Todorićeve tvrtke su u haosu. Ali tu su uvijek pouzdani mediji, da priskoče kad je najteže

Nedjeljne naslovnice dva najtiražnija hrvatska dnevna lista prije sedam dana krasio je lik čovjeka u poznim srednjim godinama. U pitanju nije glumac, pisac ili političar oko čije se sudbine ili mišljenja zanima nacija, već Ivica Todorić. Vodeći poduzetnik čiji su uspjesi, blago kazavši, kontroverzni, kojeg se dovodilo u vezu s mnogim političarima i uz čije se ime u hrabrijim medijima lijepila etiketa tajkun.

Njegova korporacija Agrokor, koja zapošljava desetine tisuća ljudi, u dugovima je do guše, a rizično poslovanje je doseglo vrhunac, pa se otvoreno govori o restrukturiranju, promjeni vlasničke strukture ili padu poslovne imperije. Istovremeno, hrvatski zvaničnici su oprezni u izjavama, balansirajući između obećanja da se država neće miješati i tvrdnji da se mora voditi računa o nacionalnim interesima. Poznatog gospodarstvenika bije glas da je uticao na uređivačke politike mnogobrojnih medija, ne dopuštajući kao uticajni oglašivač negativno pisanje o svojoj kompaniji.

Bakina hipoteka u bici na život i smrt

Sada kada se njegov brod ljulja, šta mu to priređuju dvije uticajne novine, popularni Večernji i Jutarnji? Romansiranu biografiju na razini tabloidnog štiva. Omaž svim uspjesima, padovima i ličnim dramama, jer krotitelj privrednih izazova je ipak pokorio region. Vlasnik Konzuma, kako ga kod nas često nazivaju, u danima kada se govori o neodgovornom poslovanju njegove firme koja prijeti da uzdrma cijelu regiju, biva predstavljen prije svega kao jedan od nas, ali opet kao mnogo bolji od svih nas. Još bitnije, kao čovjek spartanskih radnih navika i čvrstog opredjeljenja kojeg more sofisticirane dileme. Večernjak se u svom članku prošetao kroz poslovni uspon dječaka iz Božjakovine, kako su mu tepali, pišući da dok se gradilo veliko poslovno carstvo negdašnji prodavač cvijeća, a sada vjerovatno najbogatiji Hrvat, samo je jednom otišao na godišnji odmor. U Afriku na dvanaest dana, ali se morao vratiti poslije sedmog dana. Priča o vrtoglavom uspjehu je dramatizovana neočekivanim obrtima i čudesnim detaljima. Za sumnjičavijeg čitaoca to je bizarna maštarija. Naime, poduzetni dječak pretvorio se u samopregornog biznismena koji uspijeva na krilima obiteljske sloge i presudnog uticaja bake Zlate, koja je stavila kuću pod hipoteku za svog unuka. Članak prelazi preko decenija, pa su se preletile i devedesete. Kaže se kako su to ključne godine jer tada Agrokor kupuje Unikonzum, ali samo se nabraja logični slijed događaja umješnog cvjećara, koji je znao šta učiniti nakon što mu je baka isposlovala kredit. Tekst se završava upečatljivom sentencom koja pretenduje da bude poučak svim čitateljima, ali i da zapuši usta svim onima koji govore da je kompanija nastala u košmarima ratnog vihora: “Agrokor je nastao iz mog sna, vizije i strategije koja je bila kvalitetna. (…) Agrokor sam počeo sanjati 1972. i 1973. Bio sam svjestan da komunizam neće izdržati. Sada govore da je kapitalizam okrutan za sve. To je bitka na život i smrt.”

Obožava svoju djecu i krivi su drugi

Jutarnji je jednako obojen jeftinim emocijama, pa u naslovu saznajemo da Ivica teško proživljava potrese u carstvu. Kroz obilje fotografija (npr., on i unuka, on u prirodi, on dok navija u obilju šahovnica) vidimo njegovo nasmijano i drago lice s kojim bismo trebali saosjećati. Stidljivo se nabrajaju političke veze i mogući razlozi za neuspjeh (u stilu, okružio se lošim savjetnicima), ali za moćnog i iskusnog kapitalistu zadržavaju se birane riječi (“Todorić je znao slušati, a mladi ljudi vole sami odlučivati.”). Saznajemo i kako obožava svoju djecu, da je izuzetno pristojan i korektan u komunikaciji, kao da se nešto drugo podrazumijeva ili pretpostavlja, ali i da je izgarao u poslu. I da je to očekivao i od svojih saradnika. Između redova, kapitalistu mekog srca, slabog samo na vlastitu djecu, nisu brinuli prekovremeni sati njegovih radnika. Kraj je identičan kao u Večernjaku, ali je izabran drugi citat, koji valjda trijumfalno treba da nas uvjeri u snagu uma i volje najbogatijeg među nama: “Morate znati što hoćete i postaviti si određeni cilj koji treba biti dostižan. Naravno da mora zadovoljavati i vaše realne mogućnosti.” Ne baš sjajno poput one da je kapitalizam bitka na život i smrt, ali dovoljno inspirativno da završi kao životni naputak na bočici Jane.

Hepiend u najavi

I ko su onda Todorić i uzdrmani Agrokor hrvatskom tisku? I zašto se o kompaniji narušenog ugleda i njenom vlasniku umjesto serioznih tekstova od brojeva i činjenica pišu beletristički pasaži koji ljubopitljivo vode računa o osjećanjima i mislima svog izmaštanog, osjećajnog i radišnog glavnog junaka? U danima kada Hrvatska saznaje da je njen najveći poslodavac dužnik u glibu ili kockar koji na crtu stavlja tisuće radničkih života, umjesto da novinari pišu o uzrocima i  razlozima dužništva i rizičnog poslovanja, otkrivajući potencijalne afere, uz kavicu se mogla pročitati osobna životna priča malog Ivice iz koje se doznaje njegovo kršteno ime, ko su mu bili kumovi i kakav je bio na fakultetu. Estradizacija ozbiljnih tema ovdje nije poslužila samo kao način da se privuče publika koja voli sapunice o uspješnicima, sve sa onim savjetima i porukama da svi možemo postati bogati, već i da se mišljenje javnosti o moćnom i snažnom Todoriću omekša nježnim portretom kroz pripovijetku o dedi, sinu i prilježniku koji radi cijelu noć. Gazda tolikim Hrvatima je zapravo pasionirani lovac i brižni otac koji, iako ne želi ići na odmor, jednom kad ode mora se vratiti. Pa to je skoro kao nesretna blagajnica iz kultnog Matanićevog filma u svom očajničkom podvigu da ode na more. Zla kapitalistička sudbina gazdu stiže kao i sve nas, ali on je nedvosmislen. Odmor mu ipak nije potreban, za razliku od Matanićevih ili Konzumovih kasirki, a ne padaju mu teško ni prekovremeni sati. Ukratko, on nam kroz stilizovanu ispovijest poručuje da je sve stečeno zaslužio nadljudskim radom, pa sad kada mu se smiješe afere i padovi trebamo ga shvatiti i podržati u svim njegovim nesavršenostima koje će se možda otkriti.

On računa na nas. Ko je čitao Jutarnji i Večernji zna o čemu pričamo.