„Jednom mi je jedan mlađi kolega ispričao zanimljivu priču. Naime, u ratu, u jednom trenutku Čerčil je okupio oko sebe svoje savjetnike da se posavjetuje gdje da nađu novac za naoružanje. Jedan on tih savjetnika mu je rekao da trebaju da uzmu iz budžeta za kulturu, a Čerčil ga je samo pogledao i upitao: ‘A šta ćemo onda da branimo, ako mi uništimo kulturu’?“ – anegdote se prisjeća Damir Altumbabić, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli.

Istraživanje koje je UNESCO sproveo u Bosni i Hercegovini (prije širenja koronavirusa koji je ograničio rad kulturnih institucija) pokazalo je da se u zemlji izdvaja između 1,7 i 1,8 odsto BDP-a za kulturu, a da je doprinos kulture budžetu oko šest odsto. Ne samo da je doprinos na evropskom nivou, već takav četvorostruki povrat novca dokazuje da je kultura jedna od oblasti koja ipak donosi značajan prihod. Naravno, pored finansijskog doprinosa; konzumiranje, njegovanje i razvoj kulture i umjetnosti stvara duhovne i kognitivne benefite.

Zbog čega se onda, na početku 2020. godine i pandemije, budžet Ministarstva za kulturu i sport Federacije BiH umanjio za 40 odsto? I zbog čega onda, prema riječima profesora i dramskog pisca Almira Bašovića „kod nas trećina pozorišta u prosjeku napravi jednu premijeru godišnje, što je izuzetno loša statistika“? Ili konkretnije pitanje za tuzlansko područje, zbog čega diplomirani glumci Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli ne mogu naći zaposlenje i kao što mladi glumac Emir Ibrahimović kaže: „ako mi budemo sad s tuzlanskog biroa uzimali akademce, uzimali umjetnike – pa nas će biti ne 45 u ansamblu, nas će biti 150“?

Ako je kultura na margini, a sve je više nezaposlenih mladih glumaca, koji su to angažmani koji mogu opravdati postojanje institucije kao što je Akademija dramskih umjetnosti u Tuzli? To će najbolje znati njeni bivši studenti.

Prvi koraci s tuzlanskom diplomom

„Nije gluma nešto što ti možeš biti od 8 do 16, nema šanse, ti to nosiš. I onda kad živiš taj stil života, a ne možeš živjeti od njega je žalosno“ – priča Jasmina Ibrahimović, koja je magistrirala glumu na ADU 2019. godine.

Mlada glumica Jasmina Ibrahimović je učestalošću svog angažmana u Narodnom pozorištu Tuzla skoro stalni dio tuzlanskog ansambla, ali na papiru je vanjski saradnik po potrebi. Od februara 2020. godine do danas je učestvovala na tri nova projekta od ukupnih pet: „Crkva bosanska“ reditelja Zlatka Pakovića, „Čarlijeva tetka“ Nine Kleflin i „Kreketanje“ Aleša Kurta. Glumica kaže da ugovori o djelu nisu ekvivalent radnom odnosu.

„Sad da ja, koja igram, pričam da nemam posla – je jako glupo, ali to što ja igram, to nije dovoljno finansijski za život generalno. Tako sam zapela negdje između.“

 Jasmina Ibrahimović s glumcem Midhatom Kušljugićem u predstavi „Čarlijeva tetka“

Narodno pozorište Tuzla je prva opcija diplomiranim studentima glume. Predstava „Pijana noć 1918“, koja je nagrađena u šest kategorija na Pozorišnim igrama u Jajcu 2020. godine je imala čak 11 vanjskih saradnika: mladih glumaca i tada još uvijek, nediplomiranih studenata. Jedna od njih je Sadika Avdić koja je osvojila nagradu za najbolju mladu glumicu.

„Kad sam čula vijest da sam dobila nagradu, prvo to neko ushićenje, pogotovo što nisam očekivala; a onda kad me malo popustilo to sve, rekla sam: dobro, i? Šta sad? Super je dobiti neko priznanje za svoj rad. To je stvarno prelijepo, ali to ti priznanje ne daje neku sigurnost da ćeš imati sljedeći projekat, da ćeš raditi ili da ćeš biti privilegovan na neki način. Što ne očekujem apsolutno, mislim da svako zaslužuje priliku da radi i da pokaže svoj talenat i da da sve od sebe.“

 Foto 2: Plakat nagrada NPTZ na Pozorišnim igrama Jajce i nagrada za Sadiku Avdić/Izvor: Narodno pozorište Tuzla

Međutim, prilike gdje se svi mladi glumci mogu pokazati su nedovoljno česte. Na pitanje ima li mnogo kastinga za film ili pozorište koji bi mogli osigurati neki dugotrajniji radni odnos, Ibrahimović je jasno odgovorila: nema nikako.

„Suludo je da se u NPTZ nije zaposlio niko od mladih ljudi. Jer realno, sad mladi ljudi drže repertoar pozorišta. U Hrvatskoj, u Gavelli, zaposleno je oko 40 glumaca i glumica, a u Sarajevu i svim pozorištima, najviše do 15-16. To je jako mali broj. I onda uzimaš vanjske saradnike, a opet ti ljudi ne mogu preživjeti, nije to puno plaćeno, da je meni projekat sad bruku plaćen, pa evo za godinu dana sam igrala tri projekta i to bi bilo super. Ali nije.“

2020. godine je po prvi put odigrana diplomska predstava studenata Akademije na sceni Narodnog pozorišta. Mirza Pinjić je jedan od studenata koji je diplomirao u toj klasi. Smatra da „će svaka saradnja doprinijeti i poboljšati položaj, kako starijih, tako i mlađih generacija“, ali da se u pitanje dovodi njena dugoročnost. Trenutni način angažmana mladih glumaca je sistemski problem i vodi ka potrebi da se nađe alternativa.

„O visini honorara, ako govorimo o pozorišnim predstavama ne želim ni govoriti. Ta se stvar mora mijenjati, odnosno honorari moraju ići ‘ka gore’ jer je zaista demotivirajuća i čini se izrabljivačka visina honorara po ugovorima o djelu. Apsolutno je odlična ideja i poželjno pokretanje udruženja ili neformalnih grupa. Divno je praviti stvari “za svoju dušu” koje uvijek imaju šansu izrasti u nešto veće, čak i u samostalnu djelatnost.“

Alternativa pozorišnim institucijama

Mirza Pinjić je pronašao svoje mjesto u nevladinoj organizaciji Pozorište mladih Tuzla, gdje trenutno obavlja svoj pripravnički na poziciji Lidera Dramskog studija za djecu i mlade, te igra u predstavama tog udruženja. Avdić je također odlučila pronaći mjesto u udruženju: Art centar „Ankata“, kojeg je osnovala sa svojim mužem Erminom Avdićem, a koji je također diplomirani glumac.

U početku je glavni donator bila Fondacija tuzlanske zajednice, ali Avdić dodaje da finansiranje projekata „malo teže ide sa javnim institucijama, tipa opštine ili ministarstva.“ Kroz Ankatu su pokrenuli Dramski studio za djecu u Kalesiji, gostovali na festivalima i opštinama Tuzlanskog kantona, te započeli novi projekat: podići svijest o značaju kulture na području cijelog Tuzlanskog kantona. 

„Sva pozorišna zbivanja se dešavaju u centru kantona, odnosno u Tuzli i ljudi koji i žele gledati nisu u mogućnosti, pogotovo, evo recimo, Sapna, odakle sam ja. U Tuzlu se ide kad moraš na Gradinu i to je to… Ne vidim ni inicijativu pozorišta ni općinske vlasti da dovedu pozorište, da pruže svojim građanima priliku da pogledaju neku predstavu. Malo je tužno, ali mi smo pokrenuli to, razgovarali smo s načelnicima nekih općina da napravimo saradnju općine i udruženja, da mi napravimo predstave… Za djecu, mlade i građanstvo.“

Važnost populariziranja teatarske umjetnosti u cijelom kantonu, ali i šire, prepoznaje i podržava profesor Altumbabić.

„Razvijajući teatar u tim manjim mjestima razvijamo ga i u Tuzli, ali da bi to razvijanje moglo da napreduje neophodne su koprodukcije, neophodno je to da svi budemo ujedninjeni oko jedne ideje; a to je razvoj teatarske umjetnosti – s jedne strane na Kantonu, a s druge strane uopšte.“

Osnivanjem udruženja i donošenjem teatra u male sredine, Avdić poručuje da se prilike ne čekaju, već se – prave.

Imenovanje odgovornih za nezaposlenost

Broj nezaposlenih glumaca nije rezultat nekvalitetnog obrazovanja, niti manjak talentovanih mladih ljudi; već, prema izjavama glumaca i glumica, sistem primanja studenata.

„To je problem Univerziteta koji ne razumije jednostavno da na Akademiji nije prioritet da ispuniš formu i da upišeš 15 ljudi koji će studirati Akademiju, jer onda upravo nagomilavaš na birou za zapošljavanje glumce koji se nemaju gdje zaposliti. Mislim da je to ogromna greška, možda neko ko izađe na prijemni i ne prođe ga… upisat će nešto drugo od čega će sutra i zarađivati. A ovako ćeš jednom studentu dati priliku da studira na Akademiji, ali onda ih stavljaš u jako nezahvalnu sitaciju poslije toga“ – objašnjava Avdić.

Važno je istaći drugu prepreku s kojom se suočavaju, a koju Pinjić definiše kao manjak strategije u razvoju kulture u Bosni i Hercegovini.

„Državno ministrastvo za kulturu ne postoji, ono je ‘pripojeno’ Ministarstvu civilnih poslova BIH, i kao takvo ima malo ili nimalo utjecaja. Zakon o freelancerima ne postoji, a bitan je, ako govorimo da su učestali angažmani za glumce koncipirani kao ugovori o djelu. U osnovnim i srednjim školama postoje predmeti likovna i muzička kultura, a šta je sa dramskom kulturom? Ili je ona manje kulturna u odnosu na druge? Dokazano je da drama u obrazovanju poluči više rezultata i od likovne i muzičke kulture zajedno, pa zašto onda ne osposobiti glumce i zaposliti ih kao profesore dramske kulture u osnovnim i srednjim školama? Jedan od najboljih načina za podršku kulturi, a rezultati će biti dugoročni i isplativi. Podršku i želju za podrškom moramo svi praviti.“

Profesor Altumbabić dodaje da je nedovoljno ulaganje u kulturne institucije uzrokovano pogrešnom percepcijom važnosti kulture i umjetnosti.

„Svaki oblik diskriminacije kulture i umjetnosti i kulturnih institucija svakako da doprinosi i degradaciji samih tih institucija. Dokle god pojedinci koji su dio vladajuće strukture, odnosno vlasti budu gledali na kulturu i umjetnost kao na luksuz – naš kulturni idenitet će da propada… Ljudi smatraju kulturu za luksuz, donekle razumljivo, jer su gladni; ali i kada zadovoljimo naše osnovne potrebe za hranom i pićem, postoji još jedna potreba – a to je potreba duše, ako nju ne zadovoljimo osuđeni smo na propast.“

Uprkos manjku ulaganja, deprioritetizaciji kulture, kulturnoj dekadenciji kroz šundizirane i jeftine kulturne sadržaje; mladi glumci su odabrali da ipak pokušaju promijeniti tu iskrivljenu svijest: Pinjić angažmanom u Dramskom studiju, Avdić vraćanjem kulture i umjetnosti u manje sredine, a Ibrahimović upornošću.

Važnost njihovog djelovanja Ibrahimović predstavlja sjećanjem na svoju ulogu u predstavi „U ime oca“ s temom djece koja su rođena kao posljedica ratnog silovanja.

„Vjerujem da sam radila, jako bitne, ne glumačke projekte; nego projekte koji su bitni za ljude. Čovječe, koliko ima stvari koje su bitnije od tog da li si ti uzeo svoju glumačku ulogu ili nisi. Koga boli briga hoće li moje ime živjeti nakon 10 godina, ako sam ja uspjela pomoći nekoj ženi da kaže nešto što čitav život nije mogla reći? Meni ne treba ništa drugo. Taj osjećaj možda mogu pronaći u drugom zanimanju, zato ja ne bih nikad glumu prljala nekim stvarima koje stvarno nisu vrijedne.“