Važniji su vam pingvini na Aljasci od ljudi u Bosni. Tako su u onom vremenu smrti 1992. – 1995. završavala neka od naših pravedničkih javnih pisama upućivanih Boutrosu Boutrosu-Ghaliju, Billu Clintonu, F. Mitterandu i planeti općenito. Na stranu sad što pingvina nema u sjevernoj hemisferi, nego je njihov jug –Patagonija, a ne Aljaska – ostaje utisak da je ovdašnji svijet, generalno neosjetljiv na patnje životinja, tražio od Ujedinjenih nacija, Amerike, Evrope i njihovih šefova da promptno batale napore za spas slonova, risova, vukova, rijetkih ptica, zmija i krokodila te da se svi koliko odmah koncentriraju na izbavljenje Sarajeva iz kandži krvoloka kakvi su bez sumnje današnji uznici Ratko i Radovan. I taj pravednički tik ostao nam je do danas, ko god u zemlji namještenih tendera pokuša iskazati brigu ili bar empatiju spram, recimo, napuštenih pasa, već će se naći neka fina duša da ga poklopi neodbranjivim argumentom – dok djeca gladuju, vi se bavite paščadima. Iza ove suspektne dosjetke krije se jedna od najvećih moralnih dvojbi našeg vremena i prostora. Da su oni nahranili onoliko djece koliko su ovi ovamo spasili i zbrinuli napuštenih pasa, u nas ni jedno jedino maksumče ne bi zanoćilo golo i gladno.

Nažalost, oni ne misle da je njihov zadatak hraniti tu djecu, nego da ovi što kukaju zbog ćukenjadi ima da pod hitno ostave pse i okrenu se gladnoj evladi. Problem je u tome da još nismo do kraja razumjeli šta je to istinski pluralizam interesa, opsesija, svjetonazora i životnih opredjeljenja. Dragi je Bog, čak i s našeg ateističkog stanovišta, uredio ovaj svijet tako da ima mjesta za sve. Doslovno za sve. Ovaj hrani cuke, onaj ptice, ovi vamo djecu, oni tamo starce, Narodna kuhinja desno, Pomozi.ba lijevo, neko mačke, neko golubove i eto ga – svi siti i sve okej, mirni kantoni, entiteti, pregovarački timovi i OHR. Recimo, tih devedesetih godina, dok su se desetine aktivista borili protiv istrebljenje delfina u Japanu, hiljade Francuza skupljalo je pomoć za Bosance i Hercegovce. Neka je dobra duša potpisniku ovog zapisa u septembru 1992. iz Alzasa poslala plastičnu bocu šampona od koprive, dvolitarsko pakovanje dočekalo je 1996. godinu jer je urijetko bilo vode. Svaka patnja nekako dobije svoj komad pažnje. Ali jok. Da se mi pitamo, na Aljasci ne bi ostao ni jedan jedini pingvin, toliko smo bešćutni, alavi i ekskluzivni.

I da zaključimo, ljudski devar nikada ne prestaje. Svijet se u Bosni i Hercegovini napatio tih godina kao malo ko. Razumijevanje te patnje bitan je uvjet kreiranja budućeg života. Ali isto je tako važno shvatiti da osim ljudi ima još bića kojima valja pomoći i da njihove muke nisu manje vrijedne. Saosjećanje ne košta, a dunjaluk bez njega mnogo manje vrijedi.