Premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković najavio je uvođenje čitavog niza poticajnih, ali i restriktivnih mjera kojima će necijepljenim građanima biti uskraćena neka prava. Tako, primjerice, osobe koje imaju priliku besplatno se cijepiti, ali to ne žele učiniti, vrlo vjerojatno uskoro više neće smjeti posjećivati trgovačke centre, teretane, kulturne manifestacije niti sportska događanja. Poslodavci će, isto tako, izgubiti poticaje ukoliko njihovi zaposlenici nisu cijepljeni. S druge strane, oni koji su cijepljeni moći će bez ikakvih ograničenja prelaziti granice i okupljati se bez limita broja osoba i trajanja okupljanja. Ovakvu je najavu dio medija proglasio fašističkom segregacijom građana. Jesu li u pravu?

Građanima je mnogo puta iscrpno objašnjeno od strane relevantnih znanstvenika da bez cijepljenja pandemiju koronavirusa neće biti moguće zaustaviti niti pobijediti. Dosadašnje mjere obaveznog držanja distance i nošenja maski opravdane su učinkovitim usporavanjem širenja zaraze ali, nažalost, nisu dovoljne da bismo pandemiju zaustavili. Zatim je, u početku samo starijima i liječnicima, ali već neko vrijeme svima ponuđeno besplatno cijepljenje uz dodatnu mogućnost da sami odaberu proizvođača cjepiva koje žele primiti. No, dio građana odbija cijepljenje. Time ne dovode u opasnost samo sebe, već zdravlje i živote cjelokupne populacije pa čak i onih koji su se cijepili. Koronavirus, naime, kao i svako drugo živo biće pokušava opstati boreći se za preživljavanje neprekidnim razvojem i mutacijama. Pokazalo se da su mutirani sojevi opasniji od primarnog, brže se šire, stvaraju težu kliničku sliku i smrtonosniji su. Ujedinjeno kraljevstvo, Indija i Brazil bačeni su na koljena mutacijama pa iako je u Ujedinjenom Kraljevstvu cijepljeno više od pedeset posto stanovnika, pokazuje se da to nije dovoljno. Znanstvenici su izračunali da je potrebno cijepiti oko 80 posto stanovništva da bi problem bio riješen i da bismo se napokon vratili druženju, putovanjima, koncertima, nevirtualnoj nastavi i svemu ostalome što smo zaboravili u ove već skoro dvije godine “novog normalnog”.

Jesmo li racionalni?

Racionalnost smatramo svojim glavnim razlikovnim obilježjem kojim se diferenciramo od srodnih sisavaca, onim što čovjeka čini čovjekom. Ona bi se trebala očitovati u moći mišljenja zasnovanog na argumentima i dokazima. Prije donošenja bilo koje odluke, pa tako i one o cijepljenju, trebali bismo uzeti u obzir valjane argumente za i protiv, te donijeti takvu odluku koja će rezultirati najvećom mogućom koristi za nas same i za društvo u cjelini, uvažavajući rizik koji uvijek mora biti manji od očekivane dobiti. Pogrešne obrazovne politike, u kojima se o kritičkom mišljenju puno govori ali ga se iznimno malo primjenjuje, dovele su do toga da dio građana nije uspio razviti sposobnost takvog mišljenja. Podbacili su i mediji koji nisu odgovorno pristupili prezentiranju teme, nego su radi veće gledanosti ili čitanosti, u raspravu uključili “teoretičare” zavjera, antivaksere i sl. Teško je naći opravdanje za učestalu praksu informiranja javnosti o proizvoljnim stavovima nestručnjaka poput pekara, blagajnica supermarketa, teologa, astrologa, inžinjera strojarstva ili profesorica matematike. Pandemiju i cijepljenje su nam trebali objašnjavati isključivo epidemiolozi, a na nama nije, kako to pogrešno misle kvazi branitelji ljudskih prava, da imamo svoj stav o ovoj temi jer ne raspolažemo stručnim znanjima na kojima bi se trebao temeljiti relevantan stav.

Mreže preplavlene neznanjem

Dio problema potječe i od društvenih mreža koje su preplavljene neznanjem, predrasudama, strahom i nerazvijenom sposobnošću čitanja s razumijevanjem. Tako je prilično raširen posve nerazuman strah da cjepivo nije dovoljno testirano. Ako uzmemo u obzir da je do sada cijepljeno oko tri milijarde ljudi, ova su cjepiva, vjerojatno, najtestiranija supstancija koja će ikad ući u naš organizam.

Postoje i oni građani koji se nadaju kako će se svi ostali cijepiti da bi sebi mogli priuštiti luksuz necijepljenja. Osim što je takva računica vrlo sebična, ona je i duboko nepravedna jer se taj mali postotak osoba koje se neće cijepiti mora rezervirati za imunokompromitirane i neurorizične osobe tj. one koje iz medicinski opravdanih razloga ne smiju primiti cjepivo budući da bi ono u njihovoj (ali samo u njihovoj) zdravstvenoj situaciji predstavljalo povećani zdravstveni rizik. Takve ljude ne cijepimo niti s ostalim cjepivima i u tom smislu ovo cjepivo nije nikakva iznimka.

Ukoliko građanima, unatoč trudu, nije moguće racionalno objasniti da je cijepljenje ne samo dobro, već i nužno, onda preostaju samo mjere poticanja ili kažnjavanja. Riječ je o klasičnoj biheviorističkoj metodi uvjetovanja mrkvom i/ili batinom. Mrkva se može realizirati uvođenjem poticaja i beneficija onima koji pristanu na cijepljenje, ako već ne radi razumijevanja njegove važnosti, ono bar radi poticaja i benefita. Batina su mjere koje je najavio premijer Plenković, uskrata prava ili kažnjavanje. Valja razumjeti da, u ovom kontekstu, nije riječ o fašističkoj uskrati ljudskih prava, poput prava odlučivanja o vlastitom životu, već o jedinoj preostaloj metodi spašavanja zdravlja, života i ekonomije. Odgovornom pojedincu nije potrebna nagrada da bi učinio ono što je ispravno. Jednako mu tako ne treba niti kazna da bi ga odgovorila od činjenja lošeg ili propuštanja činjenja dobrog. Razborit čovjek ne krade, ne zato što se boji da će radi toga biti kažnjen (od države ili od Boga), nego zato što razumije da krađom nanosi štetu pokradenoj osobi. Princip mrkve i batine primarno je namijenjen odgoju vrlo male djece, a ne odraslim ljudima. Međutim, biti odrastao znači biti odgovoran pa ukoliko su ljudi odrasli samo svojom dobi, potpuno je opravdano primijeniti metode namijenjene djeci. To nije fašizam. Ako ćemo pravo govoriti, fašistička je odluka o necijepljenju jer izravno škodi ne samo pojedincu koji ju je donio, već i svim ostalim ljudima.

Ukoliko djetetu objasnimo kako ne smije gurati prst u utičnicu, a ono to unatoč objašnjenju nastavi činiti, nije fašizam spriječiti ga u tome. Time mu zapravo, iako ono toga nije svjesno, spašavamo život. Nema velike razlike između ovog primjera i planiranih mjera Vlade RH. Čak, ukoliko niti ove mjere ne dovedu do potrebnog odaziva građana, trebalo bi razmisliti i o obaveznom cijepljenju. Nije svakome moguće sve objasniti, ali za svakoga postoji učinkovita metoda. Cilj, dakako, ne opravdava sredstva, ali kad dijete gura prst u utičnicu tada cilj spašavanja njegovog života opravdava svaku metodu koja vodi ostvarenju tog cilja.

Za kraj, valja izraziti nadu da će ovoga puta mjere koje će donositi Krizni stožer biti produkt struke, a ne politike pa ukoliko necijepljenima neće biti moguće ući u trgovački centar, na koncert niti raditi na šalteru banke, onda niti okupljanja na vjerskim obredima ne smiju biti iznimka. U protivnom će Krizni stožer potpuno izgubiti kredibilitet i postati predmet izrugivanja što neće pridonijeti povratku starog “normalnog”.