Izraz ‘pojeo ih mrak’ pokrivao je one slavne podvige kada je policijska država uklanjala svoje političke i druge protivnike uz pedantno kreirani javni muk. Danas ljudi bivaju osumnjičeni, optuženi ili hapšeni uz zajamčena svjetla reflektora.

(Viktor Ivančić, izlaganje na konferenciji „Mediji, tranzicija, društvena odgovornost“ u organizaciji Foruma novinara jugoistočne Europe, Sofija, decembar 2008.)

Šta treba znati o slučaju Assange?

Da se Amerikance pita, najbolje bi bilo da ne znamo ništa, i da nastavimo pratiti dešavanja klana Kardashian-Jenner.

Ipak, o slučaju koji je pomjerio granice slobode izražavanja treba znati da je višeslojan. Za svaki od tih slojeva najbitnije je ono mjesto gdje se međusobno prepliću i uvjetuju ljudska prava i demokratija.

Slučaj Juliana Assangea javnosti je premijerno predstavljen kao slučaj novinara koji se našao pod istragom zbog objavljivanja dokumenata u kojima su sadržani podaci o mnogobrojnim nezakonitim postupcima i procedurama što ih je tokom godina realizirala vlada Sjedinjenih Američkih Država u periodu ratnih sukoba na Bliskom istoku. Tada glavni urednik platforme WikiLeaks, Assange je osim amoralnih i neprincipijelnih ratnih strategija, objavio i seriju fajlova kojom je demontirao sistem djelovanja američkih tajnih službi.

WikiLeaks objavila je 76.900 dokumenata o ratu u Afganistanu, 391.832 dokumenta tzv. iračkog dosjea među kojima i snimak bombardovanja Bagdada iz helikoptera AH-64 apache, 779 tajnih fajlova o tretmanu zarobljenika u bazi Gvantanamo te 1,7 miliona fajlova diplomatske prepiske SAD-a od sedamdesetih godina prošlog vijeka pa do 2013. godine. Dokumente pod nazivom Espionnage Elysee, koji pokazuju kako su američke službe špijunirale francuske kompanije, francusku vladu i predsjednike Françoisa Hollandea, Nicolasa Sarkozyja i Jacquesa Chiraca, njemačke federalne ministre, pa i samu kancelarku Angelu Merkel. Još 2017. godine, platforma je objavila seriju dokumenata nazvanu Vault 7 o globalnom programu CIA-e za razbijanje elektronskih sistema širom svijeta i 8761 tajni dokument CIA-e o sistemima nadgledanja Samsungovih pametnih telefona, televizora i automobila.

Oslobađanje takve političke dokumentacije, očekivano, razbjesnilo je velesilu kojoj je svojstven nagon da uspostavi kontrolu i dominira nad procesima intelektualne produkcije. U tim procesima posebno se ističe procedura koja se tiče demokratije, odnosno američke ideje demokratije. Za tu ideju, odnos teorije i prakse ne znači i sklad ta dva pojma, već je demokratska dimenzija američkog sistema prilagođena kriteriju društva koje živi u zabludi – američka demokratija stvar je imidža. Uostalom, upravo to i jeste bila poenta na koju je ukazao Assange kroz dokaze, i još dokaza.

SAD imaju jasan obrazac uplitanja u demokratske epizode širom svijeta. Ista pravdaju višim interesom državne politike, pa i širenjem svojih demokratskih vrijednosti. Nebrojene su intervencije direktnog uplitanja Amerike, vršenja pritiska, zastrašivanja, distribucije smrti. Ili, jezikom Bijele kuće, zagovaranje jednakih prava, borba protiv terorizma, medijacija između strana u sukobu, i tako ti nonsense izgovori.

Kao posljedica Assangeovog usuda, globalni odnos svijeta medija i politike pokrenut je na nekoliko punktova. U kolopletu problematičnih tema i pitanja što ih je otvorio slučaj WikiLeaks, dežurni front pobune svekolike javnosti izazvao je onaj momenat koji se tiče slobode govora, odnosno slobode štampe u ime javnog interesa. Beskrajno mnogo novinara, društvenih organizacija i aktivističkih grupa održavali su proteste širom svijeta naglašavajući sklonost ovakvih okolnosti da se preusmjeravanje pažnje izmjesti sa žarišta problema: demokratske diktature Zapada i slobode govora po mjeri SAD-a.

O izazovima što su ih pred društvo i medije stavili svaki prije, pa i slučaj Assange, valja misliti kao o trajnim posljedicama koje su ostavili kako na masmedijsko izvještavanje, tako i na kritičko opismenjavanje civilizacije. Milioni ljudi osvijestili su nepravedan postupak, osvijestili su nepravdu utemeljenu na nepoštivanju zakona koji bi trebalo identificirati kao mjeru zaštite što sviju nalazi pod znakom jednakosti, s posebnom fusnotom za novinare i posao kojim se bave istraživači.

Ali, presedan slučaja Assange demorališe sve one koji se bore za istinu. Jer, moglo bi biti da su sloboda pristupa informacijama, sloboda štampe i sloboda govora, te pravo javnosti da (sa)zna o stvarima što je se tiču, sve to pa i više, izgubili vrijednost i smisao kroz ovaj proces, samo zato što SAD-u nije u interesu da se potčini sopstvenim standardima liberalnog društva kakvo istodobno zagovara i samopromoviše.

Šta ne treba znati o slučaju Assange?

Šta ne treba znati o slučaju Assange, to ne znamo jer to ne treba znati.

Opet, da se herojstvo Juliana Assangea nije desilo jedino i samo kao njegova odluka da se obračunava sa (ne)zvaničnim Washingtonom, to je jasno. Jasno je i da je podrška koju je prije objavljivanja dokumenata dobio bila kvalitetnija od one kakvom se pravdaju kandidati u predizbornim kampanjama – Assange sve ovo nije učinio na nagovor rodbine i prijatelja. A, pod kojim uslovima jeste pristao na igru mačke i miša na otvorenom prostoru, terenu prostranom koliko dva ili tri Crvena trga, neka ostane retoričko pitanje.

No, nešto što ipak drži koncentraciju javnosti na praćenje te igre jeste ono što je uvijek najzanimljivije za pratiti – kršenje pravila igre. Živimo u doba tehnologije kad je režimska kontrola komunikacijske infrastrukture toliko direktna i indirektna, da je na kraju izdejstvovala autocenzuru. Autocenzura ako ne djeluje kao oblik podrške vladajućim elitama, funkcioniše kao lekcija nekom nezavisnom uredništvu. Ventili takvih redakcija su marginalizovani i na taj način se stvara privid medijske slobode izražavanja.

I, kako je onda moguće da se u tako žestoko kontrolisanom prostoru desi jedan Assange?

Prisjetimo li se jednog od najatraktivnijih političkih skandala koji su se desili u Sjedinjenim Američkim Državama, prisjetićemo se afere Watergate. Ona se tiče komunikacijskog odnosa, odnosno protoka informacija između dva svijeta od kojih su jedan političke elite, a drugi novinarski interesanti. Uz minimalan dodatak opreme za špijunažu, novinari The Washington Posta razotkrili su složenu mrežu političkih prljavština. Za taj i takav svoj rad, zasluženo su nagrađeni Pulitzerom. Danas, čini se da i obični građani, ukoliko su obučeni za upotrebu elektronskih sredstava tek nešto iznad osnovnog nivoa informatičke pismenosti, mogu biti Julian Assange. Mogu, ukoliko im to dopuste oni koji dopuštaju takvo šta, odnosno oni kojima je u interesu dopustiti takvo šta. Umjesto Pulitzerom nagrađeni, interesanti će biti neizručeni.

Ipak, zarad podsjećanja na kompleksnost Assangeovog slučaja, valja pribilježiti i izvještaj Nilsa Melzera, specijalnog izvjestitelja za mučenje pri organizaciji Ujedinjenih naroda. On je u svom izvještaju, pošto je posjetio Juliana Assangea dok je još boravio u veleposlanstvu Ekvadora u Londonu, naveo da Assange pokazuje jasne simptome psihičkog zlostavljanja i mučenja. Početkom 2022. godine Melzer je objavio i knjigu pod naslovom The Trial of Julian Assange: A Story of Persecution u kojoj detaljno otkriva sistemski osmišljen proces i kampanju protiv glavnog urednika WikiLeaksa.

Assangeove tvrdnje i dokazni materijal o američkim manipulativnim standardima nastavak su dobile u kristalno jasnom procesu koruptivne procedure upravo u veleposlanstvu Ekvadora, a potom i u britanskom pravosuđu koje je djelovalo pod pritiskom državničke mašinerije SAD-a. Istodobno, novinari, ti moralni odgajatelji društva, riskiraju da dijele Assangeovu sudbinu i budu uništeni zbog (opravdanog) prozivanja sistema.

Februara 2024. godine, Assangeov brat Gabriel Shipton uporedio je Assangeovu situaciju sa onom Alekseja Navaljnog. Između ostalog i jer se Assange nije osjećao dobro, zbog čega nije bio prisutan u sudnici na otvaranju ročišta tokom dvodnevnog saslušanja na Visokom sudu u Londonu.

Zbog toga se u organizacijskoj agendi novinarske djelatnosti naglašava kao neophodan, sofisticiran pristup potrebi za podvlačenjem pitanja da li možemo uopšte govoriti o pravdi u društvima u kojima finansijski nadmoćniji preovladavaju (ne)pravdom, čime se produbljuju društvene nejednakosti. Iste bi zapravo trebalo da aktiviraju sociološki alarm i upozore o narušenom shvatanju zajedničke stvarnosti kroz ovu priču koja vibrira na opštem mjestu prelaska iz de jure u de facto, iz slobode izražavanja u smrt bez cenzure.