Jasenovac je bio takav logor smrti da su i Nijemci bili zgroženi
CLAUDE LANZMANN potrošio je 11 ili 12 godina života stvarajući film Šoa – jedinstveno svjedočanstvo o nacističkom projektu uništenja židovskog naroda. Od 1973. do 1985. godine snimio je od 200 do 300 sati materijala u 14 država, nekoliko je godina proveo u montaži. Dovršeno djelo, duže od devet sati, ovih su dana mogli vidjeti i gledatelji Hrvatske televizije.
Lanzmannov film o najvećem i najsistematičnijem uništavanju koje je čovjek poduzeo protiv svoje vrste dostupan je već 37 godina. Samo u našem dijelu svijeta od tada se dogodilo štošta što će nas uvjeriti da Šoa ili uopće nije pogledan ili nije shvaćen osim, možda, kao inspiracija za lokalne pogrome, etnička čišćenja, genocide i kako se već u pravnoj i politološkoj literaturi nazivaju raznovrsni oblici dehumanizacije te, više ili manje, uspjela uništenja cijelih ljudskih zajednica i naselja.
Šoa je autora, kako čitamo, gotovo potpuno iscrpio i taj je trud, ako je suditi po iskustvima postjugoslavenskih država i etnija, bio uzaludan. Lanzmann se žrtvovao za nekog drugog.
Holokaust je jedno od najistraženijih razdoblja ljudske povijesti, baš kao i hrvatski ili, točnije, ustaški doprinos. U knjizi Jasenovac – tragika, mitomanija, istina, izdanoj 2016. godine, pokojni Slavko Goldstein zapisao je:
“Prema jednoj savjesno rađenoj bibliografiji o ustaškom logoru Jasenovac do 2000. godine objavljeno je 1106 knjiga, 1482 memoarska zapisa i studijska članka, 108 zbirki dokumenata, a u posljednjih 15 godina ta je obilna građa dodatno obogaćena. Sve je to potkrijepljeno desecima tisuća dokumenata koji se odnose na Jasenovac, a pohranjeni su u središnjim arhivima država koje su nastale na području bivše Jugoslavije i u pedesetak lokalnih arhiva.
Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora 1941.-1945. godine… Već od prvih tjedana NDH 1941. njemački obavještajci izvještavaju o krvavim ustaškim zločinima nad Srbima, a kasnije i o Jasenovcu i drugim logorima s upozorenjima da to stvara nemire u cijelom području i može bitno štetiti njemačkim ratnim naporima”.
Nijemcima, naime, nije smetala ustaška okrutnost prema Židovima – u tome su bili isti – ali im u prilog nije išao progon Srba i nepodobnih Hrvata jer je utjecao na omasovljenje antifašističkog pokreta.
O stradanju Roma u Jasenovcu iscrpno je govorio bivši logoraš dr. Mladen Iveković. O jasenovačkom genocidu nad Židovima mnogo je dokumenata i iskaza. Goldstein podsjeća kako je Ljubo Miloš, zapovjednik radne službe logoraša u Jasenovcu, svjedočio da je prvi masovni pokolj čije su žrtve bile pretežno Židovi izvršen krajem listopada ili početkom studenog 1941. godine u logoru Krapje u jasenovačkom sustavu i to nakon što su se logoraši pobunili zbog gladi.
Najbrojniji grupni genocid, navodi isti izvor, nad Židovima je počinjen između 15. lipnja i 15. srpnja 1942. godine kad ih je u tri transporta u Jasenovac dopremljeno više do 2400 iz Đakova. Erwin Miller, nadalje, navodi da je oko 700 vinkovačkih Židova pogubljeno u Holokaustu, mahom u Jasenovcu. (Vladimir Matijanić, Index.hr)
Kakva Evropa, kakvi bakrači!
Nema sumnje da je svima u regionu laknulo kada je vožd bosanskih Srba Milorad Dodik, koji je nedavno održao dernek povodom proslave neustavnog Dana Republike Srpske, izjavio da je situaciju u BiH moguće riješiti isključivo posredovanjem Erdoğana, Vučića i Milanovića. Kakva Europa, kakva Amerika, kakvi bakrači! Od svih izaslanika, visokih povjerenika i predstavnika demokratskog zapada, samo Recep Tayyip, Aca i Zoki razumiju Milorada i njegove separatističke težnje i on samo njima vjeruje. E, pa u lijepom se društvu našao rvacki predsjednik – ne zna se tko je među njima veći demokrat i tko više poštuje ljudska prava i slobodu medija ili nacionalnih manjina. Još im samo fali Viktor Orbán, kojeg gazda Milorad nekim čudom nije spomenuo, pa da doživljaj bude potpun.
Eto, takav je međunarodni potencijal predsjednika Republike Zorana Milanovića, izabranog glasovima lijevih birača koji ni u snu nisu očekivali da će se njihov kandidat pretvoriti u političkog saveznika kreature koja blokira rad federalne vlade BiH, negatora Srebrenice, obožavatelja Ratka Mladića i Radovana Karadžića optuženog za korupciju i razne kriminalne radnje, zbog čega mu je zabranjen ulaz u SAD i neke europske države. Upravo iz tih razloga bivši predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović s njim nisu željeli imati posla. Za razliku od Zorana, koji je Dodika ljubazno pozvao na druženje tête-à-tête na Pantovčaku. I nedugo nakon toga i sam počeo propitivati definiciju genocida u Srebrenici i optuživati Bošnjake da se prave većim žrtvama no što jesu.
S druge strane, od silne želje da zaštiti interese Rvata – a osobito Hercegovaca – u komšiluku, Milanović je svojom neobuzdanom retorikom, izbjegavanjem posjeta Sarajevu, vrijeđanjem i omalovažavanjem Željka Komšića, hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH kojeg je višekratno nazivao parazitom, kao i odlikovanjem optuženih ratnih zločinaca iz redova HVO-a, daleko nadmašio HDZ, pa čak i njegova ministra vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana, koji prema susjednoj državi, u kojoj je rođen, gaji posebne osjećaje.
Na užas većine birača SDP-a Zoki se istovremeno prometnuo i u lojalnog partnera čudesno bogatog Dragana Čovića, predsjednika HDZ-ta BiH, bivšeg komunističkog muftije koji je zbog gospodarskog kriminala i odležao par godina u bajbuku. Taj i takav Dragan Čović, koji još uvijek nije odustao od sna neumrlog Franje o „velikoj Hrvatskoj“, misli da mu je glavni grad Zagreb, a ne Sarajevo, baš kao što njegov pajdo, živopisni Milorad Dodik, smatra da je Beograd njegova prestonica. Pored svega navedenog, Čović je ostao dosljedni promotor nelegalne tvorevine Herceg-Bosne čije je čelnike Haaški sud osudio na ukupno 111 godina zatvora. Zar to predsjednik Republike Hrvatske ne zna? Je li njegova politika prema Rvatima u BiH populizam, pragmatizam ili najobičnije licemjerje? (Zrinka Vrabec Mojzeš, Nacional)
Razum ili rat
Miran i razuman rasplet ili novi rat? Ovo pitanje trenutno zaokuplja sve politički iole pismene ljude u Bosni i Hercegovini, pa i one u njenoj mnogobrojnoj dijaspori. Ono posljednjih mjeseci sudbinski povezuje stanje duha među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, čije su političke pozicije međusobno suprotstavljene, tvoreći duboku, po mir opasnu političku krizu u zemlji. Narod gleda televiziju i čuje kako “primjenu sile”, eufemizam za novi sukob, pominju i neki od najviše rangiranih domaćih političara. I onda imate situaciju da i najpoznatiji među ovdašnjim TV voditeljima političkih emisija ne propuštaju da svoje sagovornike propituju, valjda u ime zabrinutog naroda, hoće li biti rata? Čine to bilo da su im gosti političari, intelektualci, glumci ili estradne pjevačke zvijezde. Stvorena je atmosfera koja uvjerljivo pokazuje da su nacionalisti i šovinisti na vlasti uspjeli cijele narode hipnotizirati strahom jednih od drugih i mentalno ih vratiti u predvečerje mračnih i krvavih devedesetih. (Gojko Berić, Oslobođenje)
