Jedna od gorućih tema u posljednjih nekoliko mjeseci u medijskoj zajednici je primjena vještačke inteligencije (AI) u novinarstvu. Tema je posebno aktuelizirana popularizacijom ChatGPT-a, chatbota koji je u stanju generirati pisani sadržaj i odgovore na mnoga, pa i kompleksna pitanja, i koji je u dva mjeseca dobio 100 miliona korisnika, oborivši rekord u dosezanju tako velike publike za tako kratko vrijeme.
Rasprava o tome kako vještačka inteligencija može biti iskorištena u novinarstvu i medijima uglavnom se, u praktičnom smislu, odnosi na njenu primjenu u pronalaženju izvora, kreiranju jednostavnijih sadržaja i uočavanju trendova u društvu na osnovu kojih mogu nastati novinarske priče. U kontekstu društvene pozicije i uloge medija, razmatra se korelacija između rastuće primjene vještačke inteligencije u medijima i načina na koje oni mogu povratiti pažnju i povjerenje publike. Sa aspekta medijskog menadžmenta, pak, ključno pitanje koje se postavlja jest ekonomska opravdanost uvođenja vještačke inteligencije u redakcije i njen potencijal da zamijeni novinare.
Ova treća dimenzija primjene AI-a u redakcijama, ne kao dopune, nego kao zamjene za novinare, u širem je kontekstu izuzetno zanimljiva i važna, jer na određeni način traži i redefiniranje novinarske profesije, ali i ponovno propitivanje znanja, vještina i kompetencija potrebnih za bavljenje tom profesijom. Nešto slično dogodilo se ekspanzijom građanskog novinarstva, također nastalog kao nusproizvod opće dostupnosti online tehnologija, odnosno globalne platforme za (samo)izražavanje, što je bio jedan od pokretača diskusije o tome da li nam i kakvo novinarstvo uopće treba danas.
Vještačka inteligencija (ni)je konkurencija
Nova konkurencija profesionalnom novinarstvu ovaploćena u liku svakog pojedinca koji ima volju da bude prenosilac informacija i tehnologiju koja mu to i omogućava, danas je „dopunjena“ konkurencijom u vidu algoritama i vještačke inteligencije. Oni su, kako se čini na prvi pogled, još ozbiljniji konkurenti, jer, za razliku od građana-novinara koji obitavaju u umreženom međuprostoru između novinara i javnosti i u tom međuprostoru traže svoje mjesto i ulogu ravnopravno sa novinarstvom, vještačka inteligencija ulazi direktno u redakcije i u njima, na radost i uz odobravanje medijskog menadžmenta, postaje važan faktor. Popularna medijska online kompanija Buzzfeed tako je već zamijenila 12% svog osoblja ChatGPT-jem koji kreira jednostavne sadržaje, a koje onda revidiraju i nadopunjuju urednici. Mnogi u toj činjenici nalaze osnov za kataklizmična predviđanja o kraju novinarstva kakvo poznajemo. Međutim, u ovom se trenutku, iz nekoliko razloga, čini smislenijim govoriti o promjeni u novinarstvu nego o njegovoj ugroženosti. Jedan od najvažnijih razloga za to je činjenica da, unatoč njenoj populističkoj glorifikaciji sci-fi tipa, vještačka inteligencija još uvijek nije na nivou koji bi značio njenu autonomnost u odnosu na ljudski faktor. Globalna mreža za istraživačko novinarstvo u ovom kontekstu pojmom „vještačka inteligencija“ opisuje „skup ideja, tehnologija i tehnika koje se odnose na sposobnost i kapacitete kompjuterskih sistema da obavljaju zadatke koji inače zahtijevaju ljudsku inteligenciju“, dodajući da su te sposobnosti i kapaciteti još uvijek u velikoj mjeri ograničeni. Praksa, međutim, uključujući i dosadašnje, relativno kratko, ali intenzivno iskustvo sa ChatGPT-jem, pokazuje kako, kad je o novinarstvu riječ, kapaciteti kompjuterskih sistema jesu dovoljni da obavljaju jednostavnije zadatke, poput transkribovanja intervjua, filtriranja korisničkih komentara, kreiranja jednostavnih novinarskih formi i sl. Drugim riječima, vještačka inteligencija, zasad, može zamijeniti novinare u onim poslovima koji su i do sada u novinarstvu bili najmanje kreativni i najmanje zanimljivi za obavljati u redakciji.
Redefiniranje novinarstva i kompetencija potrebnih za bavljenje njime
Kada na ovaj način posmatramo rastući trend uvođenja vještačke inteligencije u medije i novinarstvo, redefiniranje profesije odnosi se najprije na to šta jeste ozbiljan novinarski posao, odnosno koja je uloga novinarstva u društvu danas. Copy-paste novinarstvo i „prekrajanje“ priča sa društvenih mreža i njihovo „pakovanje“ u medijski sadržaj svakako je nešto što danas može raditi AI, ali, budući da to ionako nije novinarstvo (bar ne ozbiljno i suštinsko), onda je izlišno i govoriti o njegovoj ugroženosti. Vodimo li se funkcijama medija u društvu, od kojih su ključne: informativna, interpretativna, edukativna, orijentacijska, mnijenska, te funkcije kritike i javnog nadzora, jasno je da je AI u ovom trenutku ušla tek u domen informativne funkcije, s obzirom na to da može kreirati jednostavnije informativne forme. Za interpretaciju društvene stvarnosti, orijentaciju građana u toj stvarnosti, kreiranje javnog mnijenja te nadziranje i kritiku javne vlasti i društvenih procesa još uvijek su neophodni profesionalni novinari. Bill Kovach i Tom Rosenstiel, ugledni američki novinari i autori knjige „The Elements of Journalism: What Newspeople Should Know and the Public Should Expect“, još su prije šesnaest godina govorili o rastućoj važnosti pojma „smisaono novinarstvo“, u kojem cilj i svrha novinarstva nisu u tome da javnosti obezbijedi osnovne informacije, nego da joj pomogne da u moru informacija kojima je zapljusnuta uspostavi neki red i nađe neki smisao. U tom kontekstu mogli bismo reći i da je ulazak AI-a u polje novinarstva na izvjestan način revitalizirao i potrebu za podizanjem kompetencija novinara profesionalaca, ne u smislu njenog korištenja, nego u smislu sposobnosti da se bave smisaonim novinarstvom. Ako se vratimo na osnove novinarstva, odnosno 5W+H („ko“, „šta“, „gdje“, „kada“, „kako“ i „zašto“), jasno je da vještačka inteligencija može kreirati sadržaje koji odgovaraju na osnovna četiri pitanja: „ko“, „šta“, „gdje“, „kada“ (kao i građani-novinari, uostalom), ali je za dublju analizu koja odgovara na pitanja „kako“ i „zašto“, odnosno za analiziranje uzroka i posljedica društvenih zbivanja, i dalje ključno u redakcijama imati visokokvalificirane novinare. Njihove ključne kompetencije trebale bi biti one koje su oduvijek smatrane najvećim kvalitetom u novinarstvu, a to su istraživački damar, kritička svijest, analitičnost i kreativnost. Iako su na prvi pogled (a što je često i jedan od glavnih argumenata onih vlasnika medija koji o medijskom menadžmentu ne znaju mnogo) takvi novinari najskuplji, istraživanja o spremnosti publike u online i digitalnom medijskom okruženju da plati medijski sadržaj pokazuju da će osnov strateškog poslovanja medija u budućnosti biti takozvani freemium model, kao kombinacija sadržaja koji su besplatni i onih koje je moguće naplatiti. 4W („ko“, „šta“, „gdje“ i „kada“), dakle ono što može kreirati i AI, publika u svakom slučaju očekuje besplatno, dočim je spremna platiti analitiku i interpretaciju, odnosno „kako“ i „zašto“, za šta u redakcijama i dalje treba imati kvalitetne novinare.
Kvalitetno novinarstvo još uvijek je nezamjenjivo
Oni koji se, dakle, planiraju baviti novinarstvom budućnosti moraju investirati u svoju široku naobrazbu, odnosno razvijanje svojih kompetencija istraživanja, kritičkog mišljenja, analitike i kreativnosti. Menadžment medija, pak, pored investiranja u vještačku inteligenciju, mora investirati i u najbolje novinare koji imaju baš takve kompetencije. Javnost (barem onaj njen obrazovaniji i elitniji dio) spremna je platiti sadržaje koje kreiraju takvi novinari.
Najjednostavnije kazano: novinar čiju inteligenciju i kompetenciju nadmašuje vještačka, ne treba ni profesiji, ni menadžmentu, a ni publici. Njega već sada zamjenjuje ChatGPT. Kritička misao i njene sastavnice: istraživanje, analiza i interpretacija, čak i danas kada je nekadašnje „oštro pero“ evoluiralo u tastaturu, ostaju nezamjenjivi.
