Unatoč očitim uređivačkim razlikama između ove dvije TV kuće kada se govori o političkim dešavanjima, ne postoje suštinske razlike u tome kako RTRS i BNTV grade mit o Vidovdanu
Više od šest stoljeća srpski narod njeguje mit o Vidovdanu. Porazu, pretvorenom u moralnu pobjedu. Iz narodne epike i školskih čitanki, Slobodanu Miloševiću su boj na Kosovu i Vidovdan poslužili kao uvod u krvavi raspad Jugoslavije.
U godinama koje su slijedile, političke elite, a potom i Srbi u RS-u, Vidovdan su dodatno “oživjeli” proslavljajući ga kao krsnu slavu vojske Republike Srpske. U tom svojevrsnom prisvajanju dijela povijesti, s kojom ne postoji utemeljena poveznica, i nema ničeg čudnog, jer smo se i gorih stvari nagledali u posljednjih 25 godina. No, ono što je zapanjujuće jeste činjenica kako toj mitomaniji Vidovdana ne odolijevaju mediji. Svjesno ili ne, RTRS i BNTV kao da su se ovog 28. juna utrkivali ko će se iskazati kao veći patriota. BNTV čak je polovinu dnevnika posvetio podsjećanju na sve “Vidovdane novije srpske istorije”: od sarajevskog atentata 1914. do izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu 2001. godine. Većinu pobrojanih događaja teško da je ko planirao da se dese baš na Vidovdan, poput potpisivanja Versajskog ugovora ili Rezolucije Informbiroa. Pa i izručenja Miloševića Tribunalu u Haagu, jer je i Čedomir Jovanović sam priznao da pojma nije imao da je bivši predsjednik SR Jugoslavije baš toga dana izručen.
Koliko je medijska opsjednutost prošlošću istinski izraz njihovih nacionalnih osjećaja, a koliko tek pragmatičnost sračunata da se dopadnu ili dodvore gledaocima, odnosno srpskoj javnosti, znaju samo urednici RTRS-a i BNTV-a. No kako god, danas, u 21. stoljeću, više se čini kao groteska nego ozbiljan novinarski posao.
Ali nije prisvajanje kosovskog boja kao dijela vlastite povijesti jedina stvar koja bode oči kada govorimo o pokušaju da se prisvoji identitet koji nam ne pripada, a sveprisutan je i na javnom servisu RS-a i BNTV-u. Vlasti bosanskih Srba odrekle su se na početku devedesetih godina svega što jeste bosanskohercegovačko. Mediji su ih samo u tome, kao i generacije stasale posljednjih četvrt vijeka, poslušno slijedili. Zato je već normalno da su za njih “naši” i Novak Đoković i omladinska nogometna reprezentacija Srbije i ženska košarkaška reprezentacija te države. Nauštrb i Zmajeva, i rukometne reprezentacije BiH i inih sportista koji postižu dobre rezultate, a o kojima, nažalost, u dnevnicima BNTV-a ili RTRS-a jedva da ćemo, tek ponekad, onako preko volje, čuti poneku vijest.
