Prisvajanje tuđih trijumfa jedna je od tehnika kojom političari širom svijeta pokušavaju pridobiti birače. Ni Hrvatska nije izuzetak
Piše: Vladimir Matijanić
Cirkuska točka Kolinde Grabar Kitarović u svečanoj loži olimpijskog stadiona Fišt u Sočiju, tokom četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Rusije, pamtit će se kao i drama na terenu: u crvenim hlačama i majici s crveno-bijelim kvadratićima, prva žena Hrvatske je, opkoljena čudnim pogledima ostalih formalno odjevenih uzvanika predvođenih ruskim premijerom Dmitrijem Medvedevim, skakala i pocupkivala utjelovljujući “sentimentalnošću, senzacionalnošću” i patetikom neka od osnovnih obilježja kiča prema Hrvatskoj enciklopediji. O njezinim posjetama reprezentativnoj svlačionici napisano je valjda sve što je moguće.
Hrvatski predsjednici osmišljeni su kao sistemska greška, država poučena traumatičnim iskustvom vladavine Franje Tuđmana razvlastila ih je početkom prošlog desetljeća, pa u nedostatku konkretnih obaveza svoje mandate pretvaraju u kontinuiranu predizbornu kampanju sa samo jednim ciljem – osvajanjem sljedećeg mandata. Ipak, Grabar Kitarović čini korak naprijed, sve je teže zamisliti blamiranje u nacionalnim bojama u koje se ne bi upustila, ako bi procijenila da će joj poboljšati rejting.
I nije jedina. Zasad ne znamo u kakvom će se izdanju večeras u Moskvi, na polufinalnoj utakmici Hrvatske i Engleske, pojaviti premijer Andrej Plenković i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, ali već njihova najavljena prisutnost pokazuje koliko je ovdašnjoj politici stalo prisvojiti reprezentativni uspjeh.
Nije to hrvatska specifičnost, otimanje tuđih trijumfa jedna je od tehnika kojom političari širom svijeta pokušavaju šarmirati birače. Ipak, u ovom slučaju to nije lišeno apsurdnosti, jer odlični reprezentativni rezultati nisu plod strateškog vođenja sporta, nego niza okolnosti, među ostalima i sreće. Da se politika zaista ima čime hvaliti u hrvatskom nogometu, evropski bi nastupi ovdašnjih prvoligaša bili manje tragikomični, a Dinamo, zagrebački klub pretplaćen na osvajanje titule nacionalnog prvaka, ne bi krajem 2016. godine bio proglašen najgorom ekipom koja je igrala u Ligi prvaka.
No, sada se sve to zaboravlja, u političkim plesu oko reprezentativnog trijumfa sudaraju se nasušna potreba državnog vrha za približavanjem bilo kakvom trijumfu, s poslovičnom željom sportaša za tapšanjem po ramenima.
