U moru teških priča rođenih u našoj stvarnosti, ponekad se pojavi i neka koja zrači humanošću i brigom za slabije
Piše: Vladimir Matijanić
Nekog nedavnog vrelog dana, a kolovoz je u Dalmaciji drugo ime za vrelinu, jedan se splitski gradski autobus, broj 15 ako je ikome bitno, u redovitom kruženju gradom zaustavio na autobusnoj stanici na Žnjanu, naselju s gomilom novih zgrada, manjkom asfalta i popularnom plažom. Na stanici je, čitamo po portalima, u masi svijeta čekao momak u invalidskim kolicima. Vozač autobusa, zove se Ante Bonacin, spustio je rampu za invalide, ali momak nije uspio ući – mnoštvo na zdravim nogama odguralo ga je od vrata i nahrupilo u autobus.
Na ovom mjestu, priča izlazi iz očekivanog obrasca oivičenog nebrigom, nehumanošću i nezainteresiranošću za fizički slabije. Bonacin se, vele svjedoci, ustao, ugasio autobus i putnike pokušao posramiti riječima: “Žalosno je da ja od 35 godina moram vama ovdje na ovakav način držati sat kulture, ljudskosti i psihologije. Sramite se! Kako ste odgojili svoju dicu i unučad kada se vi ovako ponašate? Vidite li sebe u što ste se pretvorili? Sramite se!”, ponovio je i natjerao ih da izađu iz autobusa. Kad su ga poslušali, momak u kolicima je ušao. Tada je Bonacin dopustio i ostalim putnicima da ga slijede.
I što se potom dogodilo? Ništa senzacionalno. Autobus je nastavio kružiti, svi su, koliko znamo, izašli tamo gdje su htjeli pa i momak u kolicima.
Briga za invalide u postjugoslavenskim državama ne postoji. Ima obaveznog ideološkog zaklinjanja u interese ratnih invalida, no i ono je paradersko, više da čuvare revolucije primiri redovitom porcijom društvenih priznanja nego da im zbilja olakša život. Tko ne vjeruje, neka pogleda koliko stepenica i prepreka opkoljava gotovo sve bitnije objekte u našim državicama i neka zamisli kako ih je teško zaobilaziti s kolicima.
O odnosu prema invalidima ni Bonacin nije mogao učiti u školi. Takvog predmeta nema. Jednostavno, odlučio se ponašati kao čovjek i nakratko postao zanimljiv medijima, jer živimo u vremenu kada ljudskost postaje sve veća senzacija.
