Kad je moja mala kćer čula da je slika na televizoru ranije bila crno-bijela, pitala je: „Je li tada i svijet bio takav, crno-bijeli?“ Vjerojatno bismo se svi nasmijali ovom pitanju, međutim, pretpostavka koju ono sadrži nije pogrešna. Svijet, zapravo, nije u boji. Predmeti koje opažamo oko sebe na način da ih vidimo u raznim bojama, sami po sebi nemaju nikakvu boju jer ona ne postoji izvan pogleda promatrača. Ono, naime, što postoji nije boja, nego svjetlost tj. elektromagnetsko zračenje. Boja potječe ili od svjetlosti koju, zbog povišene temperature, emitira samo to tijelo ili od svjetlosti koja dopire do njega. Kad zrake svjetlosti dođu do predmeta, dio zraka se odbija, a dio upija. To znači da boja tijela, koje ne zrači vlastitu svjetlost, ovisi o upijajućim svojstvima njegove površine. Bijelim ćemo vidjeti one predmete čija površina odbija sve svjetlosne zrake. Nasuprot tome, za predmete čija površina upija sve zrake koje na nju padnu, a ništa ne reflektira, kažemo da su crne boje. Budući da površina većine predmeta dio zraka odbija, a dio upija, svijet vidimo u bojama. U kojoj ćemo konkretnoj boji vidjeti neko tijelo ovisi o valnom području na kojem površina tog predmeta upija svjetlost. To znači da je boja iluzija koju stvara naš razum gledajući svjetlost.

Frekvencijske razlike

Fizičari boje objašnjavaju kao frekvencijske razlike elektromagnetskog zračenja koje možemo opaziti, a ono je valne duljine od 380 do 760 nanometara. Zračenje svake pojedine valne duljine na različit način podražava receptore, čunjiće u mrežnici našeg oka, ostavljajući dojam određene boje. Tako, zapravo, boju stvara naš razum jer svjetlost opaža kao boju. Npr. ono što vidimo kao ljubičastu boju, zapravo je zračenje najkraće valne duljine (od 380 do 450 nm), ali najveće frekvencije. Nasuprot tome, crvena je boja najdulje valne duljine (od 620 do 760 nm), ali najniže frekvencije. Elektromagnetski valovi frekvencije ispod one crvene boje su infracrveno zračenje, a frekvencije iznad one ljubičaste boje su ultraljubičasto zračenje. Posebno je zanimljivo da ta zračenja, koja ljudsko oko ne opaža, neki kukci vide. Na primjer, pčele.

Ovim nisu iscrpljeni svi prividi vezani za naše opažanje boja. Primjera radi, kad gledamo dva predmeta koja su od nas jednako udaljena, onaj koji je takozvane tople boje (crvene, narančaste ili žute) činit će nam se prostorno bližim od onog koji je hladne boje (ljubičaste, plave ili zelene).

Bojama pridajemo i simbolička značenja, utiskujući u njih svoje stereotipe i predrasude. Tako se uobičajilo ženskoj djeci kupovati odjeću, ukrase i razne druge stvarčice roze boje, a dječacima plave. Čini nam se da postoji spolno uvjetovana sklonost prema određenim bojama, međutim, riječ je tek o kulturološki usađenom obrascu. Neki u interpretaciji idu i korak dalje pa će muškarca odjevenog u rozu odjeću proglasiti homoseksualcem, smatrajući da odabir odjeće određene boje sugerira čak i spolnu orijentaciju. Zato je dobro znati kako današnje predrasude ne vrijede oduvijek, niti će vrijediti zauvijek. U 17. stoljeću europski su muškarci preferirali odjeću rozih tonova, a ženama je moda tog vremena sugerirala izbor svjetlo plavih haljina. Upravo je nevjerojatna naša spremnost da iz odabira određene boje iščitavamo raspoloženje osobe, njen karakter pa čak i političko uvjerenje. Tako ljude, koji odabiru žuto, karakteriziramo ljubomornima. Za one kojima se sviđa crveno kažemo da su strastveni kao i da simpatiziraju komunizam, zeleni su ekološki svjesni ljubitelji prirode, plavi smireni. Crna odjeća, u tom kontekstu, sugerira loše raspoloženje, ponajviše tugu. Povezuje ju se i s ljudima jakog karaktera, intelektualcima koji naginju egzistencijalizmu, ali i desničarima, omiljena je među neonacistima. Tradicionalno je, pak, bila namijenjena sprovodu. Ali boja nema u sebi nikakve osobine, takvom ju samo mi doživljavamo. To najbolje potvrđuje što u Indiji ožalošćeni odijevaju bijelu odjeću za sprovode osjećajući da ona odgovara žalovanju.

Sto šezdeset nijansi

Između boja su postupni prijelazi pa zdravo oko u cijelom vidljivom spektru razlikuje oko 160 različitih nijansi boja. I zamislimo sad nesretnika koji pokušava naručiti omiljenu nijansu boje za zid svoje sobe. Uzme ton kartu te ju, uz brižljivo promišljanje i uspoređivanje, uspije pronaći. Međutim, ne prođe ni pet minuta kadli se navuku oblaci. Gleda u istu boju, ali ona više nije ista. Uključi svjetlo u sobi da bolje vidi i tad shvati da je nijansa postala neka treća. Problem se sastoji u tome što u svakoj okolnosti promatranja boja izgleda drugačije, a ne postoji mogućnost gledanja izvan promjenjivih okolnosti. Zato se ista boja na sunčanom danjem svjetlu čini kao nijansa E12, pri naoblaci više nije E12, nego E32, pod svjetlošću žarulje postaje žućkasta F2, a pri led osvjetljenju plavičasta N43. Osvijetlimo li predmet s jednom ili pet neonskih cijevi, njegova boja neće biti ista, a mijenjat će se i ovisno o kutu pod kojim ju gledamo. U zoru je jedna, u podne druga, navečer treća, u tami noći četvrta i jedva da uopće jest. I kako sad odrediti koju nijansu treba naručiti? Jer, iako boje zapravo nema, ipak ćemo ju svaki dan gledati na zidu svoje sobe.