Kako danas izgleda koketiranje s ustaštvom u Hrvatskoj? Ako se nećemo praviti gluhim i slijepim, veće i manje manifestacije mračnih ideologija iz prošlog stoljeća možemo vidjeti na svim stranama. Oko nas, kao i kod nas.

Znamo kako to izgleda u BiH. Na to nas svakodnevno podsjećaju nazivi ulica u Mostaru u slavu ustaških zločinaca (ulice Mile Budaka, Jure Francetića i drugih). Nerijetko i uživo, kao što je bio marš crnokošuljaša šestog juna ove godine u Stocu u okviru obilježavanja godišnjice jedne jedinice HVO-a za posebne namjene pod okriljem vrha HDZ-a BiH… Znamo i kako se četništvo njeguje pod zaštitom aktuelne vlasti u entitetu RS. Brojni su spomenici i trgovi posvećeni Draži Mihailoviću, kao i ulice u slavu Ravnogorskog pokreta i njihovih vojvoda. Četnički „derneci“ u Višegradu ponavljaju se svakog marta, a nisu rijetki ni „incidenti“ u Srebrenici… Ni Sarajevo nije nevino nakon što je kantonalna vlast 2016. dala ime „kontroverznog“ Mustafe Busuladžića školi u Dobroševićima. Ime čovjeka koji je 1945. osuđen i strijeljan kao poštovalac i saradnik njemačkih nacista, kojeg danas radikalna struja u SDA veliča kao „mučenika i intelektualca“ ubijenog zbog „verbalnog delikta“. Kantonalna skupština je prije dvije godine donijela odluku da se školi vrati staro ime, ali tu odluku nije provela ni stara, a ni nova vlast u Kantonu…

Relativiziranje – selektivno i navijački

Kod toliko problema i izazova u BiH, zašto je važno da li i koliko koketiranja sa ustaštvom ima danas u Hrvatskoj?

Hrvatska nije tek jedan od naša tri susjeda. Koliko god u Zagrebu državni vrh naglašava da je njima „BiH najvažnija zemlja“, jednako toliko (pa i više!) je i Hrvatska – Bosni i Hercegovini. Ona je, bez sumnje, primjer uspjele zemlje iz najbližeg susjedstva. Već šest godina članica Evropske unije, s razvijenijim demokratskim institucijama, naš most ka Evropi. Hrvatska će iduće godine predsjedavati Vijećem Evropske unije šest mjeseci. Zemlja za ugled, takorekući.

Nažalost, ne u svemu… Pogotovo ne na pitanju odnosa državne vlasti prema ustaštvu.

Hrvatska inačica fašizma značajna nam je najmanje zbog tri razloga: zbog njegovog pojavnog oblika, zbog reakcije državne vlasti i zbog ustaških aspiracija u BiH. Objašnjenje je jednostavno: centar ustaške ideologije jeste u Hrvatskoj (kao i četničke u Srbiji) i po pravilu spojenih posuda, obje se prelijevaju u BiH. Ne kao plavni val koji se razlije, traje neko vrijeme i presuši, već kao cunami iza kojeg ostaju nesagledive posljedice. Pustoš na zemlji i u ljudima.

Tretman ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ (ZDS) najbolje otkriva dva lica današnje hrvatske politike: njen je pristup selektivan (ustaški pozdrav je zabranjen osim – u „posebnim prilikama komemorativnog karaktera“), navijački (u isti paket strpane su „sve totalitarne ideologije“ (izjednačavanje fašizma i komunističkog antifašizma) i istovremeno protupravni (ruši demokratske institucije i srozava pravosuđe).

Nije Thompson Šimunić da ga kazne

Relativiziranje ustaškog pozdrava ZDS viđeno je nedavno u Kninu na proslavi 24. obljetnice Oluje i dva dana ranije u Splitu na koncertu Marka Perkovića Thompsona. Iako su pripadnici HOS-a, obučeni u crne odore, više puta uzvikivali pozdrav „Za dom spremni“, policija nije reagirala i nije uputila ni prekršajne prijave. Nije reagirala ni splitska policija kad je Thompson na početku pjesme „Čavoglave“ s pozornice u mikrofon uzvikivao „Za dom“ a publika glasno odgovarala „… spremni“. U oba slučaja policija nije našla ništa sporno: u Kninu je HOS bio kao legalna ratna jedinica, u Splitu „nije bilo zabranjenih pjesama“. Thompsonu opraštaju ono za što su najviši sudovi kaznili fudbalera Josipa Šimunića.

Premda je takvo postupanje policije suprotno Ustavu i stanovištu Ustavnog suda, ono ima podršku izvršne vlasti. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović doskora se ponosila svojim „historijskim otkrićem“ da je ZDS „stari hrvatski pozdrav“… Predsjednik Vlade Andrej Plenković pak tvrdi da je „to stvar prakse“ („Koliko shvaćam, policija stalno ponavlja da bez obzira na brojne aktivnosti koje pokrenu, na kraju ne završi kako su mislili”) i dodaje da „policija mora reagirati kad misli da je bilo prekršaja“. I ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković nudi dvosmisleni odgovor: za njega je taj pozdrav neprihvatljiv jer “asocira na teška vremena Nezavisne Države Hrvatske i treba ga izbjegavati“. Ali, ni po njemu nije „sve crno-bijelo“ i „sve zavisi od okolnosti“.

Koliko relativiziranja u samo nekoliko rečenica?! „Policija mora reagirati – ako misli da je bilo prekršaja“, kaže premijer. Ali, očito – ne misli. I očito – ima podršku. Uz to, NDH se spominje kao „asocijacija na teška vremena“…

Premijerovo pozivanje na sudsku praksu samo je djelimično tačno (negativne su odluke nekih nižih sudova, dok su presude Višeg prekršajnog suda u većini osuđujuće). Premijer na ovaj način abolira praksu nižih sudova i postupanje policije, dajući joj pravo da oportunistički tumači zakon i da sama odlučuje kad će podnijeti prijavu i kad neće… Istovjetno stanovište zastupa i ministar izjavom da „sve zavisi od okolnosti“. „Mi smo u okviru hrvatske vojske imali jedinice HOS-a“, kaže Bošnjaković. „One su u potpunosti legalne i imaju legalni grb, a sadrži pozdrav ‘Za dom spremni’ i zato kada se taj pozdrav uzvikuje uvijek treba gledati okolnosti, mjesto i vrijeme kada se on izriče. Ako je to u nekom komemorativnom prostoru, koji se odnosi i na pripadnike HOS-a, tada to po meni ne možemo osuditi”.

U Kninu, na proslavi Dana pobjede, to je dakle dozvoljeno. Kako tumači ministar, to vrijedi i na svakom drugom komemorativnom prostoru. Da li to znači da bi uskoro moglo biti novih „komemorativnih prostora“ u Hrvatskoj ukoliko to požele sljedbenici ustaštva? HOS podigne spomenik i onda na tom prostoru može do mile volje uzvikivati ZDS? Ustaštvo je dozvoljeno ako ste HOS-ovac i ako je tu neki HOS-ov spomenik… Takav pristup ustaštvu nije mogao proći u Austriji u kojoj su i vlast i Crkva zabranili ustaška obilježja na komemoraciji u Bleiburgu.

Alibi se zove – Komisija za suočavanje s prošlošću

Mada relativiziranje ustaških simbola traje od Domovinskog rata (HOS je najbolji primjer), očito ima podršku i danas. Kad je na opšte zgražanje javnosti prije nekoliko godina HOS postavio spomen-ploču sa grbom i ustaškim znakovima u Jasenovcu, premijer Plenković je formirao komisiju “za suočavanje s prošlošću“. Nakon 12 mjeseci, komisija je 28. februara 2018. objavila tzv. Dokument dijaloga u kojem su sadržana „temeljna polazišta i preporuke o posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima“.

U najkraćem, grupa akademika, profesora i pravnika je obezvrijedila pravosuđe, poistovjetila i fašizam i komunistički antifašizam (totalitarni režimi) i dala politički alibi za ovakvo postupanje političara, policije i dijela sudova. Vlada je prihvatila ovaj dokument kao svoje službeno stanovište i praktično dezavuisala zakon, Ustavni sud i Visoki prekršajni sud. Naime, u poznatom slučaju fudbalera Josipa Šimunića 2016. godine, Visoki prekršajni sud je odredio novčanu kaznu i konstatirao da taj pozdrav “simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije te podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti“. S time se složio i Ustavni sud, odbacivši Šimunićevu ustavnu tužbu, a potom i Evropski sud za zaštitu ljudskih prava.

Prema najvišim sudskim institucijama, pozdrav ZDS je neprihvatljiv i kažnjiv u svim slučajevima – bez iznimke. Upravo je u srijedu ove sedmice objavljeno da je Visoki prekršajni sud u Zagrebu pravomoćno osudio na novčanu kaznu pjevača (Mario Roso) koji je 13. juna na trgu u Makarskoj, uz pjesmu „Bojna Čavoglave“, uzvikivao ustaški pozdrav ZDS. Jedino političkom vrhu Hrvatske „nije sve crno-bijelo“…

I nije, zaista. Oni zapravo crno ni ne vide u tome.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja