Stravične poruke
Kako se suša u Evropi pogoršava, nivo vode u rijekama znatno pada, otkrivajući jeziva upozorenja stara više od jednog stoljeća.
Prošle sedmice je njemački novinar Olaf Koens na Twitteru objavio fotografije kamenih gromada poznatih kao „Hungersteine“ ili „kamenje gladi“, koje je nedavno izronilo u mnogim evropskim rijekama.
Poruke na ovim stijenama označavale su rekordno nizak vodostaj i bile „stravična“ upozorenja predaka o gladi, kaže Koens u svom tweetu.
Fotografije kamenja gladi na Twitteru je objavio i Aitor Hernández-Morales, novinar lista Politico.
Zbog niskog vodostaja rijeke Elbe, koja počinje u Češkoj Republici i ide kroz Njemačku do Sjevernog mora, postale su vidljive gromade s natpisom „Wenn du mich seehst, dann weine“. U prevodu: „Ako me vidiš, plači.“
Prema izvještaju NPR-a, ovo kamenje je širom Evrope korišteno kao „hidrološki orijentir“ za obilježavanje očajno niskog vodostaja. Posljednji put je ovo kamenje bilo vidljivo tokom suše 2018. godine.
„Natpisi upozoravaju na posljedice suše. Kazuju da je zbog suše urod podbacio, da je nastala nestašica hrane, cijene skočile, a siromašni gladovali“, pišu češki istraživači u jednoj studiji iz 2013. godine, objašnjavajući da su u ovo kamenje „uklesane godine teškoća i inicijali autora izgubljenih u istoriji.“
Očekuje se da će suša koja hara Evropom biti jedna od najgorih u posljednjih 500 godina, da će biti gora od suše 2018. godine, rekli su prošle sedmice za Sky News naučnici iz Evropske opservatorije za sušu.
Prema Opservatoriji, najmanje se 47% Evrope nalazi u uslovima upozorenja na sušu, što je druga od tri kategorije suše.
Osim toga, najmanje 17% Evrope već je u najtežem stanju „uzbune“, što znači da suho tlo sad utiče na biljke i usjeve.
Nedostatak vode u rezervoarima i rijekama sad znači da je kišnica potrebnija više no ikada. A Elba nije jedina rijeka s vrlo niskim vodostajem.
Deutsche Welle (DW) navodi da su dugotrajne vrućine, nedostatak padavina i dugotrajna suša uzrokovali presušivanje više velikih rijeka diljem Evrope.
Izuzetno je nizak i vodostaj rijeke Rajne, koja je jedan od najprometnijih plovnih puteva na svijetu, jer teče od švicarskih Alpa do Sjevernog mora.
Nizak vodostaj Rajne poremetio je opskrbne lance i stvorio dodatne probleme ionako posrnuloj evropskoj ekonomiji.
Prema analizi CNN Businessa, kontejnerski brodovi moraju smanjiti teret za najmanje 30% da bi prošli kroz prepreke stvorene niskim vodostajem Rajne.
Henri Patriot, naftni analitičar u UBS-u, rekao je za CNN Business da nizak vodostaj Rajne predstavlja „izazov za isporuke energenata, što pogoršava situaciju snabdijevanja robom u Evropi“.
Dok Evropom hara suša, presušuju i druge velike rijeke.
Prvi put u skoro 50 godina presušio je i izvor legendarne londonske Temze, po riječima dr Roba Collinsa, direktora za politiku i nauku Rivers Trusta, izvještava The Guardian.
Kad je u junu opao vodostaj najveće talijanske rijeke, Po, otkrivena je barža iz Drugog svjetskog rata. A nedavno je u toj rijeci jedan ribar otkrio i potopljenu bombu iz Drugog svjetskog rata. Prije no što je bomba početkom avgusta detonirana, vojni stručnjaci su deaktivirali skoro 230 kg eksplozivnog materijala. (Accuweather/Riječ i djelo)
Krim gori, dramatične eksplozije, ruski civili bježe. Je li ovo prekretnica u ratu?
SITUACIJA na Krimu se do jučer, ili bar do prošlog tjedna, činila kao golema, nepromjenjiva činjenica na terenu. Rusija je još 2014. uzela ili, po nacionalističkom viđenju koje Vladimir Putin i njegov režim brižljivo njeguju, vratila svoje. Sve su formalizirali referendumom o odcjepljenju i pripajanju, ne obazirući se puno na ukrajinski ustav, teritorijalni integritet koji su sami garantirali Budimpeštanskim sporazumom 1994. i međunarodno pravo koje su grubo prekršili.
Nelojalne Ukrajince su protjerali ili pozatvarali, a ovaj poluotok, kako se često hvale, postao je “nepotopivi nosač aviona”, sa strateškom pomorskom bazom u Sevastopolju kao sjedištem ruske Crnomorske flote. U invaziji na Ukrajinu, koju su pokrenuli 24. veljače, Krim je bio strateški neprocjenjivo zaleđe za zračne, pomorske i kopnene napade te logistiku.
Da će Krim ostati de facto ruski, bez obzira na međunarodno nepriznavanje i prkosnu retoriku Kijeva, činilo se kao gotova stvar. Štoviše, poluotok koji i dalje formalno pripada Ukrajini bio je praktički jedina regija te zemlje u kojoj se rat nije osjećao.
Dok su ruske rakete i granate padale od Odese do Harkiva, a ukrajinske po okupiranom teritoriju u Donbasu i Hersonu, na Krim su, kao i dosad, bezbrižno dolazili ruski turisti kako bi uživali u suncu i Crnom moru.
Ruska vojska se u bazama na Krimu osjećala neranjivo, udaljena stotinama kilometara od fronte, čak i kad su ukrajinske snage uz pomoć zapadnih haubica i raketnih sustava HIMARS počele sustavno uništavati ruske vojne baze, stožere i skladišta u Donbasu i drugdje, uz istovremeno djelovanje ukrajinskih partizana iza neprijateljskih linija.
Čak su i u samoj Rusiji češće izbijali misteriozni požari i eksplozije nego na Krimu. Ipak, ruska crnomorska flota ni onda nije bila sigurna, što je zorno pokazalo ukrajinsko potapanje zapovjednog broda Moskva u travnju, a potom i istjerivanje ruskog kontingenta sa Zmijskog otoka krajem lipnja. Veći dio ruske crnomorske flote, prema ukrajinskim tvrdnjama, morao se prebaciti iz Sevastopolja u Novorosijsk na drugoj obali Crnog mora, dalje od ukrajinskih Neptuna i drugih protubrodskih projektila.
A onda je prošli utorak Krim potresao niz dramatičnih eksplozija u zračnoj bazi Saki blizu grada Novofedorivke.
Nakon početne šutnje obiju strana o očitom napadu, dužnosnik ruskog ministarstva obrane je eksplozije neuvjerljivo pripisao “kršenju protupožarnih mjera” u zračnoj bazi. Visoki ukrajinski dužnosnik je pak za Sky News otkrio da iza napada stoje ukrajinske specijalne snage koje djeluju na okupiranom području. Ipak, neki su analitičari i dalje skeptični i vjeruju da uništenje prije odgovara raketnim udarima nego podmetnutom eksplozivu.
Eksplozije su u svakom slučaju izazvale paniku među većinski ruskim civilnim stanovništvom na Krimu i natjerale turiste s krimskih plaža, ako ne u bijeg, onda svakako u raniji povratak s ljetovanja od predviđenog. (Petar Stošić, Index)
Gdje nestadoše zahtjevi za sankcije Rusiji?
Nekako potpuno neprimetno desilo se to da su zamrli pokušaji, predlozi, zahtevi, pa čak i ucene da Srbija uvede sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. Kako je krenulo, utisak je bio da će to biti nešto što će obeležiti postizborni proces u Srbiji. Priča se nekako smirila, a zatim i potpuno nestala.
Sve to međutim ne menja stvari na terenu. Srbija je jedina u Evropi koji uporno prkosi uvođenju sankcija Rusiji. Bez obzira što je opšte poznat odnos, pre svega, Beograda prema Moskvi, koji je više nego snishodljiv, Srbija ima jedinstven problem u Evropi, a to je stoprocentna energetska zavisnost od Rusije. U pitanju je gas. Ni pravoslavna braća, ni viševekovna veza dva naroda, ni pravda, ni nepravda, danas ne vezuje Srbiju sa Rusijom, koliko taj gas od koga zavisi srpska privreda.
EU nema mnogo toga da ponudi Srbiji u zamenu za uvođenja energetskih sankcija Rusiji. U tom grmu možda leži najveći zec kada je reč o sankcija. Ko zna, možda je Brisel postao svestan toga i jednostavno traži način i rešenje, koje sigurno neće naći pre jeseni.
Utisak je da po pitanju gasa nisu jedinstveni ni u Evropskoj uniji, i srpski predsednik Aleksandar Vučić to dobro koristi. Retorika se malo promenila i sa srpske strane. Kao da je došlo do nekog primirja, unapred dogovorenog predloga kako dalje. Sve članice EU imaju podjednake probleme u pripremama za zimu, tako da je i njima u fokusu verovatno nešto mnogo važnije od toga što Srbija neće sankcijama na Ruse.
S druge strane, Srbiji sve to dođe idealno da bi na miru da se posveti tradicionalnom zakuvavanju „dobrosusedskih“ odnosa sa Hrvatskom, a u vezi sa obeležavanjem „Oluje“. Tek ponekad neko pomene rat u Ukrajini, onako usputno, ali sve u formi da narod nema šta da brine, jer ima Vučića koji će da obezbedi i gas, i struju, i naftu za predstojeću zimu. Za sve to vreme, neki ljudi, ne tako daleko od nas, i dalje ginu, jer velikim svetskim igračima, iz nekog razloga, sve to odgovara.
Jedan od razloga što se više ne govori sa toliko elana o sankcijama, možda je i u činjenici da Srbija i dalje nema Vladu posle izbora koji su održani pre četiri i po meseca. Kada već EU mnogo toga toleriše Srbije, verovatno nije problem da sačeka još koju nedelju ne bi li se Vučić konačno odlučio šta će i kako će. Za uvođenje sankcija Rusiji, svakako bi bila potrebna odluka Vlade.
Ne treba zaboraviti i na činjenicu da je leto, vreme odmora i da nemaju svi zvaničnici taj radoholičarski pristup poput Vučića. Neki od njih vole da se malo odmore, da sa porodicom odu na odmor. Vučić, već smo mnogo puta pisali o tome, nema vremena za odmor. On mora da radi da bi građani Srbije mogli bezbrižno da žive.
E, sada malo ozbiljnije. Srbija na svom evropskom putu odavno očekuje mnogo više od onoga što iz Brisela dobija. Sve je to, celokupan odnos EU prema Srbiji, dovelo do toga da je drastično smanjena podrška građana Srbije prema Evropi. Šarene laže koje dolaze iz Moskve uvek su delovale prijemčljivije od procedura i zahteva koji konstantno stižu iz Brisela. Jedno od opravdanja zbog kojeg Beograd ne usklađuje svoju spoljnu politiku sa Briselom je i to što Srbija još nije dobila otvaranje poglavlja, ili klastera, koji se tiče zajedničke spoljne politike.
Čini se, a to su primetili i analitičari u Beogradu, da bi otvaranjem tog Poglavlja 31, mehanizam EU za usklađivanje spoljne politike prema Srbiji bio mnogo značajniji nego što je sada. Ovaj mali detalj možda govori o tome da je neki kompromis možda moguć. Mi vama poglavlje, a vi njima sankcije. Pravi kompromis bi podrazumevao mnogo odlučniji korak Brisela u pravcu Beograda i mnogo zajedničkog rada kako bi se stanje na terenu po pitanju opredeljenja građana promenilo.
Ne treba zaboraviti i to da Rusiji odgovara trenutna situacija. Ima u šaci malu Srbiju koja zbog nje ima problem sa EU. S tim u vezi, Moskvi bi najviše odgovaralo da po pitanju odnosa Beograd i Prištine ostane „status quo“. Kada bi se taj problem rešio, Moskva ne bi mogla više Kosovo da uzima kao primer za ono što se dešava u Donjecku i Luganjsku. Upravo zbog toga, Vladimiru Putinu bi super leglo da Vučić i Albin Kurti ne postignu nikakav dogovor 18. avgusta u Briselu.
Kada se sve rečeno sabere, jasno je da je do nekog „primirja“ po pitanju sankcija došlo. Dokle će trajati, verovatno zavisi i od nastavke ruske agresije na Ukrajinu, ali i od nastavka pregovora EU i Srbije. Brisel sigurno ne želi u svom predvorju ruskog ili kineskog „spavača“. Srbija treba da vodi računa, pre svega, o sebi. Da bi to uradila, mora jasno da se opredeli po pitanju svoje budućnosti. Ako je to EU, onda će mnogo toga biti jasnije, a sankcije izvesnije. Suprotan smer, neminovno donosi izolaciju u kojoj nikome neće biti lepo i dobro. (Nenad Kulačin, Al Jazeera)
