Gorivo je sve skuplje, a efekti akciza vrlo upitni. Politika koja je zagovarala njihovo uvođenje sada licemjerno podržava građane koji im se protive

Kada su krajem prošle godine usvajali Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama BiH, političari su nas uvjeravali da su priče o poskupljenjima pretjerane. Iako su mnogi upozoravali da će poskupljenje goriva od zakonom predviđenih 15 konvertibilnih feninga pokrenuti lančanu reakciju poskupljenja roba i usluga, te analize su minimizirane pričom o napretku, čestitkama ambasadora i drugih zvaničnika međunarodne zajednice, “hrabrošću i smjelošću većine”. Nakon pet mjeseci, rezultat je evidentan – cijene goriva nikad nisu bile veće, a standard identičan, ako ne i gori.

Sve to dovelo je do reakcije javnosti u vidu protesta organizovanih unutar Facebook grupe “Stop poskupljenju goriva!!!”. Građani više bh. gradova ujedinili su se u zaustavljanju vozila na ključnim raskrsnicama glavnih saobraćajnica na sat vremena, time pokazavši  nezadovoljstvo činjenicom da je cijena goriva od uvođenja akciza porasla ne jednom, već šest puta. Činjenice dalje kažu da je ovosedmična cijena goriva od 2,41 KM za bezolovni benzin 98 i 2,31 KM za dizel najviša u zadnje četiri godine. Još jedna vrlo indikativna statistika kaže da su cijene goriva nepunih godinu dana ranije, u julu 2017., iznosile 1,59 KM za BMB 98 i 1,50 KM za Euro dizel 5, što ukazuje na enormno poskupljenje. Opravdanja koja su se pojavila prije i tokom tri dana protesta koji su ponovo ujedinili BiH varirala su od riječi Milorada Dodika da je “gorivo u Republici Srpskoj najjeftinije”, do analize profesora Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Murisa Čičića, koji je rekao da “blago povećanje” cijena goriva u BiH nije posljedica akciza, već rasta cijene barela nafte, te također naglasio mantru o najjeftinijem gorivu, ovog puta u Evropi.

Ono što ni Dodik ni Čičić nisu uradili jeste kontekstualizirali rečeno. Priča o najjeftinijem gorivu nema smisla ukoliko kupovna moć građana nije identična. Da bi se poredile varijable, osnova statistike nalaže, potrebno je imati konstante za koje se vezuju te iste varijable, a standard u regiji ili Evropi nije konstantna vrijednost. Tu se ponovo vraćamo osnovnom pravilu argumentacije koje kaže “uzajamnost ne implicira povezanost”, pa je tako priča o niskim cijenama bez uzimanja u obzir, primjera radi, prosječne plate u državama na koje se referiramo krajnje deplasirana. Prosječna plata, kupovna moć ili životni standard samo su, naravno, neki od indikatora, a ovakvom argumentacijom propustilo se primijetiti da cijene goriva nisu porasle samo za građanstvo već i za industriju i privredne subjekte, što će se tek osjetiti u narednom periodu. Posebno je interesantna bila Čičićeva opaska da je “do prošle godine i šećer poskupio dvostruko i da niko nije dizao bune”, uz komentar da je “neko građane ‘podigao’ u okviru svih ovih akcija, raznih lažnih vijesti”. Čičić bi kao profesor ekonomije morao znati da šećer, za razliku od goriva, nije usko vezan za kompletnu proizvodnju i distribuciju roba i usluga, pa je stvaranjem lažne dihotomije diskurs dalje odmakao od poente, a pritom iskoristio priliku da relativizira činjenice pričom o “lažnim vijestima”. Činjenice ne lažu, pa ni one koje su se mogle vidjeti u Dnevniku TV1, gdje je upoređena cijena barela nafte iz 2009. i danas sa cijenom dizela u BiH. Tako je cijena barela 2009. iznosila 91,48 dolara, a cijena dizela u BiH 2,05 KM, dok je cijena barela danas 65,8 dolara, na već spomenutu cijenu dizela od 2,31 KM. Mada i ovaj analitički pristup ima svojih mana, pa se mora uzeti u obzir da postoje različiti dobavljači i cijene, te da je u vrijeme pisanja ovog teksta cijena barela varirala od 66,11 dolara kod američkog WTI do 76,24 kod britanskog Brenta, i da cijene također određuju i prerađivači, ova uporedba dobra je osnova za dalje propitivanje za naše standarde abnormalno visokih cijena za krajnje korisnike, jer uskraćuje prostor za pravdanje (samo) cijenama sirove nafte.

Možda je najbizarniji istup u proteklim danima bio onaj SDA 11. juna. Iz ove su stranke poručili da “povećanje akciza za 15 feninga i rast cijena nafte ne mogu biti opravdanje”, te da “negodovanje građana smatraju opravdanim”. Također, od resornog federalnog ministra Zlatana Vujovića, kako su prenijeli bh. mediji, iz SDA su tražili da “što prije poduzme mjere koje mu stoje na raspolaganju”, a koje se odnose na propisivanje mjera neposredne kontrole cijena i ograničavanje visine maloprodajne marže distributera. Ovaj potez je zanimljiv iz dva razloga: upravo su parlamentarci i drugi zvaničnici SDA bili ti koji su se zalagali i glasali za povećanje akciza – pa bi ih se samim tim ovdje dalo prozvati za izrazitu nedosljednost – dok je drugi razlog u osnovi jedan kvalitetan spin. Naime, pričom o “opravdanoj sumnji na zakonom zabranjeno kartelsko poslovanje distributera” i dogovaranje cijena, te pozivanjem na odgovornost resornog ministra – čiji je šef, federalni premijer Fadil Novalić, upravo iz SDA – opet se skrenula pažnja sa akciza kao nameta koji se pokazao izuzetno problematičnim. Spomenuti akcize kao jedan od uzroka katastrofalnih cijena, a onda tražiti da se reaguje samo po pitanju ostalih, vrhunski je, sportskim žargonom rečeno, “pick and roll” u izbornoj godini da se bar načelno stane na stranu građana, a nastavi raditi zacrtano upravo na njihovu štetu.

Tome treba dodati i odlično odigran ostatak utakmice, kako u institucijama, tako i na ulici: u tri dana protesta, osim SDA oglasili su se samo još i resorni ministri u FBiH i RS-u, već spomenuti Vujović i njegov ekvivalent, ministar industrije, energetike i rudarstva u RS-u Petar Đokić. Obojica su rekli da bi cijena goriva mogla biti manja. Đokić je 12. juna u Trebinju, taktikom “okolo kole”, rekao da “ima prostora da cijena može da bude manja”, dok je ministar trgovine FBiH Vujanović bio direktniji i kazao da “Vlada FBiH očekuje smanjenje cijena goriva do kraja sedmice”. U međuvremenu, policijske snage u oba entiteta pristupile su taktici postepenog dizanja temperature: prvi dan protesta, u nedjelju 10. juna, većinom su evidentirali vozače i automobile koji su blokirali saobraćajnice, da bi 11. juna, primjerice, MUP KS prijetio kažnjavanjem vozača, dok su iz MUP-a RS 12. juna apelovali na vozače da poštuju zakonske propise iz oblasti saobraćaja, ali isto tako najavili i sankcije. Ovakvo dvosmjerno djelovanje “mrkvom i štapom” dovelo je do toga da su protesti već 12. juna praktično limitirani na mjestimična okupljanja, i to pretežno u manjim mjestima. O ovom kao indikatoru kvalitete života i životnog standarda periferije u odnosu na centre vrijedilo bi napisati odvojenu analizu, ali su indikativne riječi ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirka Šarovića, koji je čitavu situaciju okarakterisao kao problem nedostatka plana zaštite ranjivih grupa od uvođenja akciza naovamo. “Svaki bunt je proizvod nagomilanih problema i to za svaku vlast mora biti veliki alarm da nešto više ne ide… Čini se da je ovo samo upozorenje i da je ravnodušnost koja je do sada krasila javnu, društvenu scenu, iza nas”, istakao je Šarović u razgovoru za portal Klix, poentirajući upravo ono što najviše treba da zabrinjava i vlast, ali i građane.

A šta smo dobili od akciza? Novac još nije dostupan zbog problema pri raspodjeli sredstava između entiteta, a dogovora još uvijek nema, te se za realizaciju obećane transportne infrastrukture, kako je, između ostalih, 12. juna istakao premijer Novalić, u međuvremenu obezbjeđuju krediti koji će se vraćati od novca od akciza. Zaduživati se na konto novca za koji je upitno kada će biti dostupan, rizičan je ekonomski potez, a još je indikativnija konkretna računica prihoda od akciza. Tako se sredinom marta u javnosti pojavio podatak da se na “računu za autoputeve za 28 dana prikupilo dodatnih 16 miliona KM”, te se to nazvalo “efektom akciza”, ali ni tada niko nije kontekstualizirao tu dobit. Jasno je da bi se tim tempom unutar godinu dana na državnom nivou moglo prikupiti oko 200 miliona KM, ali šta s njima, s obzirom na to da je, podsjetimo, za dionicu brze ceste Lašva – Nević Polje – Travnik i čitavih 24 kilometra iste planirano, i još uvijek je upitno da li je prikupljeno, 183 miliona eura. Brza cesta Sarajevo – Beograd, o kojoj je u zadnje vrijeme često bilo govora, posebno u kontekstu bliske saradnje sa turskim predsjednikom Erdoganom, primjera radi, koštaće preko tri milijarde eura, po riječima resornog ministra Ismira Juske. Samim tim, matematika nalaže u ovoj pokaznoj vježbi, samo bismo ovu brzu cestu finansiranjem putem akciza otplatili za 30 godina, tako da i ne čudi sve izglednija odluka da se ona, ukoliko je bude, gradi sistemom BOT (“Build-Operate-Transfer”) i to upravo sredstvima Turske. Iz ove ilustracije postaje jasno da akcize, koje su najavljivane kao spas za ekonomiju države jer bi “država bankrotirala”, uz priče o rastu infrastrukture, ali i životnog standarda, BiH kao “jednom velikom gradilištu” i “novim hiljadama radnih mjesta”, igraju krajnje minornu ulogu i na godišnjem nivou mogu poslužiti jedva za izgradnju kraćih trasa brzih cesta. Jedna stvar je još izglednija: kada se na kraju izgrade sve te ceste, ukoliko se stvari nastave razvijati u dosadašnjem smjeru, osnovno pitanje biće: a ko će se njima voziti? Dok jedni odlaze, a drugi ostaju sa sve manje novca u džepu, u bh. cestama će na kraju uživati, dojam je, isti oni kojima su sva ova poskupljenja toliko nebitna da se u proteklim danima nisu ni udostojili oglasiti.