BRISELSKI ODJECI: Ko je s Evropskom unijom državu popravljao, ni Bosna mu neće teško pasti

Centralni događaj međunarodnog skupa je (ne)dolazak Dragana Čovića. Tako će biti svaki put kad se potpisuje rezolucija protiv ruske agresije na Ukrajinu

BRISELSKI ODJECI: Ko je s Evropskom unijom državu popravljao, ni Bosna mu neće teško pasti

“Nadao sam se da će jasnoća ruskog napada na Ukrajinu i rezultirajuće ujedinjenje Zapada (koji se sada raspršuje) konačno prisiliti na dugo zakašnjelo preispitivanje politike zemalja članica EU/SAD/NATO prema BiH i cijelom Zapadnom Balkanu”, izjavio je nedavno u intervjuu za Patriju Kurt Bassuener, analitičar iz Vijeća za demokratizaciju politike u Berlinu. Ali su mu se nadanja brzo izjalovila: “Umjesto toga, čini se da je ojačala posvećenost konstantno neuspješnoj i  kontraproduktivnoj politici. Ovo je do danas bila propuštena prilika da se ispravi kurs”.

U takvom, pretežno beznadežnom političkom ozračju organizirana je još jedna sesija u Bruxellesu posvećena Bosni i Hercegovini. Iz poprilično mističnih razloga, predsjednik Vijeća Evropske unije Charles Michel sazvao je šefove ovdašnjih stranaka na sastanak tokom kojeg su predlagači i nevoljni učesnici provrtili sve ono što slušamo već 30 godina – da dijalog nema alternativu, da su posvećeni “poduzimanju konkretnih koraka”, “izgradnji demokratskih institucija” i općem prosperitetu, da se moraju uložiti dodatni napori, da mora ovo ako ne bude ono i da nipošto ne smije ono prije nego što bude ovo.

Poznato? Evropska unija tradicionalno je posvećena statusu quo, netalasanju i nepromjenjivosti političkog djelovanja. Sve što treba znati o promašenoj strategiji Unije sažeo je Toby Vogel, politički analitičar iz Bruxellesa, koji kaže da je EU “prokockala svaki politički kapital iracionalnom fiksacijom na Izborni zakon”. Vogel tvrdi da nema problem s idejom reformiranja Izbornog zakona BiH, ali je problem bio što su “zahtjevi jedne stranke uzeti kao polazište za pregovore, a bilo je i drugih stranaka uključenih od samog početka, i one se nisu slagale s takvim pristupom EU”. Možda je ovaj Michelov sastanak bio prvi – mlak, ali bolje išta nego ništa – iskorak iz tog neplodotvornog i jednostranog djelovanja. Pokušaj je to da se EU makar malo približi znatno efikasnijim međunarodnim faktorima u BiH kakvi su SAD i Britanija.

I kao što to obično biva kad na dnevni red dođu sastanci opće prakse, atmosfera oko susreta bila je, sasvim opravdano, zanimljivija od onog što je zvanično saopćeno. Tako su pažnju prvo privukle transportne pikanterije: čime je, s kim i kako ko otišao u Bruxelles. Dodikovo rasipničko letenje avionom nije podržao niko od opozicije, a bez srama su se u njegovu letjelicu ukrcali partneri Petar Đokić, Nenad Stevandić i Nenad Nešić. Ali i taj detalj ostao je u sjeni nedolaska Dragana Čovića. Prvi čovjek HDZ-a BiH već je uoči sastanka, na kome je trebalo biti razgovarano o tome kako smanjiti tenzije među političkim strankama u BiH (!), rekao: “Vrlo jasno sam kazao da neću sjediti u istoj dvorani u kojoj sjede dva bošnjačka člana Predsjedništva. Izborna je kampanja i ne pada mi na pamet da uđem u takvu utakmicu, a još manje da na bilo koji dokument stavim zajedno potpis s dva bošnjačka člana Predsjedništva”. Valja obratiti pažnju na širi kontekst ove izjave. Uoči sastanka u Bruxellesu postalo je jasno da će jedna od agendi biti i osuda ruske agresije na Ukrajinu, a Čović od toga bježi kao đavao od krsta. Njemu je takav potpis veći problem i od Džaferovića i od Komšića zajedno. Svaki put kada slična izjava dođe na dnevni red, on nađe neki neuvjerljiv razlog: u parlamentu je rekao da mu ne pada na pamet (opet!) da potpisuje nešto što je smislila opozicija; sad je povod Predsjedništvo.

Ovaj djetinjasti kapric, da čovjek neće sjediti u istoj prostoriji s dva bošnjačka člana Predsjedništva, zapravo nema uporišta u stanju na terenu jer u Bosni i Hercegovini vlada savršen balans političkih snaga. Ako su s jedne strane zaista dva bošnjačka člana (Džaferović, Komšić), onda su sproću njih dva ruska igrača (Čović i Dodik), i to omogućava dugoročni mir u kojem niko nikoga ne može prevariti.

Čović je, bez ikakve razumne sumnje, centralni gubitnik briselskog sastanka. Još jednom je pokazao da – uprkos sopstvenim verbalnim egzaltacijama – suštinski prakticira najneeuropskije ponašanje u zemlji. Otići na sastanak u Bruxelles, potrošiti pri tome nemale novce poreznih obveznika i onda se kao klinac od pet ljeta zavući u sumornu hotelsku sobu i otamo diktirati neke devetnaestostoljetne uvjete, koje niko nije našao za shodno ni saslušati, zaista je ponašanje iz noćnih mora. Čovječe, najdobronamjerniji savjet koji ti iko danas može dati glasio bi: mijenjaj savjetnike pod hitno.

Milorad Dodik ne da više mijenja mišljenja iz dana u dan, nego iz sata u sat. Zapala ga je neviđena milost da uprkos sankcijama i razornom destruktivnom ponašanju ipak bude pozvan u Bruxelles, koji bi trebao figurirati kao centar odmjerene, razumne politike usmjerene ka dobrobiti svih, ali on nije znao ispravno verificirati tu milost uvijek nedosljedne Evropske unije, nego je unaprijed raspalio po svim njenim tijelima i ukupnoj politici. Da bi, odjednom, nakon sastanka upao u grupu konstruktivnih bh. čimbenika iz “političkog Sarajeva” koji su potpisali sve što im je ponuđeno. Za razliku od njega, Nenad Nešić, kojem ništa nije jasno osim da ga je šef primio u avion, uskratio je potpis jer su za njega – ovo stvarno treba ponoviti – “Republika Srpska i NSRS svetinje”. Pa na kraju ni to nije kraj, nego je Milorad preko svoje nove PR igračke istvitovao tri riječi koje demantiraju sve što je prethodnog dana dobroga uradio i postigao: “Ništa nije potpisano”.

Tako miloradovski.

Sarajevska delegacija, za promjenu, nije morala ni prstom da mrdne. Za nju su ovaj put kompletan posao odradili Mostar i Banja Luka. Sve ostalo bilo je u granicama umjerenog napretka, dakle potpuno nevažno s aspekta historije i dnevne pragme.

About The Author