Toplo odjeveni šetamo hladnim, zimskim ulicama europskih metropola uživajući u ljepoti koja se, tijekom stoljeća bogate povijesti, pomalo upisivala u zidove veličanstvenih arhitektonskih zdanja. U toj šetnji nemoguće je ne naići na slavne dizajnerske kuće visoke mode u čijim se blještavim izlozima šepire lutke odjevene u haljine i odijela vrijednosti omanjeg stana. Ma koliko dopadljivo ta odjeća bila dizajnirana, tek dizajnerski potpis alkemijski pretvara tkaninu u zlato. On joj doda taman toliko vrijednosti koliko je potrebno da takozvana „elita” poželi prvo sebi, a onda i urbi et orbi dokazati vlastitu kupovnu nadmoć. Njome utemeljuje svoj povlašteni društveni status, naivno misleći da se sreća i stil kupuju zajedno sa zavišću siromaha. Malo je fenomena koji tako jasno ocrtavaju srž besmisla suvremenog konzumerističkog mentaliteta sažetog u predodžbi da su čovjekova vrijednost i dostojanstvo mjerljivi količinom i kakvoćom njegovog posjeda.

Napušteni i gladni

A onda, među svim tim prividom i lažnim sjajem, tik do oholog bogatstva koje u svojoj obijesti ne pita za cijenu, umotani u prljave i smrdljive dronjke, na goloj cesti ili komadima pokidanog kartona spavaju najsiromašniji među siromašnima, oni koji više ništa nemaju. Kraj njih svakodnevno prolazi na tisuće ljudi, pa ipak su u svojoj nevolji sami. Čini se da je društvo odavno diglo ruke od njih nakon što ih je, svojim mjerilom, procijenilo bezvrijednima. Tek im tu i tamo poneki prolaznik dobaci novčić, većina samo okrene glavu ne želeći se opterećivati tuđom nevoljom, a ima i onih koji ih u prolazu zakače nogom ljuti što ulice, i još više hodnici metroa, ponekad neizdrživo smrde. Nanjušili su smrad siromaštva i sasvim precizno detektirali kako se u ovom slučaju radi o smradu beskućničkog urina. Vjerojatno i jest tako budući da su mnogi među njima vidno alkoholizirani, neki drogirani, a svi omamljeni hladnoćom i užasom bezizlaznosti vlastitog postojanja. Policajci ih bude i tjeraju, no čim policajci odu, nastavit će spavati. Tako se ulice i trgovi, hodnici i stanice podzemne željeznice noću pretvaraju u privremene i povremene beskućničke spavaonice. Među njima ima i ljudi koji pate od psihičkih poremećaja, ima i fizički bolesnih, većina su gladni, a svi tužni, praznih pogleda u kojima nema puno nade u mogućnost sretnog ili bar pristojnog života.

Zašto nadležne državne ili gradske vlasti ništa ne poduzimaju? Ne bi li im trebali pomoći da se zaposle, osigurati im smještaj i hranu, osnovnu higijenu i čistu odjeću? Oni nisu u stanju sami riješiti svoj egzistencijalni problem. Da jesu, ne bi se ni našli u ovakvoj situaciji. Ako su nekad i mogli konkurirati na „tržištu rada”, više sasvim sigurno ne mogu, ta tko bi ih zaposlio ovako neuredne i zapuštene? Mnogi među njima nemaju ni dokumente. Budući da nemaju adresu stanovanja, ne mogu napraviti osobnu iskaznicu. Bez nje ne mogu otvoriti tekući račun u banci, a bez njega im potencijalni poslodavac, kad bi ih i zaposlio, ne bi mogao isplaćivati plaću. Među njima ima i onih koji ne prihvaćaju ponuđeni smještaj u prihvatilištu. Najčešće zato što korisnici prenoćišta gube pravo na novčanu pomoć.

Tragične smrti

Kad se temperatura još malo spusti, padne snijeg ili zapuše hladan vjetar, svijet će obići vijest o tragičnoj smrti najslabijih među njima. Otkup, ne samo njihovih života, već i sreće, vrijedio je točno koliko i odjeća tek jedne lutke iz izloga dućana visoke mode. Dizajnirana krpa za jedan ljudski život. Istinabog, taj je život bio poprilično pogubljen i ni približno lijep kao modna krpa, no još uvijek moguć, samo da nismo pristali na zlatouste laži i iskrivljena mjerila poremećenog svijeta.

A možda su beskućnici sami krivi za oskudan život kojim žive. Bez sumnje, neki i jesu. No, kao i inače u životu, bilo bi besmisleno mnoge i vrlo raznolike sudbine, karaktere i okolnosti pokušati svesti pod zajednički nazivnik. Koliko je beskućnika, toliko je i pojedinačnih osobnih tragedija. Govoriti o njima kao o monolitnoj grupi ne bi bilo pravedno, a ni istinito. Mnogi i vrlo raznorodni razlozi dovode do ekstremnog siromaštva koje rezultira beskućništvom. Ono se ne događa samo drugima, nekim fiktivnim nesposobnim, lijenim i neodgovornim vucibatinama. Može se dogoditi svakome od nas. U bespoštednoj tržišnoj borbi propadaju i zatvaraju se firme pa ni ona u kojoj radimo nije pošteđena rizika. Ako ostanemo bez posla, ostat ćemo i bez stabilnih prihoda. Moguće je da nas više nitko neće htjeti zaposliti, pogotovo ukoliko smo stariji od pedeset godina. Rekli bi nam kako nismo dovoljno brzi te da će radije uzeti nekog mlađeg. Više ne bismo mogli plaćati stanarinu, režijske troškove niti rate kredita. Tada bi nas stanodavac izbacio iz stana. Sve u svemu, preko noći bismo se zatekli u situaciji da nemamo posao, ni prihode, niti krov nad glavom. Započeli bismo život na ulici, vjerujući kako je to samo privremeno i da ćemo se vrlo brzo vratiti nekadašnjem načinu života. No, što bismo duže živjeli na ulici, sve bi manja bila šansa da se to i ostvari.

Pa ipak, ne treba izgubiti nadu, nego pokušati pronaći rješenje. Riječki beskućnici smislili su način da poprave svoje nepovoljne životne uvijete. Objavljuju i prodaju časopis Ulične svjetiljke. Od svakog prodanog primjerka, beskućnik polovicu novaca uzima sebi, dok drugu polovicu daje za troškove tiskanja novog broja. Prošlog je tjedna s upravom najluksuznijeg riječkog hotela, Hilton, postignut dogovor o doniranju hrane beskućnicima. Riječ je o nepotrošenim, a pripremljenim obrocima najviše kvalitete, koji su se do sada bacali. Trenutno se isti dogovor pokušava utanačiti s još jednim uglednim riječkim hotelom. Ukoliko se dogovoreno uspije realizirati, riječki beskućnici više neće biti gladni. Možda neće spavati u Hiltonu, ali će jesti kao „elita”.