Prije mjesec dana na ulici mi prilazi nepoznata žena, pruža mi ruku i kaže: „Svaka vam čast na onome što pišete na blogu i svojoj fejsbuk stranici, ali ne smijem da lajkujem, jer kod nas na poslu se prati ko šta lajkuje i mogu zbog toga ostati bez posla.“ Naravno, zahvalim joj se na finim riječima i nastavim hodati razmišljajući u kakvom mi društvu živimo, kada žena od 60 godina, koja je preživjela raspad Jugoslavije, rat u Bosni i Hercegovini, neimaštinu i ko zna šta još, ne smije da lajkuje post na fejsbuk stranici.

Neki dan su Martini Mlinarević otkazali promociju knjige Huzur u Čitluku jer valjda nije dovoljno dobra Hrvatica, nije dovoljno dobra katolkinja, nije dovoljno dobra žena za ukus nekih Čitlučana ili je možda njihov književni ukus toliko istančan da neće da dopuste Martini da promoviše to smeće od knjige.

Dragan Bursać se umorio od odlazaka u banjalučku policiju zbog prijetnji koje mu veoma često šalju srpske patriote preko društvenih mreža, nezadovoljni njegovim pisanjem.

Ono što je zajedničko za nas troje jest da nas „patriote“ opažaju kao izdajnike i strane plaćenike, izrode od svog naroda i da još uvijek nismo napustili mjesta u kojima živimo, za razliku od Srđana Šušnice koji je nedavno otišao iz Banjaluke, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, kojeg su zbog dugog jezika izbacili sa posla i koji se umorio od etiketiranja, prijetnji i omalovažavanja.

Prednosti pisanja uz vjetar?

Fino, ali teško. Prije svega, morate imati na umu da je ovo naš izbor i da na nas ne trebate gledati kao na žrtve, nego kao na borce. Borce koji žele da drugačije posmatraju stvari od onoga što je danas politički korektno i etnički dominantno. Borce, koji smiju da kažu i ono što se vlastima neće svidjeti, podsjetiti nas na ono što društvo želi da zaboravi, dovesti u pitanje neprikosnovene autoritete, govoriti car je go, propitivati tabue, zagalamiti kada mnogi šapuću.

Mi smo luzeri s predumišljajem. Niko od nas ne gaji iluziju da će nešto svojim pisanjem ili govorenjem drastično promijeniti u sredinama u kojima žive, ali dok god smo ovdje, dok god pišemo i govorimo, mi smo pobjednici. Kada ućutimo ili odemo tamo daleko, onda su oni pobijedili.

Fino je kada te mrze, jer ti zavide što oni ne smiju da rade to što ti radiš. Fino je što te tvoji mrze, jer te drugi vole. Fino je kada znaš da tvoje tekstove čita prvi čovjek partije i policije. Fino je biti Don Kihot i jurišati na vjetrenjače.

Fino je kvariti omladinu u čiju indoktrinaciju vlasti ulažu toliko vremena, novca i vjeronauke.

Fino je kada znaš da iza tebe stoje SAD, Velika Britanija, Njemačka, Iran, Saudijska Arabija, NATO, Soroš, masoni, iluminati, Bošnjaci, Trilaterala, Rotšildi, grupa Bilderberg, vehabije i mnoge druge sile mraka i bezumlja.

Mane pisanja uz vjetar

Nije lako hodati gradom s mišlju da neka budala može da te sačeka u mraku i razbije ti glavu jer im je neko rekao da si izdajnik i strani plaćenik.

Teško je kada vlasti svjesno i sistematski kreiraju sliku o unutrašnjim i stranim neprijateljima, koji kuju zavjere protiv tvog naroda, a zna se kako treba sa njima.

Teško je kada ne možeš dobiti posao od institucija sistema jer nisi podoban.

Teško je kada ti institucije sistema ne žele da daju informacije iako su po zakonu dužne da to urade.

Teško je kada znaš da nisi poželjan u nekim bibliotekama, kulturnim centrima, kino salama.

Teško je jer nikad ne znaš hoće li neko tvom djetetu reći da mu je otac ili majka đubre, ustaša, četnik, balija, sorošovac i smrad.

Teško je kada znaš da se poslije tvog teksta i izjave majka, otac, braća, sestre i mnogobrojna familija sekiraju.

Teško je biti protiv sistema koji kontroliše sve: izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast, medije, novac i članove Vijeća mjesnih zajednica.

Zamor materijala

Naravno da se umorimo od svega; naravno da često razmišljamo da odustanemo; naravno da se preispitujemo da li smo negdje pogriješili; naravno da se brinemo za porodicu; naravno da se brinemo o tome šta će biti sutra; naravno da nam je teško kada lažu o nama, ali kroz sve to isto, mnogo češće i mnogo žešće, prolaze i ovi klimoglavci i ćutolozi.

Naravno da me je ponekad strah; moj najveći strah je da ne izdam samog sebe, jer sa tim je veoma zajebano živjeti.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja