Političari kao zabavljači naroda

Prošlo je vrijeme kada je politika bila “šahovska borba” političkih aktera, koja se nerijetko odvijala daleko od očiju javnosti i bila poprilično nerazumljiva običnom glasaču. Danas je političar šoumen, zabavljač, provokator, žongler, neko ko ne ostavlja ravnodušnim nikoga. Može se reći da se kod birača vremenom iskristalisala parola: “Kad već ne mogu ništa da promjene, neka nas makar zabave”.

Političari kao zabavljači naroda
Foto: Facebook/Vuk Vučetić

Politika je u klasičnom smislu dugo bilo smještena u forume, agore, kafane, skupštine, kancelarije. Ova „umjetnost mogućeg“ kako ju je Bizmark nazvao, se uglavnom percipira(la) kao borba za određene vriijednosti, ideologiju, interese, moć, a prosječan političar u očima javnosti je bio ozbiljan, pomalo rigidan i strog.

Međutim, savremeni političari i politika su se transformisali. Ne može a da se ne primjeti da je sve više nekonvencionalnih likova u prvim političkim redovima, prije svega iz svijeta zabave i estrade. Stručni krugovi spremni su da diskutuju o tome da polako ali sigurno ulazimo u eru svojevrsnog politainment-a u kojoj političari sve više podsjećaju na svojevrsne šoumene, a zabavljači se pretvaraju u političare.

Masovni mediji igraju vrlo važnu ulogu u transformaciji političke scene. Era zabavizacije politike je takoreći dvosmjerna ulica. Politika i političari u očima medija izgledaju kao roba koju je potrebno iskoristiti za komercijalne interese (veća gledanost/čitanost), zbog čega se politika sve češće pakuju politiku u zabavne celofanep pri čemu nastaje politički infotainment. Sa druge strane, političari takođe počinju usvajati komercijalnu medijsku logiku, odnosno set pisanih i nepisanih medijskih pravila koja je potrebno poznavati kako bi se izborili za neophodni medijski prostor. U tom kontekstu, mediji i politika se nalaze u svojevrsnoj simbiozi u kojoj obje strane imaju koristi jedna od druge. Političari obezbijeđuju gledanost medijima, dok političari imaju veći publicitet.

Nove medijske tehnologije u funkciji zabavizacije

Ono što je, osim sveopšte komercijalizacije medija, dodatno obezbijedilo uslove za bujanje politainment-a je razvoj novih komunikacijskih/medijskih tehnologija. Naime, političari sada mogu direktno da se obraćaju svojim biračima, odnosno mogu vrlo precizno targetirati pojedine socijalne grupe u zavisnosti od teme/problema. S obzirom da političari praktično mogu direktno komunicirati sa biračima skoro da im više nisu potrebne infrastrukture političkih partija, koje su, u predinternetskoj eri, bile garant osvajanja političkih poena. Danas se politički poeni sve više ostvaruju putem društvenih mreža, live stream nastupa, učešća u različitim zabavnim TV emisijama i reality programima, objavljivanjima privatnih sadržaja na društvenim mrežama i sl. U tom smislu čini se da je bavljenje politikom postala svojevrsna „trka konja“ pri čemu stranke služe političkim liderima kao privatna baza fanova, a ne ideološka matica. Osim toga, političke partije počinju da u nazivu koriste ime svog lidera ili na izbore izlaze sa listama koje nose imena njihovih lidera (Na Parlamentarnim izborima u Srbiji 2016. godine postojala je lista „Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje“, a u BiH zvanični naziv jedne političke partije je Savez za bolju budućnost – Fahrudin Radončić), što je jedan u nizu razloga da se pretpostavi kako je na sceni svojevrsna personalizacija politike, pri čemu je u prvom planu lider kao medijska zvijezda koja (čini se prema svojim trenutnim raspoloženjem) ima moć donošenja odluka, koje su u skladu sa njegovim medijskim imidžem, a ne političkim idejama. Bilo kako bilo, postavlja se pitanje da li novi trendovi u političkom komuniciranju donose bilo kakve opasnosti po funkcionisanje demokratije u najširem smislu. Da bismo odgovorili na ovo pitanje potrebno je vratiti se na početak.

Od televizacije do zabavizacije politike

Istorijski gledano, može se reći da je era zabavizacije politike započela sredinom XX vijeka. Naime, smatra se da je Džon Kenedi bio prvi „televizijski predsjednik“, koji je u predizbornoj predsjedničkoj debati 1960. godine (inače prva debata koja je emitovana na TV-u), uspješno „savladao“ svog protivnika, republikanca Ričarda Niksona, što mu je navodno obezbijedilo pobjedu na izborima. Ova televizijska debata usmjerila je dalji razvoj događaja i najavila novu eru televizacije politike, ali i sve veće profesionalizacije političkog komuniciranja generalno. Nakon Kenedija, na američkoj političkoj sceni u ulozi predsjednika pojavljuju se glumac Ronald Regan, skandal majstor Bil Klinton, poznati šoumen i biznismen Donald Trump. Svi oni su vjesnici nove političke ere u kojoj raskidaju sa tradicionalnim imidžem političara i na sebe navlače svjetlucavi medijski plašt na osnovu kojeg ubiru političke poene.

Jedan od pionira zabavizacije politike u Evropi je svakako bivši italijanski premijer Silvio Berluskoni, italijanski tajkun koji je uspio da od politike napravi privatnu zabavu za široke narodne mase. Bio je vlasnik najveće italijanske medijske grupe „Media set“, ali je preko italijanskog parlamenta u vrijeme dok je bio premijer uticao na javne emitere, što je bilo dovoljno za nastanak neologizma „berluskonizacija medija“, kojim se označava potpuna kontrola kako privatnih tako i javnih medija. Berluskoni je bio sklon aferama, a čuvenije su bile zabave koje je organizovao nego političke odluke koje je donosio.

Kada je u pitanju Velika Britanija bivši premijer Toni Bler je zasigurno zadao nove standarde u kontekstu personalizacije politike. Ovaj britanski političar je uz pomoć svog čuvenog savjetnika Alistera Kembela vješto manipulisao medijima i kreirao pozitivan imidž u javnosti. Osim toga, nakon njegove vladavine se počeo koristiti termin „Blerov efekat“ kojim se objašnjava situacija da se kvalitetan političar ocjenjuje na osnovu ličnih karakteristika, a ne političkih ideja. Novi birtanski premijer Boris Džonson je takođe primjer nekonvencionalnog “medijatizovanog” političara koji je iz svijeta novinarstva došao u politiku. Džonson, britanski Trump, sa “boljim šalama i većim mozgom”, sklon je provokativnim izjavama, neobičnim medijskim nastupima, a tokom svoje karijere pažnju je skrenuo i učešćem na popularnom zabavno satiričnom kvizu “Have I Got News for you”.

Izvor: europeanwesternbalkans.com

Konačno, da je politika u procesu svojevrsne tranzicije iz tradicionalne u medijsku, zabavnu politiku dokaz je i izbor novog ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelinskog koji je praktično direktno sa filmskog seta zasjeo u fotelju prvog čovjeka Ukrajine. Čini se da je na ovom mjestu napravljen pun krug kada je u pitanje televizacija/zabavizacija politike. Naime, Zelinski neodoljivo podsjeća na poletnog i mladog Kenedija, koji se suprotstavio tradicionalnom političaru sa pedigreom, i političkim iskustvom, strogom i ozbiljnom, Petru Porošenku koji kao opet podsjeća na Ričarda Niksona koji je te 1960. godine već imao dovoljno političkog iskustva (čak osam godina bio je na funkciji potpredsjednika SAD-a). Kao što su radio i štampa nekada Niksonu bili glavni mediji koje je koristio tokom kampanje, tako se Porošenko u najvećoj mjeri oslanjao na televiziju (sad već stari mediji) za predizbornu utakmicu. Sa druge strane, Zelinski je usvojio logiku savremenih komunikacijskih tehnologija i društvenih medija, kao što je prije više od pola vijeka Kenedi uspješno koketirao sa tadašnjim novim medijem, televizijom. U tom smislu, može se reći da je izbor novog predsjednika Ukrajine najavio kraj televizacije, a početak ere vladavine politainment-a.

Politainment na balkanski način

Čini se da se u zemljama bivše Jugoslavije takođe naziru elementi politainmenta. U Sloveniji već u drugom mandatu predsjedničku funkciju obnaša Borut Pahor. U svojoj prvoj predsjedničkoj kampanji je da bi se približio ulozi “običnog čovjeka” bio u različitim ulogama: smetljar, mesar, šumar, frizer, vrtlar, itd. Osim toga Pahor na instagramu nerijetko objavljuje privatne fotografije iz svoje svakodnevice čime želi da kreira imidž otvorenog i neposrednog političara, ali isto tako koristi priliku da objavljuje fotografije sa poznatim ličnostima kao što su Naomi Kembel, Bono U2 i sl. Generalno, može se reći da je Pahor poprilično usvojio medijsku logiku, te da se dobro snalazi pred savremenim izazovima.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović takođe je prepoznala značaj medijske promocije. Ona je šampion aktivnosti na društvenim mrežama. Ima preko 350 hiljada pratilaca na Instagramu, što je više nego sve njene kolege iz regije zajedno. Inače vrlo često je u medijima prikazana u kontekstu svojevrsne medijske zvijezde. U tom smislu čini se da su mediji više skloni da analiziraju šta je predsjednica obukla, kakva joj je frizura, gdje ljetuje, nego kakve su joj političke ideje. Takođe nerijetko dijeli svoju privatnost sa medijima, pojavljuje se u popularnim TV emisijama, lifestyle magazinima i sl. Svoj imidž neposredne i otvorene političarke pokazala je tokom prošlogodišnjeg svjetskog prvenstva u fudbalu kada je zajedno sa reprezentativcima u svlačionici slavila osvojenu srebrnu medalju. A da je u Hrvatskoj takođe na pomolu talas politainmenta svjedoči i to je da je popularni hrvatski pjevač Miroslav Škoro odlučio zakoračiti u političke vode i kandidovati se za predsjednika republike. Zanimljivo je da je Škoro kandidaturu objavio na svom facebook nalogu, što zapravo potvruđuje tezu o svojevrsnoj personalizaciji politike. Naime on preko svog naloga direktno može komunicirati sa preko 60.000 svojih fanova/birača koliko ga trenutno prati, što nije zanemarljiv broj.

Srbiji su dva najzastupljenija medijska sadržaja reality program i predsjednik Aleksandar Vučić. Na televiziji sa nacionalnom frekvencijom Pink, svakodnevno su zastupljeni red reality programa, pa red medijskih izjava Aleksandra Vučića. Na taj način mediji svjesno ili ne, zamagljuju granicu između (jeftine) zabave i (jeftine) politike, stvarajući neki hibridni medijsko zabavno politički format. Slična situacija je na televiziji Happy, gdje predsjednik Vučić nerijetko gostuje i otkriva detalje iz ličnog života kako bi ostavio imidž otvorenog, neposrednog običnog čovjeka koji ima probleme kao i ostali građani. Osim toga u javnim nastupima najviše od svih koristi tehniku storytelling, odnosno pričanje priče. Suština je da svakodnevne političke probleme/teme često pojednostavljuje i nastoji ispričati kroz slikovite primjere kako bi kod birača izazvao strah, nadu, i saosjećanje. Generalno njegovi nastupi poprimaju epske dimenzije koje karakterišu drama, neizvjesnost, metafore, i sl. Bilo kako bilo, jasno je da je predsjednik Srbije, koji inače ima novinarski background, vodi računa o medijskom nastupu, a ne zanemaruje ni aktivnosti na društvenim mrežama.

BiH, takođe se mogu prepoznati neki od elemenata politainmenta. Zbog trke za profitom mediji u BiH nerijetko pretvaraju politiku u spektakl, koji ima izražen visok stepen konflikta među političkim protivnicima. Kao jedan od elemenata zabavizacije politike je svakako izraženi “arguetainment” odnosno situacija u kojoj političke rasprave i prepucavanja (recimo u skupštini) pakuju u forme senzacije i reality-a. Sa druge strane i političari svojim provokativnim i medijskim nastupima često (ne)svjesno zadovoljavaju „tabloidne“ i senzacionalističke medijske standarde, što im osigurava veću popularnost. U tom smislu sigurno da prednjači srpski član predsjedništva BiH Milorad Dodik koji često ispaljuje provokativne i uvredljive izjave na račun svojih političkih suparnika. Osim toga ovaj političar takođe zna da zapjeva na predizbornim mitinzima i političkim skupovima čime nastoji predstaviti kao svojevrsni šoumen ali i običan čovjek iz naroda. Za razliku od kolega iz regije, Dodik gotovo da uopšte ne vodi računa o aktivnostima na društvenim mrežama (posjeduje samo nalog na facebook-u), što jasno ukazuje da njegova ciljna grupa nisu uslovno rečeno milenijalci i informatički pismeni ljudi.

Od javnosti kao subjekta do publike kao objekta politike

Ovdje je, čini se, najvažnije prepoznati da se politika mijenja jer su se potrebe birača promjenile. Publiku više ne zanimaju političari koji koriste “političku logiku”, već političari koji su usvojili “medijsku zabavnu logiku”. Javnost je umorna od teških političkih tema, koje su često nejasne i komplikovane, zbog čega su otvoreni za jednostavnu, zabavnu politiku, punu jeftinih provokacija, humora i konflikta. Politika počinje da se doživljava kao svojevrsni boks meč u kojem je važno da sjevaju udarci, da se vidi znoj i krv. Publika je u ulozi navijača koji bez obzira na ishod navijaju za svoje favorite, za koje se odlučuju u skladu sa ličnim karakteristikama, a ne političkim idejama. Prošlo je vrijeme kada je politika bila “šahovska borba” političkih aktera, koja se nerijetko odvijala daleko od očiju javnosti i bila poprilično nerazumljiva običnom glasaču. Danas je političar šoumen, zabavljač, provokator, žongler, neko ko ne ostavlja ravnodušnim nikoga. Može se reći da se kod birača vremenom iskristalisala parola: “Kad već ne mogu ništa da promjene, neka nas makar zabave”. To svakako ne znači da se politička stvarnost u potpunosti iscrpljuje na otvorenoj medijskoj sceni, već da je pod pritiscima novih medijskih trendova došlo do određenih promjena, pa političari moraju da vode paralelne živote, onaj iza zatvorenih vrata i onaj u medijskom prostoru. Političari su se prihvatili ovih pravila i podredili svoje karijere očekivanjima svojih birača ali i medija . Svakodnevno serviraju porcije tvrdog hljeba i sve mekše zabave. Konačno, možemo reći da se opasnost politainment-a ogleda u sve većoj banalizaciji političke stvarnosti koja počinje da liči na reality program, pri čemu birači, habermasovski rečeno, postaju objekt, a ne subjekt takve politike.

Izvor: Respublica 

About The Author