U utorak, petog jula 2022. hrvatski predsjednik Zoran Milanović je, komentirajući korespondenciju svoje supruge Sanje Musić Milanović s obrazovnom ustanovom koju pohađa njihov sin, izjavio: „Da je meni to mama napravila sa sedamnaest i pol godina, ja bih poludio” i dodao: „To mojem sinu ne znači ništa, zašto je Sanja imala potrebu istjerivati pravdu na taj način, to zna ona”. Sad predstoji vidjeti hoće li gospođa Musić Milanović i nad suprugom pokrenuti inspekcijski nadzor, nezadovoljna izostankom podrške svojim dopisnim aktivnostima, budući se lijepo zakleo na vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.

A sve je počelo potpuno bezazleno, dobronamjernom i naivnom pretpostavkom kako roditelji trebaju imati aktivnu ulogu u institucionalnom odgoju i obrazovanju djeteta. Dopustilo im se da, iako potpuno nestručni, u određenoj mjeri utječu na kreiranje nastavnih sadržaja. I sasvim očekivano, umjesto inicijativa koje bi predlagale toliko potreban kritički pristup u obradi npr. medijskih sadržaja, odmah su se javile udruge roditelja vjerskog svjetonazora sa zahtjevom da se iz obrazovanja ukloni sve što bi moglo asocirati na seksualnost izvan konteksta kršćanskog braka. Nije im se svidjela pomisao da bi njihova djeca u školi mogla dobiti znanstvene odgovore na pitanja o odgovornom spolnom ponašanju, raznolikosti seksualnih orijentacija, vrstama i načinima korištenja kontracepcije, spolno prenosivim bolestima i slično. Smatrali su da bi već samo izlaganje djece takvim temama moglo potaknuti promiskuitet i rano stupanje u spolne odnose. Posebno im je problematičan bio tolerantan pristup homoseksualnosti i ostalim alternativnim seksualnim orijentacijama jer su pretpostavili da bi takvo podučavanje, Bože mi prosti, od njihovog uzoritog sina moglo napraviti pedera. I tako se niz besmislica potpuno neusklađenih sa suvremenim znanstvenim spoznajama nastavio u nedogled. No krivnju bi bilo pogrešno adresirati roditeljima, prije sustavu koji im je omogućio da donose odluke bez ikakve korelacije sa sposobnošću za njihovo donošenje.

Ohrabrivanje roditelja

Uslijedilo je ohrabrivanje roditelja da se upuste u procjenjivanje i vrednovanje nastavnih postignuća svog djeteta i rad samog nastavnika. Koje točno stečene stručne kompetencije omogućuju vozaču autobusa, prodavačici u lokalnom supermarketu, pekaru, ljekaru ili apotekaru da procijene stupanj usvojenosti i razumijevanja nastavnih sadržaja filozofije ili, primjerice, povijesti? Njihov se sud može temeljiti samo na dobronamjernom, ali površnom, neupućenom i zato potpuno proizvoljnom dojmu. To ih, međutim, ne sprječava da dolaze u škole kako bi savjetovali nastavnike o načinu podučavanja i kriterijima ocjenjivanja ili se potužili ravnateljima na njihov rad. „Ispitao sam malog fiziku i vidim da zna najmanje za četiri, a on mu je dao dvojku”, kaže roditelj žaleći se na kriterije ocjenjivanja nastavnika fizike. Nije on fizičar, ali kvragu učio je tu fiziku prije dvadeset godina u osnovnoj školi pa zna toliko da može procijeniti kako je mali neshvaćeni genije. A onda opet, tko je kriv tim profesorima što im nedostaje agilnosti, i oni bi mogli u autobusu dati poneki savjet šoferu budući da su i sami položili vozački ispit, a liječnika i apotekara bi, temeljem svog osobnog iskustva, mogli fino podučiti koji lijek da pripišu kod migrene ili išijasa.

Zadnji čavao u ono malo preostalog profesionalnog i ljudskog dostojanstva nastavnika zakucao je Zakon o prosvjetnoj inspekciji. U njemu se navodi kako roditelj ima pravo zatražiti inspekcijski nadzor nastavnikovog rada, u određenim okolnostima čak i potpuno anonimno. Maštoviti roditelji zlostavljačkih sklonosti to su dočekali s neprikrivenom radošću, kao neočekivan dar Ministarstva, novu priliku za osvetu svim nastavnicima koji nisu dovoljno entuzijastični u prepoznavanju intelektualnih talenata njihovog djeteta. Ova dalekosežno vrlo štetna odredba resornog ministarstva mnoge je vrsne nastavnike dovela u situaciju da se učestalo moraju braniti od potpuno besmislenih i neutemeljenih optužbi nezadovoljnih roditelja čijoj djeci nisu podijelili petice „šakom i kapom”.

I tako je pisana provjera iz matematike učenika Milanovića (koji je, kažu, vrlo pristojno, odmjereno i pametno dijete), na užas njegove isfrustrirane majke Sanje Musić Milanović, dovela do zaključne četvorke. Moguće da majka Musić Milanović nije svjesna kako, time što vrlo dobro postignuće smatra nedovoljno dobrim, umanjuje lijep uspjeh svog djeteta. Školu optužuje što nije osigurala stručnu zamjenu iz matematike u vrijeme opravdanog izostanka nastavnice, navodeći da su time učenici bili zakinuti za znanje pa posljedično i višu zaključnu ocjenu. Samoj nastavnici zamjera što njenom sinu (koji je, kako kaže, jedan od rijetkih učenika koji se zalagao na satu) nije upisala nijednu ocjenu za aktivnost. Uz to joj predbacuje što je pogrešno formulirala jedan zadatak pisane provjere zbog čega je, smatra, njen sin izgubio dragocjeno vrijeme uzaludno pokušavajući riješiti nerješiv zadatak. „Pet do sedam minuta trebalo je mojem sinu da bude siguran da je zadatak krivo postavljen i postavi upit predmetnoj nastavnici matematike, jednu do dvije minute trebalo je predmetnoj nastavnici matematike da ustanovi grešku i zada nove brojke koje će biti moguće izračunati i dodatne dvije do tri minute učenicima za novi izračun, što je raspon od osam do dvanaest minuta”, napisala je u svom dopisu ravnateljici mama Musić Milanović.

Ozbiljne poteškoće

Nisam psiholog, ali to nije niti važno u društvu koje je prezrelo meritokraciju, pa iz načina na koji je formulirala svoj prigovor s precizno definiranim trajanjem svake pojedine etape nepravde uzrokovane njenom sinu, procjenjujem kako majka Milanović ima ozbiljnih poteškoća. No prava kulminacija nastupa u trenutku kad predsjednikova supruga šalje  pritužbu školi sa službenog maila voditelja odjela u državnoj instituciji. Tada prestaje biti tek zabrinuta majka i postaje supruga drugog politički najmoćnijeg čovjeka u državi. Nastavnici matematike i ravnateljici škole odmah je postalo jasno kako to više nije običan prigovor nezadovoljnog roditelja, nego prijetnja izrečena s pozicije moći. U konačnici, mail je polučio učinak mistične preobrazbe već zaključene mrske četvorke u žuđenu peticu iz čak dva predmeta: matematike i latinskog jezika. Preostaje da Agenicija za odgoj i obrazovanje, kojoj je dužnost izvršiti nadzor, ispita zakonitost svih ovih događaja.

Društvenim je mrežama svojevremeno kružila karikatura koja je prikazivala roditelje kako zajedno s učiteljicom stoje pred djetetom pokazujući mu njegove loše ocjene uz pitanje: „Što je ovo?”. Na drugoj slici iste karikature roditelji zajedno s djetetom stoje pred učiteljicom pokazujući joj loše djetetove ocjene uz pitanje: „Što je ovo?”. Prvom je sličicom dočarana škola 80-ih godina, a drugom današnja. Preostaje vidjeti što će polučiti bolje rezultate.