Ratovi, nasilje i žrtve

Čini se da se mnogi, ako ne i svi, stupovi poslijeratnog međunarodnog poretka ruše. Sukobi puni nasilja trenutno su standardne metode za rješavanje konflikata između zemalja (Rusija i Ukrajina) kao i unutar zemalja (Jemen i Sudan), dok multilateralni sistem bezbjednosti na čijem čelu stoje Ujedinjene nacije, klizi u beznačajnost.

Osim toga, jaz se između globalnog sjevera i globalnog juga produbio, pri čemu sve više zemalja juga pati pod teškim teretom dugova. To je opet zaoštrilo siromaštvo, intenziviralo migracije, stvorilo dalje nepovjerenje. Na osnovu rastućeg populizma i autoritarizma povećao se intenzitet napada na ljudska prava i demokratske vrijednosti. U pojedinim slučajevima ovi su napadi pod pokrićem izbora dobili lažni legitimitet. I zaoštravajući se, rivalitet između SAD i Kine brzim tempom postaje cilj sam sebi.

Posebno je težak udarac za sistem, ipak, trenutni rat između Izraela i Hamasa. Ozbiljna kršenja humanitarnog međunarodnog prava za zaštitu civilnog stanovništva teško se shvataju. Zlodjela su na civilnom stanovništvu, prvo u Izraelu i sada u Gazi, zlo u najčistijoj formi. Ova djela vrijedna prezira trebaju biti visoko na listi prioriteta tužilaca Međunarodnog kaznenog suda i pretresati se u postupku pred međunarodnim sudom. Moramo spriječiti ovaj pad na najnižu razinu.

Nonšalantno nepoštivanje osnovnih principa i normi međunarodnog prava, kao naprimjer ograničavanje prava na samoodbranu kao i namjerna blokada Savjeta bezbjednosti u shvatanju njegove „odgovornosti za očuvanje svjetskog mira i internacionalne bezbjednosti“, beskrupulozno je. Visoko rangirani saradnici UN-a u području humanitarne pomoći na licu mjesta u pojasu Gaze svoj su očaj izrazili formulacijama poput „Pakao na zemlji“ i „Čovječanstvo koje se predaje“. U svakom slučaju, izgleda da to malo ko sluša.

Vrijeme nakon aktuelnog nasilja možda nudi poslednju šansu na pravedan i trajan mir

Između Zapada i arapskog odnosno muslimanskog svijeta ocrtava se raskol, iako stanovništvo na Zapadu i u arapskom svijetu bijes upućuju prema svojim vladama. Dehumanizirajuća retorika puna bijesa čuje se na sve strane, odjekuje na ulicama velikih gradova, na univerzitetima, pa čak i u malim gradovima širom svijeta. Svi napori posljednjih decenija da se grade mostovi respekta i razumijevanja, izgleda da su se urušila u sebe.

Osim toga, arapski odnosno muslimanski svijet izgubio je povjerenje u navodne zapadne norme kao što su međunarodno pravo i međunarodne institucije, ljudska prava i demokratske vrijednosti. Prema njihovom mišljenju, Zapad sam pokazuje da nasilje stoji iznad svega. Naravno da raste ubjeđenje da se kod demokratije i ljudskih prava – liberalnih vrijednosti, koja su nekad inspirisala Arapsko proljeće – u osnovi radi o oruđu zapadne nadvlade, muzici u ušima autokrata i despota.

Rat jasno pokazuje dva poučka. Prvo: Konflikti se ne rješavaju sami od sebe i pustiti ih da tinjaju kratkovidno je i opasno. Generalni sekretar UN-a, Antonio Guterres, bio je oštro napadnut od Izraela nakon što je izjavio da se napad Hamasa 7. oktobra „nije dogodio u vakuumu“. Međutim on je time časno rekao istinu – naime, o nagomilanom osjećaju poniženja i nepravde među Palestincima, koji je većina ljudi koji slijede palestinsko-izraelski konflikt već odavno prepoznala.

Sukob je potaknuo pozive za oživljavanjem neuspješnog “mirovnog procesa”, koji je već decenijama u zastoju. Ali isti političari koji se sada zalažu za rješenje dvije države, ćutke su gledali kako Izrael okupira veliki dio oblasti predviđene za palestinsku državu (kroz aneksiju i izgradnju naselja). Vrijeme nakon aktuelnog nasilja nudi možda poslednju šansu na pravedan i trajan mir prije nego požar zahvati cijeli region.

Bez radikalne reforme međunarodnog poretka rat u Gazi biće nagovještaj svijeta koji je izgubio kontrolu

Drugi važan poučak sastoji se u tome da izgradnja stabilnijeg i pravednijeg globalnog sistema bezbjednosti i takve finansijske arhitekture zahtijeva strukturne reforme. Kao prvo, trebalo bi se pravo na veto pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti drastično reducirati, ako ne i ukinuti. Osim toga, SAD i Rusija moraju obnoviti razgovore o atomskom naoružanju i preduzeti svrsishodne korake u pravcu razoružanja. Skandal je da između dvije najveće atomske sile na svijetu ne postoji više nikakav dogovor o kontroli atomskog naoružanja.

Institucije Bretton Wooda – Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka – moraju zemljama u razvoju u području donošenja globalnih odluka dati odgovarajuće pravo učešća, kao i pravedan pristup finansijskim sredstvima za njihov razvoj. Iako donosioci političkih odluka od raspada Sovjetskog saveza prije više od 30 godina zahtijevaju takve promjene, dosada nije postignut nikakav napredak. Ne smijemo dozvoliti da proigramo šansu koja je nastala ovim ratom. Bez radikalne reforme međunarodnog poretka rat u Gazi biće nagovještaj svijeta bez kontrole. (Mohamed ElBaradei, ipg-journal.de; preveo i uredio Ešref Zaimbegović, Tačno.net)

Da li je Eurosong političan?

Izbor za pjesmu Evrovizije, ili Eurosong Contest, kako je od masovne popularizacije i transformacije u ponajveću paradu kiča u Evropi postao poznat ovaj nekada davno rijetko ozbiljno shvaćani festival obično loše muzike, nije političkog karaktera. Tako tvrde organizatori odgovarajući na zahtjeve nekih zemalja, aktivista i grupa da se izraelskim predstavnicima zabrani učešće ove godine na smotri u švedskom Malmeu.

Muzičari iz Finske i Islanda, aktivisti u Norveškoj, te potpisnici više peticija u Evropi traže da se Izraelu zabrani nastup zbog napada na Gazu, ali EBU, Evropska radio-difuzna unija, to odbija naglašavajući da su oni, odnosno samo takmičenje, „apolitičan događaj“ te stoga bilo kakva akcija kao odraz politike nema mjesta. Ovo, naravno, nije tačno.

Samo dan po ulasku ruskih vojnih snaga u Ukrajinu u februaru 2022. godine, EBU je blokirao nastup Rusije, tako iskazavši, kako su naveli u saopštenju, „zabrinutost da bi, u svjetlu krize bez presedana u Ukrajini, uključivanje ruske prijave u ovogodišnje takmičenje narušilo njegovu reputaciju“.

Nije dokaz o licemjerju Evropljana samo odluka iz 2022., već je moguće praksu povezanosti politike i muzike na evrovizijskim pozornicama ustanoviti skoro od samih početaka. Dakle, historijski, taj skup je bio zabavni festival uštogljenih pjevača dosadnih pjesama međunarodnog karaktera na kojem su se pjevale pjesme na jezicima demokratskih zemalja. Većine zapadne Evrope, dakle.

Promjena nastupa 1961. kada su po prvi puta uključene i predstavnice dvije nedemokratske, po mnogima države s diktaturama ili totalitarizmom – Španija i Jugoslavija, jedna kapitalistička, a druga socijalistička.

Odluka je morala biti politička da se prihvate i dva režima koja su po mnogo čemu odudarala od originalnih sudionica takmičenja. Nova promjena dolazi s krajem Hladnog rata, dakle ponovno politička promjena diktira i promjenu spiska učesnica, ali i sistem takmičenja. Uglavnom, devedesetih je izgledalo da je Evropa ujedinjena, bez blokovskih podjela i prividno jedinu nesigurnost i probleme su donosili post-jugoslavenski ratovi. Predstavnici nedavno demokratiziranih zemalja, ili odnedavno nezavisnih, morali su proći kroz polufinala, runde kvalifikacija da bi se pridružili već probranima na finalu.

Upravo post-jugoslavenska tragedija, posebno rat u Bosni i Hercegovini, kreiraju jednu od priča koju su 1993. u Irskoj svi evropski mediji željeli ispričati. Bosanskohercegovački predstavnici, pjevač Muhamed Fazlagić s pratnjom, stigli su iz tada već godinu dana opkoljenog Sarajeva. Ideja da ni rat ne može spriječiti pjesmu i mladost cijelog kontinenta da pokažu svima zajedničke vrijednosti bez obzira na državu. I sastav bosanskohercegovačke ekipe zapeo je za oko novinarima, jer u medijima su izvještaji često bili bazirani na opisu etničkog karaktera rata, dok su muzičari, producenti i ostali iz ekipe koja su pretrčali preko aerodromske piste u Sarajevu da bi izašli iz grada, bio multietničkog sastava.

Ovdje dolazimo do bitne stvari. Kao što je 1993. samo učestvovanje Bosne i Hercegovine imalo i političku važnost, mnoge pojave, pjesme, garderoba učesnika, glasanje, imaju simbolične vrijednosti i poruke, koje nisu apolitične. Kada je 12. maja 2007. godine predstavnica RTV BiH obznanila rezultate bosanskohercegovačkih glasača riječima „i 12 poena ide za Srbiju“, to je bio jasan znak ili završetka procesa pomirenja, ili barem vrlo dobro utvrđenog puta ka pomirenju.

Profesor sociologije na njujorškoj Columbiji, Duncan J. Watts, napisao je za New York Times da „iako je više nego neobično da zemlje koje su zapravo pokušale pomoći Bosni (tokom rata) sada su vidno manje popularne tamo nego zemlja koja je poticala etničko čišćenje, jednako je neobično da Balkan, od svih mjesta, pruža zapadnim zemljama lekciju o saradnji.“

Četiri godine ranije, show je bio u Rigi, dvorana je bila puna zastava, najviše latvijskih, ljudi veseli, najzabavnije veče u kratkoj istoriji zemlje nakon latvijskog izlaska iz Sovjetskog Saveza. Kada je publici saopšten rezultat nacionalnog glasanja telefonima, sve se kratkotrajno promijenilo jer su zvižduci uslijedili. Rusija je dobila najveći broj glasova u Latviji. U zemlji sa značajnom ruskom manjinom, koja se bori za afirmaciju i da ih se prestane miješati sa Litvanijom, etnički Latvijci su pohrlili u veliku dvoranu da se osvjedoče dokazu da je Latvija slobodna i prepoznatljiva, dok su etnički Rusi ostali kod kuće i koristili telefone da glasaju za pjesmu iz zemlje čiji jezik govore i čija kultura im je donedavno bila domaća.

Devedesete i rane 2000-te godine bile su još uvijek period romantičnog vjerovanja u demokratske vrijednosti, jednakost svih, kako osoba, tako i grupa, nacija. Medutim, ubrzo se pokazalo da „istok“ Evrope dominira natjecanjem kojem na Zapadu uglavnom nisu pridavali pretjeranu važnost. Kada jeUkrajina organizovala „svetkovine“, pobjedniku je trofej uručio predsjednik države.

Natjecanje je očito bilo shvaćeno kao bitno za nacionalni identitet, kao „meko oružje“ novonastalih zemalja. Evrovizijski sistem telefonskog glasanja bio je privid demokratije – populizam, kojim se oduzela dominacija „otuđene elite“, muzičkih eksperata koji su odlučivali o kvalitetama pjesama. Sada je to postao slobodan izbor, sve ono što bi demokratija po definiciji trebala biti – glas naroda. NakonBrexita, stiglo je nula poena za britansku pjesmu. To je vjerovatno bila poruka šta Evropa misli o ultranacionalističkom činu 52 posto britanskih glasača.

Prethodno je dominacija „istoka“ stavljena pod kontrolu „zapada“ odlukom koja je obrazložena kao ekonomska. Usvojeno je da pet najvećih tržišta – nešto kao Savjet bezbjednosti UN-a sa pet stalnih članica koje imaju pravo veta – imaju direktna mjesta u finalu, a ostali se moraju kvalifikovati. „Demokratsko“ telefonsko glasanje je također modifikovano pa je stručnim žirijima vraćena uloga, promijenjena doduše, ali ipak kreiran je sistem gdje se može kontrolisati  ili barem utjecati na krajnji rezultat.

Tako je brojna istočnoevropska dijaspora u zapadnoj Evropi obuzdana i više nisu mogli nekontrolisano glasati za svoje pjesme. Prekogranična saradnja post-jugoslavenskih i post-sovjetskih zemalja karakterisana je bila kao korupcija, što je moguće, ali bitan element je bio zapostavljan, a to je bliskost kultura ili čak i zajednička u mnogočemu.

Globalizacija kao fenomen ima i politički element, a na Eurosongu se ogleda u učešću Australije. Većina pjesama se izvodi na engleskom jeziku, događaj je proširen na više dana da se i prihodi uvećaju, a navodna politička korektnost je ustanovljena „apolitičnošću“ Eurosonga. Čak i američki mediji posvećuju pažnju ovoj paradi laži i kiča.

„Apolitičnost“ je problematična u promijenjenoj Evropi. Gruzija i Ukrajina su poželjele svojim pjesmama slati poruke Rusiji i svijetu, konzervativci u Izraelu protestovali su zbog festivala na kojem je izraženo prisutan element gay kulture.

I tu se vraćamo na početno pitanje – treba li Izraelu zabraniti da im predstavnici zapjevaju u Švedskoj?

Kako god evrovizijski moćnici odlučili, sa ili bez sufliranja političkih elita, rezultat će biti političan. Izostanak Izraela će biti jasna poruka, kao što će biti i ako se čuje pjesma na hebrejskom, ili engleskom pod zastavom Izraela, a publika negoduje zbog nastupa.

Čak i ako publika ne zazviždi tokom ili nakon nastupa Izraela, poruka je politična. Događaj za tri mjeseca će sasvim sigurno biti političan, bez Rusije, sa ili bez Izraela.

(Neven Anđelić, Valter portal)

Kako obnoviti i (o)čuvati šume?

Vjerovali ili ne, ključ očuvanja i obnove šumskog bogatstva planete Zemlje ne leži ni u kakvim čudesnim recepturama, nego prvenstveno u širokoj demokratizaciji mehanizama upravljanja. To znači da šume treba da štite i da o njima odlučuju oni koji sa šumama, i od njih, žive – lokalne zajednice. Tim lokalnim zajednicama treba dati pravo skrbi, moć odlučivanja i neophodna sredstva. S tim što čuvari i staratelji šuma moraju biti upravo same zajednice, a ne posrednici u vidu struktura vlasti koje, kako se vidi i na našem primjeru, šume posmatraju isključivo kao izvor prihoda.
Ovo je u svojim radovima dokazivala Elinor Ostrom, američka politologinja i ekonomistkinja koja je 2009. godine za svoja istraživanja na ovom polju dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju. 

Zaštita i obnova šuma najjeftinije su i najučinkovitije opcije za smanjenje emisija ugljen-dioksida od kojih se zagrijava Zemlja.

Od trećeg UN-ovog samita o klimatskim promjenama održanog 1997. godine u Kyotu (Japan), isprobavani su razni mehanizmi da se prikupi novac i tako državama pomogne da krčenje šuma smanje i degradirane šume obnove. […] Na COPu13 na Baliju 2008. godine pokrenut je i UN-ov program REDD (reducing Emissions from deforestation in developing countries /smanjenje emisija uzrokovanih krčenjem šuma u zemljama u razvoju). Nakon COPa21 u Parizu 2015. godine stupaju na snagu dobrovoljne sheme tržišta karbonskim kreditima. Ali svi su ti mehanizmi imali vrlo ograničen uspjeh.

Te sheme su u nekim slučajevima ograničavale pristup šumama upravo zajednicama koje generacijama o njima brinu i njeguju ih, u njima žive, nalaze gorivo, ispašu i hranu. A krčenje šuma se s druge strane nastavljalo pod okriljem globalnih tržišta gladnih govedine, palminog ulja i druge robe.

Svijet je daleko od ciljeva da do 2030. godine svede na nulu krčenje šuma, tj. golu sječu, i da obnovi preko 350 miliona hektara šuma.

Na pregovorima o klimi COP28 u Dubaiju, Brazil je predložio osnivanje mehanizma „tropske šume za sva vremena“, fond od 250 milijardi dolara iz kojeg bi se državama plaćalo da svoje šume očuvaju ili prošire. Ali kako svijet može biti siguran da će ovog puta rezultat biti drugačiji?

Rad nobelovke Elinor Ostrom objašnjava zašto su prijašnji napori da se obnove šume propali, te kako izgleda učinkovitiji pristup.

Paketi prava

U zemljama u razvoju diljem Afrike, Azije i Latinske Amerike gotovo 295 miliona ljudi živi na tlu za koje je ustanovljeno da je zrelo za obnovu šuma. Na tim mjestima pravo na eksploataciju drvne sirovine ili sadnju drveća pripada državi, tako da je na njoj da postavi ciljeve za povećanje pokrivenosti drvećem ili količinu ugljen-dioksida koju skladišti, bez obzira na to kako to utiče na zajednice koje tamo žive.

Pod kontrolom države nalazi se više od 73% (oko tri milijarde hektara) globalnog šumskog zemljišta. Među argumente da se vladama dopusti da zadrže vlasništvo nad tim šumama, uključujući i pravo da njima upravljaju, spada i „tragedija zajedničkog dobra“ tj. pretpostavka da će ljudi pretjerano koristiti zajedničke resurse ako nema nekog svemoćnog upravljačkog tijela.

Rad Ostromove na zajedničkim dobrima u šumama, ribolovnim područjima i pašnjacima pokazuje da su zajednice u stvari vrlo usmjerene na zaštitu i održivo korištenje zajedničkih resursa – pod uslovom da imaju prava, mandat i mogućnost odlučivanja o pravilima za upravljanje tim područjima.

U okviru nedavne studije ispitana su šumska dobra u 15 tropskih zemalja, gdje su vlade vlasnici šuma, ali su lokalnim zajednicama prepuštena neformalna ili običajna prava korištenja i upravljanja. Autori studije su ustanovili da ta zajednička šumska dobra imaju veliku raznolikost drveća i nude dovoljno zelene krme i ogrjevnog drva za održavanje egzistencije lokalne zajednice. Bogatstvo biomase u ovim šumama ukazuje i na to da one skladište mnogo ugljen-dioksida.

Ovi nalazi potvrđuju da šume kojima upravljaju domorodačke i ruralne zajednice koje ih koriste mogu realizovati globalne ciljeve smanjenja emisija ugljen-dioksida i očuvanja bioraznolikosti, a da istovremeno zadovolje i potrebe lokalnog stanovništva.

Istraživanje Ostromove identificira pet važnih paketa prava koji zajednicama omogućuju održivo upravljanje parcelama na takvim zajedničkim dobrima. To su: prava pristupa, povlačenja, upravljanja, isključenja i otuđenja.

Prava pristupa i povlačenja minimum su potreban zajednicama da odu u šumu i skupljaju drvnu građu, cvijeće, lišće i travu za svoje preživljavanje i komercijalnu prodaju. Najvažnije od tih prava, bar u smislu obnove šuma, jesu prava upravljanja, uključujući pravo odlučivanja o tome gdje i kakvu vrstu drveća saditi da bi se šuma obnavljala.

No Ostrom je otkrila da su ta prava bezvrijedna ako nisu prožeta sigurnim „mandatom“ – drugim riječima, garancijom da korisnici zemljišta neće biti proizvoljno lišeni svojih prava nad određenim parcelama zemlje.

Pokušaji vlada da lokalnim zajednicama daju djelimična prava upravljanja, posljednjih su decenija razočarali kad je u pitanju obnova šuma. Indija, na primjer, od 1991. godine pokušava degradirane šume oživjeti kroz program zajedničkog upravljanja šumama, koji zajednicama pozvanim da pomognu u pripremi plana upravljanja šumama nudi samo djelomična prava. Ali je ovaj pristup pokazao samo ograničen uspjeh ukoliko zajednice nemaju zakonski ustanovljena prava i sigurnost uživanja tog zemljišta.

Nasuprot tome, indijski Zakon o pravima šuma iz 2006. godine, prvi takve vrste u svijetu, lokalnim je zajednicama koje tradicionalno koriste šumsko zemljište omogućio puna prava upravljanja i siguran posjed. Rezultat su obnovljene šume i zajednice koje imaju koristi od povećane prodaje bambusa i tendua (lišće za motanje duhana), što im je povećalo prihode.

Osnažiti šumske zajednice

Da bi se obnovile šume na Zemlji i ublažile klimatske promjene, države trebaju upravljačka prava na tim zemljišnim parcelama prenijeti na zajednice i dodijeliti im siguran posjed.

Ali kako ovim zajedničkim dobrima treba upravljati?

I tu su koristan vodič dugogodišnja istraživanja Ostromove.

Ostromova se zalaže za jasne granice koje definišu prava zajednice, pravila korištenja šuma, prava svih članova zajednice da sudjeluju u donošenju tih pravila (uključujući žene i marginalizovane skupine), kolektivno donošenje odluka o upravljanju resursima, učinkovit nadzor, stupnjevite sankcije za kršenja pravila, mehanizme rješavanja sukoba i strukturu upravljanja za situaciju kad više zajednica ima prava nad istim resursima.

Domorodačke i ostale zajednice koje zavise od šuma imaju pristup vrlo ograničenim sredstvima koja su im nužna u obnovi. Tim šumskim zajednicama moraju biti dostupni fond koji je predložio Brazil i svi postojeći mehanizmi finansiranja borbe protiv klimatskih promjena (kao REDD+ i zeleni klimatski fond). A to bi bilo lakše kad bi te zajednice imale sigurna prava i mandat, s jasno postavljenim pravilima upravljanja. (Dhanapal Govindarajulu, Conversation; za Riječ i djelo prevela Mirjana Evtov)