegovih autodestruktivnih ideja.
Nažalost, teško je povjerovati u takav razvoj događaja. Ako ih ne spriječi kakva neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar, ovi će vladati duže od komunista, i u tome smo bar dosljedni do kraja. Mi kad biramo sopstvenu budućnost, mi to uradimo tako kvalitetno da nas niko živ iščupati ne može.
