Medijsko izvještavanje o prostitutkama rijetko kada otkriva išta više od cijena za usluge koje se nude. Ozbiljan pristup temi, u kojem se spominju uzroci prostitucije, izuzetno se rijetko može pronaći

Slučajni čitatelj ili čitateljica su se u nekoliko prethodnih godina barem jednom mogli susresti sa specifičnim istraživačkim novinarskim postupkom. On je uključivao prostitutke, zapravo prodavačice ljubavi, zapravo kraljice noći, ovisno o tome za koji se eufemizam i metaforiku autor članka/priloga odlučio. Potom samog autora priloga, često undercover novinara koji bi se pod okriljem noći hrabro zaputio nekoj prostitutki i poput tajnog agenta, stopivši se s ulogom potencijalnog klijenta, u najboljem istraživačkom maniru s njom obavio razgovor, držeći je u zabludi sve dok ne bi došao do vrijednih informacija. Onda bi taj neustrašivi reporter napustio svoj izvor informacija iliti prostitutku, ne plativši joj za utrošeno vrijeme, a podatke do kojih je došao bi požurio da podijeli s čitateljima. Smisao takvog novinarskog podviga nije se dovodio u pitanje, a pred našim vještim istraživačem stajala je samo želja za istinom i otkrivanjem činjenica, što se obično završavalo saznavanjem cjenovnika.

Ovaj gore opisani primjer možda djeluje karikaturalno, ali analizirani primjeri pokazuju da medijsko izvještavanje o prostitutkama nije nimalo ozbiljnije niti o njima i njihovoj situaciji otkriva išta više od utvrđene cijene za usluge koje nude.

Istraživačke avanture

Članak iz Dnevnog avaza iz maja ove godine već u naslovu otkriva cijenu: “Šta pitaš koliko je, zna se, 50 maraka je klasika”, a opremljen je i slikama prodavačica ljubavi, na kojima se sasvim jasno mogu razaznati lica. Sve su slikane s udaljenosti, tako da vjerovatno nisu pitane za autorizaciju. Mjesto dešavanja je Lašvanska petlja, za koju se tvrdi da je bila mjesto temeljitih policijskih akcija iskorjenjivanja prostitucije, ali one najupornije su i dalje ostale. Zato su se reporteri Dnevnog avaza uputili na lice mjesta (ovaj put ne skrivajući namjeru), ali su prodavačice ljubavi odbile pričati s njima. Kako kaže autor teksta: “Nema tih para i tih uvjeta zbog kojih bi pristale razgovarati s novinarima. Strateški su podijelile teritoriju.” U nastavku nam navodi sve verbalne bravure koje je bio prisiljen čuti, sve zarad plemenitog cilja da sazna uslove pod kojima rade i “da li ih neko maltretira”. Ako uzmemo da je to bila prava svrha odlaska na Lašvansku petlju, postavlja se pitanje zbog čega novinari nakon što nisu došli do tih informacija, jednostavno nisu odustali od pisanja teksta, a ne na kraju objavili tekst koji se sastoji od njihove opservacije prostitutki (riječ koja je uglavnom zamijenjena eufemizmom) i opisa njihovog ponašanja, necenzuriranog dijaloga koji su vodili te postavljanja slika za koje sigurno nisu dobili saglasnost od prostitutki.

Nisu rijetki ni prilozi u kojima se, u odsustvu novinara na licu mjesta, stavljaju snimci čitatelja u kojima vidimo kako prodavačice ljubavi bez straha ordiniraju na ulazu u Sarajevo. Često su opremljeni i tekstom koji sadrži svojevrsni komentar na ono što se nalazi na snimku, kao što se može vidjeti – opet – u Dnevnom avazu. Vrijedi spomenuti da pretraživanje tekstova o prostitutkama ovu dnevnu novinu stavlja na prvo mjesto po zastupljenosti teme, a mogu se pronaći i članci koji su skoro isključivo zasnovani na dijalogu između novinara i prostitutki. Inače, zanimljivo je da je tekst “U okolici Sarajeva prodavačice ljubavi čekaju u žbunju” iz juna 2015. opremljen istom slikom prodavačice ljubavi u žbunu kojom je opremljen i godinu dana noviji tekst – gorespomenuti snimak – koji je navodno poslao čitatelj.

Elitne prostitutke, rekorderke i kraljice noći zaražene HIV-om

Pored ovih direktnih susreta bliske vrste, u medijima se prostitutke često spominju i u kontekstu zarade, nekih kurioziteta ili pitanja vezanih za ilegalne aktivnosti i spolne zaraze. Tako nam portal Radio Sarajevo prenosi navodnu ispovijest banjalučke prostitutke (izvor više ne postoji), koja tvrdi da mjesečno zaradi i preko 4.000 KM. Sagovornica koja se predstavlja kao Dijana kaže da spada u elitne prostitutke, koje se razlikuju od običnih po tome što su obrazovane, kulturne djevojke, koje znaju da se ponašaju, imaju izuzetne manire i kad ih vidite nikad ne biste pomislili da se radi o prostitutkama. Iako nemamo nikakvih razloga da mislimo da se radi o stvarnom primjeru, a ne produktu imaginacije autora članka koji nije potpisan, Dijaninu je ispovijest prenio veliki broj portala, koristeći sve atraktivnije naslove, tipa: “Posla ima a ljetujem na Ibici” ili “Mesečno zaradi oko 4000 KM, pruža seksualne usluge i starijim ženama”.

U rubrikama kao što su zanimljivosti ili lifestyle često se prenose vijesti o rekordima tipa “Ispovijest kraljice noći koja je spavala sa 100 mušterija dnevno”, tj. na specifičan način se prepričavaju bez navođenja izvora iz kojeg je tekst preuzet, preveden pa prepričan, ili pak vijesti o bizarnostima.

Dešava se i da se ozbiljan pristup temi u kojem se spominju uzroci prostitucije kakvi su siromaštvo, trgovina ljudima i uzima svjedočenje od prostitutki, predstavi na krajnje senzacionalistički tabloidan način i naslovi sa “Priča djevojke iz BiH od koje ćete se slediti: Dnevno sam ‘odrađivala’ 50 muškaraca!”, što Avaz također prenosi na njemu svojstven način sa portala Expres.hr. Tu i tamo se u crnim hronikama prenesu vijesti o određenim pritvorima zbog navođenja na prostituciju, a dešavaju se i povremena širenja panike zbog spolno prenosivih bolesti, kada se, naprimjer, otkrije da je neka kraljica noći bila zaražena HIV-om.

Ozbiljan pristup temi

Na Al Jazeeri nalazimo vijest od 4. novembra ove godine da je SIPA u međunarodnoj akciji prekinula lanac prostitucije u BiH, Srbiji, Njemačkoj i Austriji. Rezultat je to višemjesečne akcije Odjela za organizovani kriminal Tužiteljstva BiH u kojoj je ustanovljeno da je državljanin BiH vrbovao žene na području BiH i Srbije. Osumnjičeni su, kako se tvrdi, iskorištavali težak položaj žena u tim državama koje su onda koristili za pružanje seksualnih usluga, a od kojih su mnoge imale manje od 22 godine. U ovoj vijesti o uspješno provedenoj akciji hapšenja nalazimo smjernice za ozbiljan tekst koji bi se bavio temom prostitucije. Također, on sadrži i etičke implikacije i polazište za pisanje društveno osviještenih tekstova o ovoj temi i mogao im je biti povod. Međutim, takvo nešto se nije desilo.

U ovakvom medijskom kontekstu čini se da je davna 1998. godina, u kojoj su magazin Dani i Dženana Karup Druško napravili sjajan istraživački tekst o prostituciji u BiH, još dalja. U tekstu koji nosi naziv “Bijelo roblje u kućama seksa”, a koji se, nasreću, nalazi u javno dostupnoj arhivi Dana, možemo pročitati iscrpan i sveobuhvatan istraživački pristup ovoj temi. U članku koji je nastajao dugo vremena, možemo saznati da je autorica sa ekipom posjetila brojne noćne barove na području BiH, obavila brojne intervjue kako s vlasnicima tih barova tako i s prostitutkama, koristila i ličnu opservaciju i statistiku, činjenice i podatke pri sklapanju teksta, postavila bitna pitanja o kriminalnoj organizaciji trgovine bijelim robljem i korupciji u policiji. Pored toga, tekst je bitan i s aspekta ženskih prava jer prikazuje u kakvim su užasnim uslovima živjele zaposlenice tih noćnih barova – bile su seksualno zlostavljane, premlaćivane, na njima su gašene cigarete, imale su česte spontane pobačaje… Drugim riječima, narušena su im sva osnovna ljudska prava, a ovim tekstom im je data prilika da o tome progovore.

Nazivanje stvari pravim imenom

Način mainstream medijskog tretiranja prostitucije je jedan od priloga licemjernosti bh. društva. Kao što nam pokazuju i novinari Dnevnog avaza, prostitutke su stalna pojava kako na Lašvanskoj petlji tako i na ulazu u Sarajevo, a ne treba puno voziti ni bilo kojim bh. magistralnim putem prije nego što se, uz cestu, ne naiđe na neki noćni bar. Dakle, prostitucija nije nešto na što nailazimo u opskurnim scenama filmskih uradaka tipa Nafaka, nego je prisutna na raznim mjestima u našoj okolini, kako na onim opskurnim tako i na manje opskurnim.

I na stranu sada što nema dovoljno tekstova kojima bi se ovoj temi pristupilo ozbiljno, postavila pitanja o legalizaciji i zdravstvenoj zaštiti žena, prostitutke se čak ni ne nazivaju prostitutkama, nego se umjesto toga koriste eufemizmi. A način novinarskog pristupa koji se svodi na zaskakanje prostitutki na ulici i maltretiranje pitanjima o cijeni seksualnih usluga i sl., ili njihovo fotografisanje iz prikrajka i objavljivanje tih slika bez njihove saglasnosti, čini im veću štetu nego da ih se nazove imenom za koje je i termin prostitutka eufemizam. Ovako se sve svodi na komično novinarsko iživljavanje dječačkih fantazama kojima očito još puno predstoji do odrasle dobi u novinarstvu.