Bez obzira koliko tekstova i videa o nasilju nad ženama objavljivali mediji, čitaoci ih neće percipirati niti ozbiljno shvatiti sve dok se ne desi brutalno nasilje u njihovom komšiluku.

Postoje mediji i novinari u Bosni i Hercegovini koji redovno i profesionalno izvještavaju o nasilju nad ženama. I onda kad nemaju nikakvog povoda za to. I onda kad se ne obilježavaju bitni datumi. Ti tekstovi i videoprilozi opominju javnost da se nasilje dešava svakog dana, svuda oko nas, čak i kad ga ne vidimo. Čak i kad ono ne otvara TV dnevnike. Oni pokušavaju da edukuju publiku i preveniraju nove slučajeve. Možda i osnaže nekog nijemog posmatrača da zaštiti žrtvu.

Ali ne, publiku nasilje interesuje samo ako je pred njom konkretan, svjež primjer. U suprotnom, nasilje je neka imaginarna pojava, najvjerovatnije uvezena sa Zapada, koja se ne dešava u njihovoj avliji. Publika mora da vidi fotografiju. Da vidi modrice jer su samo one dokaz da se nasilje desilo. Da vidi pretučenu ženu, da pročita njeno ime, a zatim da je potraži na društvenim mrežama. Stoga publiku mnogo ne zanimaju sadržaji o nasilju u periodima kada se ne govori o nekom konkretnom slučaju.

Tekstovi bez efekta

Recimo, teško je izbrojati sve tekstove, videopriloge, vizuale i objave na društvenim mrežama koje je portal eTrafika objavio u 12 godina rada na temu nasilja nad ženama. Većina njih je nastala i bila objavljena bez konkretnog povoda. Čitanost/gledanost tih sadržaja je primjetno manja u poređenju sa ostalim sadržajem na sajtu. Publika prilično nezainteresovana i pasivna. Međutim, čim se pojavi neki konkretan primjer, čitanost tih starih sadržaja raste. Odjednom se publika sjeti da oni postoje, da su ih nekad preskočili u svom listanju društvenih mreža, pa ih odjednom dijele na svojim profilima, vrlo bučni i agresivni u traženju pravde za žrtve. Jer im je odjednom stalo i vrlo ih se tiče pitanje nasilja.

Takva situacija nije samo na eTrafici. Novinarka portala Buka Maja Isović Dobrijević redovno izvještava o nasilju nad ženama. I medij za koji radi bilježi slabiju posjećenost ovih sadržaja tokom „mirnih“ perioda.

„Kod nas publika slabo reaguje na fenomenološke tekstove, jer se ljudi ne osjećaju povezani s temom. Više se povežu sa temom kad se nešto konkretno desi, a u ovom slučaju to je zaista težak zločin, i shvataju da sutra i oni sami mogu biti žrtva, ili neko njima blizak, pa su ljuti, komentarišu slučaj na društvenim mrežama. Sa druge strane, u takvim slučajevima i mediji više izvještavaju o tome, pišu, idu do detalja u analizi samog slučaja, pa su ljudi više i izloženi samoj temi“, pojašnjava ona.

Razlog vidi i u samom funkcionisanju društvenih mreža, odnosno algoritmu. Ističe da je fenomenološki tekst samo jedan u moru drugih tekstova, pa je upitno koliko ga algoritam prikazuje na društvenim mrežama.

„Ljudi su osjetljiviji na konkretne događaje iako su i sami edukacijski tekstovi jako važni u smislu prevencije nasilja ili nekog drugog ponašanja, informisanja publike o samoj temi, kao i dodatne edukacije. Zato od takvih tekstova ne treba odustati bez obzira na malu čitanost. Ako taj tekst pročita samo jedna osoba kojoj je tema važna, kojoj može promijeniti život, onda je tekst uspio“, poentira Maja Isović Dobrijević.

Važnost teme

Novinarka EuroBlica Milkica Milojević poznata je po izvještavanju o nasilju nad ženama i zalaganju za bolji položaj žena u društvu. Ona takođe ističe da je u ljudskoj prirodi da reaguje kad se nešto desi, kad nam pažnju privuče neki uznemirujući događaj.

„Donekle je problem u novinarima i novinarkama koji ne znaju prepoznati tu, kako se kolokvijalno kaže u našem poslu, udicu. Udicu koju zabaciš onda kad su ljudi zainteresovani da je zagrizu. Dakle, šta treba mediji da čine? Nakon što kolege sa crne hronike odrade svoj dio posla, nakon što se desi teški slučaj nasilja nad ženama ili čak femicida, priču treba da preuzimu novinari i novinarke koji se bave društvenim problemima i fenomenima. I da iskoriste tu pažnju javnosti da bi učinili nešto da se takve stvari ne ponove. I ukazali koliki je to problem, kolika je odgovornost svih nas kao građana, kao ljudi koji možda svjedoče nasilju, ali ga ne prepoznaju. Ili ga čak prepoznaju, ali smatraju da ne treba da se miješaju, da nemaju ništa s tim. A situacija, naravno, nije takva. Ukoliko ne reagujemo kad pate drugi, jednog dana će sigurno doći red i na nas“, upozorava Milkica Milojević, dodajući da je upravo ovo prilika da se glasnije progovori o problemu nasilja u porodici i femicida.

Prevencija i edukacija idu ruku pod ruku. Jedno bez drugog ne mogu da zažive niti prežive. Na edukaciji oduvijek insistira NVO sektor, prevenciju pominje javnost kad se femicid već desi. Da bismo femicid spriječili ili barem sveli na najmanju moguću mjeru, potrebno je da ljudi prvo prepoznaju nasilje u svim njegovim oblicima. Kad bismo znali da prepoznamo svaki oblik nasilja i reagujemo na njega, možda bi neka od 80 žena, koje su u Bosni i Hercegovini ubijene od 2015. godine, možda i dalje bila živa.

Kada je prošle godine ekipa portala eTrafika otišla u policijsku stanicu u Banjaluci da prijavi kontinuirane prijetnje smrću cijeloj redakciji, dočekao ih je krim inspektor koji nije znao šta sve obuhvata pojam nasilja. Naime, novinarka eTrafike je u svojoj izjavi rekla da niko nema pravo da nad kolegama vrši bilo koju vrstu nasilja. Na to je inspektor sav iznenađen pitao koje to vrste nasilja postoje.

„Fizičko, psihičko, seksualno, ekonomsko, virtuelno….“, počela je da nabraja novinarka kao na ispitu, na šta je inspektor ravnodušno otpuhnuo.

Kad na takav pristup nailazimo u institucijama, i to onima koje bi trebalo da nas štite od bilo koje vrste nasilja, onda ne treba da nas čudi kad nas čitaoci optužuju da pretjerujemo kad pročitaju naše tekstove o ekonomskom nasilju. Jer nasilje je samo ono koje ostavlja tragove na tijelu, kako ono može da uključuje finansije? Ili kakve veze pisanje po društvenim mrežama ima sa stvarnim životom?