14. ZOI, sjećanja i obilježavanja

Osamnaestog maja 1978. godine, program Radio Sarajeva je po prvi put u historiji bio prekinut da bi se objavila radosna vijest. Do tada se program prekidao kako bi se saopćila vijest o nekoj nesreći ili prirodnoj katastrofi, ali tog dana je u program vanredno uključen reporter Nikola Bilić kako bi iz Atine prenio vijest da je Međunarodni olimpijski komitet odlučio organizaciju 14. Zimskih olimpijskih igara (ZOI) dodijeliti Sarajevu.

Ovo je ujedno označilo i početak opsežnih priprema za organizaciju Olimpijade što je tražilo zahvate u svaki segment života i rada u Šeheru. Naročito su zanimljiva svjedočanstva medijskih radnika koji su opisivali rad na postavljanju novih standarda u izvještavanju, gdje se možda i najbolje shvata ozbiljnost kojoj se moralo pristupiti pripremama za taj događaj.

U tekstu kojeg je za sarajevski Mediacentar napisao povodom tridesete godišnjice Igara, televizijski redatelj Slaviša Saša Mašić se prisjeća kako je, čim je 1979. odabran u uži tim organizacije, poslan da uči engleski jezik kako bi spremno dočekao saradnju sa američkim ABC-om. Radio Sarajevo je svoje kadrove slalo na višemjesečne kurseve njemačkog u Goethe Institut u Minhen, a domaći sportski komentatori su upućeni da na međunarodnim sportskim takmičenjima slušaju strane kolege kako bi kopirali njihov stil i prijenose iz Sarajeva uradili na moderan način.

Na takve detalje se obraćala pažnja kako bi ostalo što manje mjesta za našu tradicionalnu sklonost fušeraju i improvizaciji, te kako bi naša Olimpijada bila primjer profesionalizma i nešto što će služiti drugima za uzor. Drugim riječima, ljudi su dali sve od sebe kako bi što manje ličili na one koji će četrdeset kasnije obilježavati postignuće njihove generacije.

Kad moguće postane nemoguće

Da, prije četrdeset godina je bilo moguće uvezati sve nadležne lokalne, republičke, savezne i međunarodne organizacije i institucije te organizirati najveći sportski događaj te zime, jednako onako kako danas nije moguće postići da jedan grad i kanton, njihova javna preduzeća i turistička zajednica naprave smislen i koherentan program obilježavanja jubileja tog događaja. Upravo je Saša Mašić u navedenom tekstu dao objašnjenje uzroka takvog stanja kad je govorio o najvećem izazovu organizacije Igara: „Znati je bilo teže nego uraditi.“

Očito je da ljudi koji su danas na pozicijama moći u Sarajevu i Bosni i Hercegovini ne znaju mnogo. I kad se kaže „danas“ ne misli se na trenutnu vlast i osobe koje je utjelovljuju nego i na one prije nje, te vrlo vjerovatno i na one koji će doći poslije – na cijeli taj društveno-politički svijet bez svijesti o značaju prošlosti prije njih i bez vizije budućnosti koja seže dalje od idućih izbora.

Ukratko, moć je u rukama onih koji ne znaju ni obilježiti ono što su njihovi prethodnici prije četrdeset godine uspjeli ostvariti. Oni su svjesni te moći, ali nisu odgovornosti koju ona nosi pa se tako odgovornost za izgledni fijasko sa organizacijom obilježavanja četrdesete godišnjice ZOI 1984. prebacuje sa jednu adresu na druge – kanton na grad, grad na turističku zajednicu, turistička zajednica na objektivne okolnosti, i tako ukrug.

A fijasko je izgledan i bilo bi neopravdano o tome govoriti samo kroz prizmu (ne)prikladnog koncerta Tonyja Cetinskog koji je u javnosti dočekan ne na nož, nego na setove noževa. Svaki izgovor za lošu organizaciju četrdesete godišnjice Olimpijade pada pred činjenicom da manje od mjesec dana do te godišnjice u gradu i oko njega nema ničega što bi izgledalo kao podsjećanje na ovaj jubilej.

Teže je znati nego uraditi

Sramota je još veća ako znamo da je i glavni argument za angažiranje sarajevskih bendova iz osamdesetih u novogodišnjoj noći bilo oživljavanje duha Olimpijade i podsjećanje na „soundtrack“ te decenije. Svjedoci smo kako u novogodišnjoj noći nije bilo ničega što bi podgrijalo sjećanje na te slavne godine, ako ne računamo prizemni humor sa Titom sa kojim se nismo baš proslavili u regionalnim medijima.

Ono što je trebalo biti jedna smisleno zaokružena cjelina obilježavanja četrdesetogodišnjice Igara pretvorilo se u niz loše osmišljenih, gore realiziranih i još gore iskomuniciranih događaja. Sam Tony Cetinski je tu samo kolateralna žrtva a fokus na njemu još i dobro dođe organizatorima da javnost ne obrati pažnju na njihova objašnjenja kako „program još nije finalan“ i kako slijede „brojni sportski i zabavni događaji“.

Program koji se može naći na internetskoj stranici Grada Sarajeva uistinu nije nesadržajan, ali je definitivno loše iskomuniciran, a kako smo imali priliku čuti, nije niti finalan. Zbog toga se mora postaviti pitanje – šta su to sve vrijeme radile institucije i organizacije zadužene za organizaciju obilježavanja godišnjice ZOI?

Iz nemuštih objašnjenja nadležnih može se zaključiti kako je Turistička zajednica KS sama počela sa pripremama, a da je organizacioni odbor imenovan tek prije šest mjeseci. Uz procedure koje valja ispoštovati jasno je da je šest mjeseci premalo vremena za ozbiljnu organizaciju bilo kakve ambiciozne manifestacije i rezultate takvog pristupa i loše koordinacije možemo vidjeti iz izjava kako su „neki pjevači koje smo željeli, poput Čole, bili nedostupni na taj datum.“ Ozbiljni muzičari su rasprodani po godinu ili dvije unaprijed, ali to treba znati i blagovremeno s tim računati, gdje dolazimo do lekcije „teže je znati nego uraditi“ koju današnje strukture nisu naučile od svojih uspješnijih prethodnika.

Spektakl uspješnih zahtijeva viziju hrabrih

Sve ovo skupa izgleda kao da je četrdesetogodišnjica ZOI iznenadila organizatore obilježavanja, kao kad snijeg u decembru iznenadi cestare. No, ako se i može desiti da nas iznenadi obilan snijeg, za četrdesetu godišnjicu Olimpijskih igara se znalo godinama unaprijed, čak već onog dana kada se Juan Antonio Samaranch oprostio od Sarajeva. Samo je bilo potrebno sa pripremama krenuti na vrijeme, uz dobru koordinaciju i spremnost da se u „sarajevsku priču“ uključi energija jedne šire kritične mase umjesto da se napori, kao i obično, usmjere u pravcu raspodjele novca uvijek u istom krugu.

Uostalom niko to bolje nije opisao od Zorana Udovičića u tekstu od prije deset godina koji je sjajno naslovljen Od vizije hrabrih do spektakla uspješnih: „Da, Olimpijada je uspješno izvedena u Sarajevu, ali ne zato što je Sarajevo tada imalo neku nadnaravnu moć, bogatstvo i snagu, nesvakidašnje znanje i stručnost, iskustvo, rutinu, već zato što je Sarajevo imalo kritičnu masu vizionarstva, hrabrosti, entuzijazma, malih ali obećavajućih resursa u svim domenima organizovanja ovakvog događaja. Ta kritična masa je bila u stanju da oko sebe okupi svo potrebno znanje, sve sposobnosti, sve iskustvo i sav entuzijazam stručnjaka i sportskih radnika ondašnje Jugoslavije i da sa njima realizuje poduhvat snova.“

Za spektakl uspješnih potrebna je vizija hrabrih i u tome je i odgovor na pitanje da li će Sarajevo ili bilo koji drugi grad u regiji ikad više ugostiti olimpijske igre. To će se desiti onda kada hrabri vizionari stvore kritičnu masu koja će okupiti sva raspoloživa znanja, iskustva, sposobnosti koja su neophodna da se, za početak, uspije propisno obilježiti ono o čemu se u trenutnim okolnostima ne može ni sanjati. (Adis Nadarević, Tačno.net)

Milanović protiv ministra

Na papiru, Zoran Milanović je heteroseksualac. Velim na papiru, jer znamo da je oženjen i da ima djecu, ali nemamo pojma nadilaze li njegovi seksualni interesi granice suprotnoga spola. Tko zna, možda su mu, uz cure, dragi i dečki, o tome ništa ne znamo niti imamo pravo znati, barem toliko dugo dok on sam ne poželi kazati nešto više o svojim erotskim preferencijama.

Sa stajališta njegove političke karijere, savršeno je svejedno je li heteroseksualan, homoseksualan ili biseksualan. On bi bio jednako očajan predsjednik Republike, kao što je, uostalom, bio i očajan predsjednik Vlade, bez obzira na činjenicu zadivljuje li ga ženska ili muška ljepota. Što on radi u slobodnome vremenu, koje ga žudnje raspaljuju i o čemu sanja, njegova je stvar.

Naravno, što vrijedi za Zorana Milanovića, vrijedi i za sve druge građane, pa tako i za ministra gospodarstva Damira Habijana. O njemu malo znamo, skoro ništa osim da je dobar vojnik partije, da se voli mrcvariti u teretani i oznojen okidati selfije. Možda ne bi bilo loše da znamo još ponešto o njemu, ali to se svakako ne odnosi na potankosti iz njegova privatnog ili, sačuvaj bože, intimnog života.

Zoran Milanović bez većeg se uspjeha voli razmetati širinom svoje opće kulture. U petak je tako poželio svima objaviti kako zna ono što nitko ne zna, da je, naime, ministar Habijan gej. To što je učinio ne bi se odvažio učiniti najprimitivniji desničar na steroidima u najvećem prknu od države, a kamoli u zemlji koja je ponosna članica Europske unije.

Čak bi i Boratu Sagdijevu bilo mučno prokazivati nekoga da je (stvarni ili izmišljeni, apsolutno svejedno) homoseksualac. Ali kao što znamo, ništa neljudsko Milanoviću nije strano. Čovjek koji je od Predsjedničkih dvora napravio parnjaka Jakuševcu – jer je teško procijeniti gdje se deponira više nečisti i gadosti – u više je navrata probio granice dobroga ukusa i zdrave pameti, pa se ne treba čuditi njegovim novim, sve jadnijim ispadima.

Čuditi se mogu samo oni koji i dalje vjeruju kako se radi o autentičnom ljevičaru te dosljednom zagovorniku demokratskih vrijednosti i ljudskih prava. Malo sutra! Radi se o čovjeku koji ne bi smio prekoračiti ni prag birtije koja drži do sebe, a kamoli tek visoke državne institucije.

Pisati o Milanoviću velika je muka jer pretpostavlja tražiti umivene fraze tamo gdje bi dostajalo kazati samo jedno, naime, da se radi o mizeriji od čovjeka. Stoga ne bih dužio, samo bih mu od srca zaželio da se jednoga jutra probudi u svijetu u kojemu će svi ljudi sličiti na njega. Nigdje ni jednog jedinog geja, samo pederčine. (Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija)

Dok gaze Gazu

Usubotu, 13. januara, sa zagrebačkog Trga žrtava fašizma u 17:30 kreće prosvjedni marš za Palestinu pod sloganom “Život, sloboda, pravda”: treći masovni skup koji u glavnom gradu organizira Inicijativa za slobodnu Palestinu. Hoda se u ime preko 22 hiljade ubijenih kroz samo tri mjeseca, u znak sjećanja na preko devet hiljada izgubljenih dječjih života: hoda se radi milijun i 900 hiljada Palestinki i Palestinaca koji su danas raseljeni, izgladnjeli i iscrpljeni na ulicama i u šatorima jer je izraelska armija uništila više od 70 posto njihovih domova.

Govoriti o kulturocidu, o sustavnoj destrukciji arhitektonske baštine, važnih građevina i arheoloških nalazišta dok svjedočimo takvom užasu luksuz je koji sebi možemo priuštiti samo zato što nas užas ne zahvaća, ali izraelski vojni stroj ne briše samo živote ljudi, nego i tradiciju, prikupljeno znanje, kolektivnu memoriju jednog naroda. Gore galerije, škole su srušene, muzeji nestaju. Još u oktobru, projektili su teško oštetili pravoslavnu crkvu sv. Porfirija, najstariju u Gazi i jednu od najstarijih crkava uopće na svijetu, pobivši civile koji su se ondje skrivali. Prošlog mjeseca, još je teže oštećena i najstarija tamošnja džamija Al-Omari. Bombarderi su naciljali glavnu gradsku javnu knjižnicu, spalivši desetke hiljada knjiga i arhivskih dokumenata: Dan Sheenan, novinar portala Literary Hub, nije bio jedini koji se –izvještavajući o tom bibliocidu – prisjetio plamena koji je 1992. godine progutao fond Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u sarajevskoj Vijećnici. Oni među nama koji su prije tri decenije iskusili što to znače razorene zgrade, izbjeglištvo i okupacija možda su na korak bliže tome da zamisle jezu današnje Gaze od onih sa Zapada.

A na Zapadu, za to vrijeme, vode se drukčiji ratovi: oni kulturni. O prvim gušenjima propalestinskih glasova, odmah nakon terorističkog napada Hamasa i daleko smrtonosnijeg odgovora izraelske vlasti u Novostima smo već pisali: o odluci da se na Frankfurtskom sajmu knjiga ne dodijeli nagrada Adaniji Shibli za roman “Sporedni detalj”, o otkazu glavnom uredniku časopisa Artforum Davidu Velascu zbog njegovog otvorenog pisma solidarnosti sa žrtvama Gaze… U međuvremenu, sukobi su se rasplamsali. Negdje između otkazivanja londonske izložbe Aija Weiweija, koji se također solidarizirao s Palestincima, i otkazanog ahenskog predavanja kolektiva Forensic Architecture, predvođenog britansko-izraelskim arhitektom Eyalom Weizmanom, koji je izrazito kritičan spram politike Izraela, nižu se manje ili više poznata imena: po Evropi i Americi zabranjene su, odgođene ili zatvorene stotine izložbi, festivala, koncerata, književnih događanja. Vijest kojom su se, početkom ove godine, najviše zabavljali mediji u SAD-u ona je o ostavci dekanice Harvarda Claudine Gay.

Njezino povlačenje izravno su isprovocirale optužbe desnih akademika za plagiranje znanstvenih radova, što je Gay opovrgla, ali pritisak je krenuo još ranije, kada je dozvolila propalestinske prosvjede na sveučilištu. Nije bilo dovoljno to što je pritom jasno govorila o “smrti i razaranju izazvanima napadom Hamasa”, ni što je idućeg dana naglasila da “osuđuje teroristička zvjerstva koja je Hamas počinio”, ni što se javno ogradila izjavom da studenti “ne govore u ime Harvarda ni njegove uprave”: pozvana je, zajedno s još dvoje dekana elitnih američkih univerziteta, na saslušanje pred Kongresom, gdje su morali slušati optužbe za antisemitizam. Ni Gay, a ni većina lijevoliberalnih komentatora ne sumnjaju da je ostavka iznuđena takvim optužbama samo dio šire ofanzive američke desnice na visokoškolske institucije, ali već su same optužbe, u javnosti polariziranoj oko bliskoistočnog sukoba, postale preteške: osim nje, povukla se, uz nešto manje medijske buke, i dekanica Sveučilišta u Pennsylvaniji Elizabeth Magill.

Cinizam cenzure bilo kakve kritike izraelske politike malo gdje se ukazao tako jasno kao u skandalu oko nedavne dodjele Nagrade Hannah Arendt u njemačkom Bremenu. Organizatori – “zeleni” Heinrich Böll Stiftung i gradske vlasti – namijenili su je Mashi Gessen, autor*ici koja je iz Putinove Rusije emigrirala u SAD. Problem nastaje nakon što Gessen u New Yorkeru objavljuje esej “U sjenci Holokausta”, u kojem povlači paralelu između izraelskog tretmana Palestinaca i nacističkog tretmana Židova: “Pojam ‘geta’ možda bi izazvao bijes zbog usporedbe položaja opkoljenih stanovnika Gaze s položajem getoiziranih Židova. Ali tek bi nam taj pojam omogućio da opišemo ono što se sada događa u Gazi. Geto je u procesu likvidacije.” Za organizatore, ovo je naravno bilo previše: objavili su da nagradu neće dodijeliti. Ono što im je u eseju, čini se, promaklo jest da Gessen – čiji je židovski djed, inače, skončao u nacističkom logoru – na drugom mjestu citira samu Hannu Arendt, koja je još 1948. uspoređivala neke segmente izraelske politike s politikom nacizma. Ili, kao što je to u Guardianu precizno sažela Samantha Hill, autorica dvaju knjiga o Arendt i freelance novinarka: “Sama Hannah Arendt danas ne bi mogla dobiti nagradu Hanne Arendt.” Pod pritiskom teško osporivih argumenata, bremenske vlasti i Heinrich Böll Stiftung naposljetku su popustili i nagrada je – uz trpak okus – prošlog mjeseca uručena Gessen.

U kulturnim ratovima, dakle, ipak se ima smisla boriti. Kao što se recimo borio Nicolas Jaar, jedan od zanimljivijih DJ-a i kompozitora elektroničke glazbe danas, koji je prijetnjom tužbom natjerao Süddeutsche Zeitung da se ispriča zbog toga što je njegovu kritiku stava Bijele kuće bez razloga i dokaza proglasio “prohamasovskom”. Kao što se bore hiljade ljudi koji su prepoznali najpoznatije svjetske muzeje i galerije kao mjesta brisanja palestinskih glasova i podrške izraelskoj okupaciji, pa su prošlih tjedana masovno protestirali ispred njujorškog Guggenheima, londonskog Tate Moderna, Kraljevskog muzeja Ontarija u Torontu…

Kao što su se borili “Izdavači za Palestinu”, internacionalna ad hoc mreža oko 400 nakladnika koji su početkom decembra na tjedan dana ponudili besplatan download svih svojih naslova posvećenih Palestini, u znak protesta protiv “utišavanja palestinskih glasova unutar zapadne kulturne industrije”. Kao što su se borili i bore se brojne autorice i autori aktivni u podršci palestinskom narodu, od filozofkinje Judith Butler, preko milenijalske književne zvijezde Sally Rooney sve do, primjerice, naše Lane Bastašić, o čijem smo angažmanu na ovom mjestu već izvještavali. Jer priča o kulturnim ratovima na Zapadu, daleko od užasa pravoga rata, nije samo priča o cenzuri, lažnim optužbama i cinizmu moćnijih, nego govori i o otporu, solidarnosti, nepristajanju na ravnodušnost.

Ponešto od svega toga odjekuje i kod nas, premda mnogo tiše. Pod naslovom “I djecu? I djecu također” kustoski kolektiv BLOK u suradnji s Inicijativom za slobodnu Palestinu sredinom prošlog mjeseca na Trgu bana Jelačića postavio je umjetničko-aktivistički “privremeni memorijal” sazdan od doniranih dječjih cipelica, u znak sjećanja na hiljade mrtvih palestinskih mališana. U Zagrebu, Muzej suvremene umjetnosti organizirao je predavanje o pokretu nesvrstanih, Kulturno-informativni centar prikazao je film “Mala Palestina (Dnevnik opsade)”, Booksa je organizirala večer palestinske i izraelske poezije, pjesme su se također čitale u riječkoj Galeriji SKC koja izlaže i slike palestinskih umjetnika, PEN centar je otvorenim pismom nedvosmisleno osudio izraelsko nasilje… Možda nije mnogo, ali barem je više nego ništa. A možda mnogo više od toga ni nemamo na raspolaganju: govoriti radi onih čiji se glasovi ne čuju, marširati gradom u ime svih koji svoj grad više nemaju. (Boris Postnikov, Novosti)