Biljana Srbljanović, beogradska dramatičarka, svojevremeno je objavila tekst duhovitog naslova Kad porastem, ubiću kengura. Reagirajući na navijačko nasilje, od koga danas, čini se, istim bolnim intenzitetom pate i Srbija i BiH i Hrvatska, ona u tom tekstu ispisuje jednu malu, intimnu misao koja, uprkos lokalnom karakteru, nosi univerzalnu poruku i pogađa u neke od najbolnijih dilema savremenog čovjeka: “Ja sport ne pratim, nego ga naporno treniram. Nikada mi ne bi palo na pamet da organizujem doček profesionalnih sportista na centralnom gradskom trgu…”

Dragocjen je ironijski potencijal ove rečenice. Imperativ je vremena da od ljudi napravi pasivne objekte, umjesto aktivnih učesnika života. Mi nismo poželjni kao aktivna bića, koja žive punim kapacitetom. Umjesto toga, reducirani smo na posmatrače koji gledaju druge dok za njih igraju nogomet, košarku, odbojku. Oni umjesto nas skijaju, plivaju, skaču, utrkuju se. Ali i vole, rade, svađaju se… Imamo televiziju kao supstitut života na kojem gledamo šta bi bilo s nama kada bismo živjeli, umjesto da gledamo.

Suština ovozemaljskog tijela je u pokretu. Fiziološki, čovjek je i

dan-danas programiran kao njegov prapredak, koji je sve vrijeme osim spavanja provodio u kretanju. Njegov daleki potomak, ovo današnje izdanje čovjeka, sve vrijeme osim spavanja provodi u sjedenju, ležanju ili, u najboljem slučaju, u stajanju. Pokret je neprijatelj moderne ideologije, jer podstiče ne samo na aktivnost, nego i na mišljenje, a to je već opasna rabota. Čovjek u pokretu, to je nešto što dramatično podsjeća na ljudsko biće. Čovjek koji sjedi, gleda i eventualno navija, to je pasivni primatelj poruka, konzument proizvoda i ideologija. Mi smo se tako saživjeli s televizijom da je ona postala dominantni način života, toliko dominantan da naučnici koriste termin – televizijske dimenzije ljudskog tijela. Televizijske dimenzije su masovna pojava, plod pretjeranog sjedenja pred ekranom, koje je počelo da modulira naš oblik – struk je širi, kičma iskrivljenija, salo jače, vid slabiji, refleksi tuplji.

Početna svrha sporta bila je nešto sasvim drugo od ovog što je danas. Sport je postao industrija koju propagira ljudska elita. Ta nam industrija prodaje rekorde, proizvode i ideale. Glavna svrha savremenog profesionalnog sporta postala je pobjeda. Pobjednički mentalitet kao prakolijevka svake rigidne ideologije zagospodario je sportom brutalno ukinuvši moto važno je učestvovati… Ali to više nikom nije važno. Više niko neće da učestvuje samo onako, radosti radi.

Mirko Kovač u romanu Grad u zrcalu ispisuje sljedeću misao: “…tjelesno se svaki čovjek usavršava do kraja života; tko ne brine o tijelu, pristaje na eroziju duha”. To kao ideal divno zvuči, tjelesna aktivnost kao priprema za duhovnu nadgradnju, ali u praksi se rijetko sreće. Aktivnost koja se nameće savremenom čovjeku je dnevna doza fitnessa, koji je nekada imao istinske sličnosti sa sportom, ali vremenom je reduciran na automatiziran, nehuman proces oblikovanja tijela. Savremeni fitness je prava aktivnost za biće reducirano na televiziju. Fitness centri neodoljivo podsjećaju na mučilišta. Sprave za vježbanje imaju ne samo vizuelnu nego i suštinsku kompatibilnost s inkvizicijskim spravama za iznuđivanje dokaza. Vježbači su zgurani u fitness centre kao i krave u savremene farme. Svako ima svoj boks, nedovoljan za bilo šta drugo osim osnovnih funkcija.

Fitness je trčanje u mjestu i sve više podsjeća na radnu obaveza. Njega se slavi kao poželjni oblik fizičke aktivnosti. Nasuprot televizijskom tijelu uspostavljen je ideal hipertrofiranog  mišićja. U okviru tog koncepta nepovratno smo zagazili u teror tijela. Tačnije, riječ je o teroru nabildanog, istreniranog, čvrstog tijela s reklame. Taj teror, o kojoj god njegovoj formi da se radi, radikalno dovodi u pitanje dosadašnji način života. Zar vježbanje ne bi trebalo da bude nešto kao svetkovina bića, nešto što radimo u slavu slobode i njenih draži? Zar ne bismo trebali vježbati zbog toga da s manje grižnje savjesti i s manje zdravstvenih rizika konzumiramo kofein, alkohol, slatkiše i ostale štetne radosti ovozemaljskog svijeta? Odricanje odnosi uvjerljivu pobjedu nad uživanjem, samodisciplina nadire s već poznatih uporišta i do nogu tuče spontanost, opuštenost, vedrinu. Šta je život bez kofeina, alkohola i stresa? Kakav je to režim ishrane koji ne poštuje svetost hljeba, ili zabranjuje slasti tjestenine? Oblikovanje tijela nije sport nego ideal iskrivljen do neprepoznatljivosti. Mlitavo tijelo i nezdrave navike postat će naša jedina – jedina preostala – forma pobune protiv militantne histerije vježbanja, mladosti i zdravlja.

Ali i ta je pobuna osuđena na neuspjeh. Kako se dolazi do mlitavog tijela? Pa obilnim, prekomjernim gledanjem televizije. Krug se tako zatvara. Jedini oblik pobune protiv navijačkog mentaliteta je okrenuti leđa televiziji i aktivno se baviti sportom. Jedini oblik sporta koji nam savremeni način života dozvoljava i omogućava je oblikovanje tijela. E, čovjek ne zna šta je gore – gledati TV ili na pokretnoj traci ispaštati sopstvene grijehe i tražiti iskupljenje kojeg nema.