Tisuću eura

Jedan mladi Englez i jedan Amerikanac kažnjeni su u Splitu s tisuću eura i zabranom ulaska u Hrvatsku i države EU na godinu dana zato jer su: razbijali kip Grgura Ninskog u Splitu, zatim: Englez je usred bijela dana skinuo gaće i obavio veliku nuždu nasred Peristila, simbola Dioklecijanove palače, zatim: zajedno su se u gluho doba noći pijani i drogirani pentrali na balkon barokne palače u centru Splita i uznemiravali tamošnje stanare, zatim: hodali su goli po Rivi, i konačno: vrijeđali su organe reda.

Tako je, eto, konačno profunkcionirala pravna država, a nakon pet mjeseci kaosa i potpunog, nepodnošljivo vulgarnog preuzimanja Splita od strane takozvanih turista, te pretvaranja grada u smrdljivu favelu u koju više ne zalaze pristojni turisti, a i sami je Splićani izbjegavaju, osim onih malobrojnih prisiljenih da – još uvijek – žive u njenom centru, to jest epicentru najnižih cjelonoćnih strasti dječurlije, mahom engleske, koja sav budžet troši na alkohol, a energiju na devastaciju grada koji se ruku na srce i reklamira kao „poželjna alkoholna destinacija“. Splitska vlast koja je grad spremno prodala za šaku dolara, hvali se da su njeni inspektori u šest mjeseci naplatili bijednih desetak tisuća eura kazni zbog raznih prekršaja, a ja pak sa žaljenjem priznajem da je čitav prvi pasus teksta potpuno izmišljen, budući da se organi reda i pravosuđa prema „turističkom“ uništenju kulturne baštine Splita odnose baš kao i prema premlaćenim ženama kad od njih zatraže pomoć, pa reagiraju tek post mortem, to jest kad ih dragi partner ubije. Ili kao što im u opisu rada nije sankcioniranje promicatelja ustaških simbola na utakmicama, priredbama i svadbama, ili javnog govora mržnje; ne u državi u kojoj su osuđeni ratni zločinci dobrodošli na Dvoru – poput Daria Kordića, osuđenog za masovno ubijanje bošnjačkih civila u BiH, i unatoč izjavi kako bi „ponovio sve što je učinio“, te da se zbog svoga čina ne kaje. Nego su mu u Hrvatskoj sva vrata otvorena i drag je gost u važnim državnim i crkvenim institucijama.

E, ali onda je pravnoj državi konačno u ruke pao kapitalac na kojemu je mogla dokazati svu punoću funkcionalnosti jedne ozbiljne članice Evropske unije. Toga je jutra naime na jednu splitsku plažu stigao poznati glumac sa svojim Miletom, psom to jest, kupao se daleko od ostalih, ali ipak je izazvao strašni strah jedne metrima udaljene građanke koja je pozvala policiju, ovi su pak odmah stigli, pa glumca zajedno s Miletom priveli u stanicu. Jer da Mile nije bio na povodcu i da je na toj plaži zabranjeno dovođenje pasa. Priznao je glumac da Mile nije bio vezan, ali i da nije vidio znak zabrane za pse na plaži, no bio je drzak, bezobrazan, kakav je i inače glumac Sergej Trifunović, sklon da jezičini pusti na volju, a k vragu još je i Srbin. Organi reda držali su ga u stanici sedam sati – nadamo se samo, vjerojatno uzalud, da je Mile, umiljati ovčar, dobio barem vodu za piće – potom mu ekspresno odrezali kaznu od 500 eura, pa još 1000 zbog „vrijeđanja policije“. A uvrijedio ih je zato jer je „lajao“, ne njima direktno, nego mnogo kasnije, na svom instagramu, da ga mogu odvesti u Loru, pa tamo priključiti na struju. Da, strašna uvreda! Jer, kao, nije logora Lora za mučenje srpskih civila 90-tih u Splitu bilo, niti su za taj logor ikada čuli revni isljednici, pa su duševno teško podnijeli Trifunovićevo laprdanje.

Elem, dok je Mile, krivac za sve, šutio kao zaliven, Sergej je nervirao pandure, onako kako, marširajući beogradskim ulicama u protestima protiv vlasti, stalno provocira autokratski režim srpskog vožda Vučića, svakako branio se divlje i bezobrazno tih sedam sati, a onda je hrvatska policija – boga ti, kao u komunizmu – oživjela kaznu za verbalni delikt, kao odgojnu mjeru i primjer kakva ovo država jest. Uljuđena i civilizirana. Pa je Sergeju Trifunoviću, glumcu kojega želi svaki režiser s ovih prostora, mangupu svakako kratkog fitilja, uz onih 1.500 eura kazne zbog Mileta, dosuđen još i izgon, ne samo iz Hrvatske, nego i iz Evropske unije.

Izgon! Glumcu koji zbog svoga posla mora prelaziti granice. I kojega je, kao strašnu sigurnosnu prijetnju za ustavni poredak RH, uz njegova Mileta, na granici sa Srbijom ponovo maltretirala hrvatska policija, pa samo zahvaljujući prisebnosti jednog od policajaca, glumac nije vraćan natrag u Split, valjda u lance, u tamnicu, a sve zbog te objave o logoru Lora i ustašama na društvenoj mreži – koju je usput rečeno odmah i obrisao. No, ima li policija uopće ovlasti dosuditi tako radikalnu kaznu kao što je zabrana ulaska u 31 evropsku državu čak godinu dana – zbog verbalnog delikta – ili se u roku odmah probudio neki sudac pa potpisao odluku koja važi, na primjer, za srpskog ratnog zločinca Vojislava Šešelja? A da bi takvu drakonsku kaznu opravdala, država reda i pravde temeljito se potrudila, te zbog strašnog krimena Trifunovića okarakterizirala kao „osobu koja predstavlja opasnost za javni red i javno zdravlje“ i još da „ponavlja činjenje prekršaja“. Mada je vražji recidivist priznao da je izgubio živce i svađao se na plaži, ali nisu se dali smesti zaštitnici reda i sigurnosti, pa su glumca ponovo presreli i maltretirali, nakon prvog odlaska iz policije, dok je na nekom zidiću u centru Splita pio kavu s grupom prijatelja, a bidni Mile bio na povodcu. Zastrašivanje je trebalo biti efikasno jer ih je okružilo deset policajaca i još toliko zaštitara, takozvanih – kako simbolično – „Pit Bull“ sekjuritija, unajmljenih od strane splitske gradske vlasti za kontrolu onih razularenih turističkih hordi.

Onih s početka teksta, a koji mjesecima masovno pišaju, kenjaju, bljuju, uništavaju kulturno dobro Splita i kojima nije dosuđena ni prekršajna kazna, a kamoli izgon iz Hrvatske. Koja se onda domogla idealnog junaka, poznatog glumca. I najvažnije – Srbina. A Mile? Eh, kad bi bar mogao progovoriti… (Heni Erceg, Mladina; Tačno.net)

Hajde da prestanemo da se pretvaramo

(…) Borba da se obuzdaju globalne emisije ugljenika i da se planeta sačuva od topljenja ima sličnosti s Kafkinom fikcijom. Cilj je jasan već trideset godina, ali uprkos revnosnim nastojanjima, nismo mu se približili. Danas je naučno svedočanstvo stiglo do granice nepobitnog. Ako još niste napunili šezdeset godina, imate dobre izglede da budete svedoci radikalnog poremećaja života na Zemlji – masovne propasti useva, apokaliptičkih požara, ekonomija koje se urušavaju, epskih poplava, stotina miliona izbeglica iz regiona u kojima je život postao nemoguć zbog ekstremno visokih temperatura ili stalne suše. Onima ispod tridesete to je bezmalo zajamčeno.

Ako vam je stalo do ove planete i do ljudi i životinja koji na njoj žive, o tome možete razmišljati na dva načina. Možete se i dalje nadati da je katastrofa sprečiva i osećati sve veću potištenost ili gnev zbog neaktivnosti sveta. Ili možete prihvatiti dolazak katastrofe i početi ponovo da promišljate šta znači imati nade.

Čak i u ovo pozno doba na svakom koraku srećemo izraze nerealne nade. Ne prođe gotovo ni dan a da negde ne pročitam da treba „zasukati rukave“ i „spasti planetu“; da se problem klimatske promene može „rešiti“ ako prizovemo kolektivnu volju. Mada je ta poruka možda bila istinita 1988, kad je zaključak nauke postao sasvim nedvosmislen, količina ugljenika koju smo tokom poslednjih trideset godina ispustili u atmosferu jednaka je onoj koju smo emitovali u prethodna dva veka industrijalizacije. Činjenice su se promenile, ali poruka nekako ostaje ista.

Psihološki gledano, to poricanje ima smisla. Uprkos skandaloznoj činjenici da ću uskoro biti mrtav za sva vremena, živim u sadašnjosti, ne u budućnosti. Pošto mogu da biram između uznemirujuće apstrakcije (smrt) i utešnog svedočanstva mojih čula (doručak!), moj um više voli da se usredsredi na ovo drugo. Uz to, planeta je i dalje čudesno nedirnuta, još u suštini normalna – smenjuju se godišnja doba, dolazi nova izborna godina, pojavljuju se nove komedije na Netflixu – i još mi je teže da zamislim njen predstojeći kolaps nego da zamislim smrt. Druge vrste apokalipse, bilo religijske ili termonuklearne ili asteroidne, bar imaju binarnu urednost umiranja: u jednom trenutku svet je tu, u sledećem je zauvek nestao. Klimatska apokalipsa je, naprotiv, nekako aljkava. Ona će imati oblik sve težih kriza koje se haotično zaoštravaju dok civilizacija počinje da se kruni. Stvari će postati veoma loše, ali možda ne baš sasvim uskoro i možda ne za svakog. Možda ne za mene.

Nekad je poricanje, međutim, više plod kalkulacije. Odavno je poznato da je stav Republikanske stranke prema klimatskoj nauci pogrešan i štetan, ali poricanje je ušančeno i u progresivnoj politici ili bar u njenoj retorici. Zeleni New Deal, nacrt za neke suštinske predloge koji su izneti o tom pitanju, i dalje je formulisan kao naša poslednja šansa da izbegnemo katastrofu i spasemo planetu gargantuovskim projektima obnovljive energije. Mnoge grupe koje podržavaju te predloge koriste jezik „zaustavljanja“ klimatske promene ili podrazumevaju da još ima vremena da se ona spreči. Levica se diči time što, za razliku od političke desnice, sluša klimatologe, koji zaista dopuštaju mogućnost da je katastrofu teorijski moguće izbeći. Ali izgleda da mnogi ne slušaju pažljivo. Naglasak je na reči teorijski.

Naša atmosfera i okeani mogu apsorbovati ograničenu količinu toplote pre nego što se klimatska promena, intenzivirana raznim povratnim petljama, sasvim otme kontroli. Neki naučnici i predstavnici vlasti strahuju da bismo mogli preći tačku s koje nema povratka ako globalna srednja temperatura poraste za dva stepena Celzijusa (možda više od toga, a možda i manje). Međuvladin panel o klimatskim promenama (IPCC) kaže nam sledeće: da bismo ograničili porast temperature na manje od dva stepena, nije dovoljno da preokrenemo trend koji je vladao prethodne tri decenije. Morali bismo da svedemo globalne emisije ugljenika bezmalo na nulu tokom naredne tri decenije.

To je, u najmanju ruku, težak zadatak. On, uz to, pretpostavlja verovanje u proračune IPCC-a. Istraživanje opisano u časopisu Scientific American pokazuje da klimatolozi nimalo ne preteruju kad govore o klimatskoj promeni, već da zapravo potcenjuju njen tempo i težinu. Da bi projektovali porast globalne srednje temperature, naučnici se oslanjaju na složeno modeliranje atmosfere. Oni kroz superkompjutere propuštaju ogroman broj promenljivih da bi generisali, recimo, deset hiljada raznih simulacija za sledeći vek i da bi dobili „najbolje“ predviđanje porasta temperature. Kad naučnica predvidi porast temperature za dva stepena Celzijusa, ona navodi broj u koji je sigurna: temperatura će porasti za najmanje dva stepena, što znači da će porasti znatno više.

Kao nenaučnik, ja obavljam nekakvo svoje modeliranje. Propuštam kroz svoj mozak razne buduće scenarije, uzimam u obzir ograničenja ljudske psihologije i političke stvarnosti, uračunavam stalni rast globalne energetske potrošnje (dosad su uštede ugljenika ostvarene korišćenjem obnovljive energije bile više nego poništene sve većom tražnjom potrošača) i brojim scenarije u kojima kolektivna akcija uspeva da odvrati katastrofu. Ti scenariji, koje izvlačim iz preporuka upravljača i aktivista, imaju neke zajedničke nužne uslove.

Prvi uslov je da svaka zemlja koja spada među najveće svetske zagađivače uvede drakonske mere, zatvori dobar deo svoje energetske i transportne infrastrukture i potpuno preoblikuje svoju ekonomiju. Po jednom tekstu koji je nedavno objavljen u časopisu Nature, ako postojeća globalna infrastruktura bude funkcionisala do kraja svog normalnog veka, njena emisija ugljenika premašiće celu našu „dopuštenu“ emisiju – ona će ispustiti sve gigatone ugljenika koji se mogu ispustiti a da se ne pređe prag katastrofe. (U tu procenu nisu uključene hiljade novih energetskih i transportnih projekata koji su u planu ili se već grade.) Da bismo ostali u granicama dopuštene emisije, morala bi se dogoditi intervencija odozgo nadole ne samo u svakoj zemlji već i širom svake zemlje. Pretvaranje Njujorka u zelenu utopiju neće ništa vredeti ako Teksas nastavi da pumpa naftu i vozi kamionete.

Pored toga, mere u tim zemljama morale bi biti dobro smišljene. Ogromne svote državnog novca morale bi se trošiti bez rasipanja, a ne za fatiranje pogrešnih džepova. Ovde je korisno prisetiti se da je direktiva Evropske unije o povećanju proizvodnje biogoriva ubrzala krčenje šuma u Indoneziji radi stvaranja plantaža uljane palme, ili da od američkih subvencija za gorivo od etanola nije imao koristi niko osim proizvođača kukuruza. I jedno i drugo zvuče kao kafkijanske šale.

Na kraju, ogroman broj ljudskih bića, među njima i milioni Amerikanaca koji mrze vladu, morali bi da prihvate velike poreze i ozbiljno potkresivanje svog životnog stila bez roptanja. Morali bi da prihvate stvarnost klimatskih promena i da veruju u ekstremne mere koje se preduzimaju radi njihovog suzbijanja. Ne bi smeli da odbacuju činjenice koje im se ne sviđaju kao lažne vesti. Morali bi da se odreknu nacionalizma i klasnih i rasnih netrpeljivosti. Morali bi da se žrtvuju za udaljene ugrožene zemlje i udaljene buduće generacije. Morali bi stalno da se užasavaju od sve toplijih leta i sve češćih prirodnih katastrofa, a ne da se na njih navikavaju. Svakog dana, umesto da razmišljaju o doručku, morali bi da razmišljaju o smrti. (…) (Jonathan Franzen, The New Yorker; Prevela Slavica Miletić, Peščanik)

Koliko će još trajati rat u Ukrajini?

„Jako dugo“, najednostavniji je i najprecizniji odgovor na pitanje postavljeno u naslovu teksta i odgovor koji se sve frekventnije, u posljednje vrijeme, može čuti iz usta najviših zapadnih vojnih i političkih zvaničnika. Još prije godinu dana ruski predsjednik Vladimir Putin, svjestan da mu početna vojna inicijativa nije uspjela, upozoravao je Ukrajinu i njene zapadne saveznike da će rat koji njegova zemlja vodi na istočnom dijelu susjedne države trajati dugo.

Mnogi su se tada pribojavali da će Putin pokušati namjerno rat u Ukrajini pretvoriti u dogogodišnje mrcvarenje potajno se nadajući da će ubrzanim naoružavanjem ukrajinskih vojnih snaga osposobiti napadnutu zemlju da u jednom trenutku izvede munjevitu kontraofanzivu i potisne ruske snage sa svojih okupiranih teritorija.

Četiri mjeseca nakon što je pokrenuta, ukrajinska kontraofanziva se pokazuje kao veoma neefikasna, čak toliko da su to javno priznali i neki visoki ukrajinski dužnosnici. A koliko se pristup ratu u Ukrajini promijenio najznakovitije se može iščitati iz istupa zapadnih političkih ii vojnih dužnosnika, koji su otvoreno počeli govoriti kako vjeruju da će rat u Ukrajini trajati dugo.

Stoltenbergova poruka

Jedan od onih koji je upozorio da će rat u Ukrajini trajati dugo je i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg koji je u intervjuu za medijsku grupu Funke naglasio da će Ukrajina prestati da postoji ako prestane da se bori.

“Mir je moguć samo ako Rusija položi oružje”, rekao je šef sjevernoatlantske vojne alijanse.

Stoltenberg se izjasnio za opsežne sigurnosne garancije za Ukrajinu kada rat bude završen i tu zemlju vidi kao buduću članicu NATO-a.

Zanimljivo, i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odgovarao je na istovjetno pitanje, ali je u svome odgovoru bio nešto neodređeniji poručivši, pomalo diplomatski, kako o završetku rata mogu odlučiti isključivo ruski i ukrajinski predsjednici.

U intervjuu PBS-u, američkom javnom emiteru, turski predsjednik Erdogan je naglasio da ne može dati vremenski okvir za završetak rata u Ukrajini.

“Nemoguće je da dam kalendar kada će se ovaj rat završiti ili koliko dugo će trajati”, rekao je Erdogan.

“To vam mogu kazati samo lideri obje strane”, dodao je turski predsjednik misleći pritom na ruskog predsjednika Vladimira Putina i predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog.

Zelenski priznao da kontraofanziva ne napreduje kako se očekivalo

Upitan o njegovim razgovorima s Putinom o ratu, Erdogan je rekao da se očekuje da će se sukob nastaviti “dugo vremena”.

“Da se rat završi što je prije moguće, želimo da se nadamo tome, a gospodin Putin je zapravo na strani okončanja rata što je prije moguće”, rekao je Erdogan.

Ukrajinski predsjednik Volodimr Zelenski, s druge strane, rekao je da Ukrajina neće ustupiti dio svoje teritorije zarad postizanja mira, što je jasan nagovještaj da do postizanja nekog skorijeg primirja neće biti.

“Ne, to je naša teritorija”, rekao je Zelenski u intervjuu za američku mrežu CBS.

On je rekao da će Ukrajina napredovati i oslobađati teritorije čak i kad prođe lijepo vrijeme.

Zelenski je ipak priznao da se ukrajinska vojska suočava sa teškom situacijom na frontu i da kontraofanziva ne napreduje dovoljno brzo.

Suprotstavljene pregovaračke pozicije

Da je pitanje trajanja rata u Ukrajini jedno od najvažnijih i ono na koje mnogi želi dobiti nedvosmislen odgovor svjestan je i bivši ambasador Hrvatske u Rusiji, Božo Kovačević. Ovaj iskusni diplomat, na pitanje kada misli da će se okončati rat koji Rusija trenutno vodi u Ukrajini, odgovara da ne zna, ali je ubijeđen da će „trajati dugo“.

„Stvar je u tome da su pregovaračke pozicije suprotstavljenih strana potpuno suprotne i na toj osnovi nije moguće doći do pregovornog rješenja. Jasno je da Zapad očekuje političke potrese u Rusiji. Stvari se razvijaju tako da Zapad želi dovesti Rusiju do situacije u kojoj će morati priznati vojni poraz“, kaže.

Vojni poraz Rusije ne mora nužno značiti gubitak svih okupiranih teritorija, objašnjava Kovačević, ali bi podrazumijevao takvu vrstu poraza kakvu Putinova vlast ne bi mogla prikazati kao vlastitu pobjedu. Dodaje kako je, „s obzirom na to da Zapad izbjegava izravnu konfrontaciju sa Rusijom, zbog straha od nuklearnog rata, jasno da postizanje takvog cilja, vojnog poraza Rusije, podrazumijeva dugotrajni rat“.

Problem ukrajinske kontraofanzive postao je toliko očigledan da sada čak ni ukrajinski zvaničnici ne mogu bježati od toga kao bjelodane činjenice. Jasno je, kaže Kovačević, da je nemoguće voditi uspješne i opsežne vojne akcije, „a da ste pri tome inferiorni osobito u onim ključnim dimenzijama za suvremeno ratovanje, a to se ponajprije odnosi na zračne snage“.

„Rusija apsolutno dominira u tom pogledu i nije moguće ostvariti značajne ofenzivne uspjehe ako ste u vojnom pogledu inferiorna strana. To se dogodilo u Ukrajini. Vojni analitičari su to predviđali i zapravo za dobre poznavatelje vojne struke i odnosa na bojištu to nije nikakvo iznenađenje, ali neuspjeh ukrajinske ofenzive ne znači ujedno i uspjeh Rusije. Rusija nije zapravo uspjela ostvariti dosada nijedan od svojih ciljeva“, kaže Kovačević.

Šta se desilo sa ruskim strateškim ciljevima

Iako je, kada se sitacija analizira od početnih premisa do danas, Rusija, faktički, doživjela neuspjeh, to nije zalog da će sukob biti uskoro završen, kaže Kovačević.

„Prvi cilj je bio smjena režima u Kijevu i okupacija cijele Ukrajine. Drugi cilj je bio okupacija ovih oblasti, nakon Krima, a pri tome Rusija ne kontrolira u cjelini nijednu od tih oblasti.

Strateški cilj je bio onemogućiti primanje Ukrajine u NATO i općenito spriječiti daljnje širenje tog saveza. Nedvojbeno da će Ukrajina ući u NATO kada završi rat. Isto tako, dvije nove članice koje do ovoga rata nisu razmišljale u ulasku u NATO sada su zatražile prijem, a jedna je i primljena u članstvo. Prema tome i na taktičkom i na strateškom planu Rusija zapravo doživjela neuspjeh“, zaključuje Kovačević. (Jasmin Agić, Al Jazeera)