Oproštaj od Bojana

„Čujemo se“, zadnje je što mi je napisao Bojan Tončić. Bilo je to nedavno, dogovarali smo da piše neku temu za Lupigu i par detalja je zahtijevalo da se još jednom čujemo. Jutros iz Beograda stiže vijest od koje se teško oporavlja, vijest koja puni oči suzama – Bojan više nije s nama. Otišao je. I ono „čujemo se“ zadnje je što mi je rekao, a imao je još toliko toga da kaže i napiše.

Cijelo jutro skrolam po našim prepiskama, čitam njegove duhovite i često cinične opaske. Smijem se ne vjerujući da ga zaista više nema.

„Jedino opravdanje bilo bi da te je neko ubio“, piše neki dan nakon što je zvao, a ja nisam odmah odgovorio na poziv. „Zadnje gledano u utorak u 03:51“ – čekam da se promjeni u „tipka…“. Neće, pa neće, ostaje zaleđeno ono: utorak 03:51. Ako ste htjeli biti sigurni da će vam Boki odmah odgovoriti na mejl onda ste ga trebali slati u kasne noćne sate. U to doba bi stari cinik, nepopravljivi noćobdija, uobičajeno slao svoje tekstove, uz neizostavnu prijetnju – „Odmah da objaviš, inače dolazimo“. Ljutio bi se kada bih otišao u Bosnu pa ne bih imao pristup internetu da mu odgovorim. „Jebala te Bosna, više“, govorio bi iz ljutnje čovjek koji je Bosnu obožavao kao malo tko. A ja bih se ljutio kada se on nije javljao. Znao je da ću pitati je li obavio medicinske pretrage i napasti ga zbog nemara prema svom zdravlju. Eto, takav je bio naš Bojan Tončić.

Na zadnjoj fotografiji koju mi je poslao, nekako s jeseni, gledam – Boki sa sunčanim naočalama u rukama drži knjižurinu od najmanje milijun stranica, s naslovom „Marginalni izdajnički potrčko – Bojan Tončić“. Silno ga je zabavljalo što mu je Vojislav Šešelj posvetio tu knjižurinu. Danima je pokušavao doći do svog primjerka. I uspio je. Bio je ponosan što je u očima nekoga poput Šešelja on marginalni izdajnički potrčko. Ratni zločinac mu nije mogao dati veći kompliment.

Bojan za Lupigu piše od 2013. godine. Izgleda da je proletjelo 11 godina. Gotovo svaki njegov tekst bio je oštra kritika srpskog nacionalizma, anomalije koja već desetljećima preplavljuje i guši društvo u kojem živi. To je nešto s čime se Bojan nije htio pomiriti. Želio je jasno i glasno pokazati protivljenje. Nikad ga, u bilo koje doba godine, nisam vidio bez njegove torbe. Sizifovski ju je uvijek nosio sa sobom. Svaki put bi, kao neki Sport Billy, nešto izvadio iz nje i uvalio mi. Nekad knjigu, nekad neki primjerak novina, nekad rakiju … Ova je iz mog kraja, jedna od najboljih, govori gurajući mi plastičnu bocu sa žućkastom tekućinom. Neka prašta, evo sad sam je prvi put otvorio, moram reći, nije za pohvaliti. Znam, rekao bi da lažem i da Hrvati ionako nikad nisu znali prepoznati dobru rakiju. To bi bilo u njegovom stilu.

Da ste pitali za bilo kakvu presudu za ratni zločin, iz Haaga ili nekog suda u Srbiji, čini mi se kako bi Boki uvijek samo gurnuo ruku u svoju torbu i iz nje izvukao baš taj dokument koji trebate. Ako već u glavi nije imao baš sve, do najsitnijeg detalja, o tom sudskom predmetu. O zločinu u Štrpcima znao je valjda više nego cijelo Tužilaštvo. Ili o slučaju obitelji Barbalić koju su iz Zemuna protjerali šešeljevci, zajedno s tada mladim i objesnim Aleksandrom Vučićem. Ili o pokopanim leševima kosovskih Albanaca u Batajnici. To su bila pitanja koja su Bojana žuljala. O takvim i sličnim temama je za Lupigu napisao preko stotinu tekstova. Uvijek beskompromisno, oštro, neumorno, nepopustljivo, bez dlake na jeziku, svojim upečatljivim, izuzetno osebujnim stilom. Bili su to tekstovi koje nije trebalo uređivati.

Bojan je bio jedan od Novinara s velikim N, jedan od rijetkih kojem je to istinski životni poziv, čovjek koji je živio za novinarstvo. Čovjek sa stavom i integritetom. Karijeru je započeo u rodnom Leskovcu, gdje ga,i danas dobro pamte. Pitajte u „Sandokanu“, ako nama ne vjerujete. Pisao je za list Prava čoveka, a potom bio i dopisnik za više beogradskih medija. Krajem devedesetih seli u Beograd, gdje je dugi niz godina pisao za Danas. Dobitnik je više novinarskih nagrada, „Dušan Bogavac“ Nezavisnog udruženja novinara Srbije, za novinarsku etiku i hrabrost (2004.), „Nikola Burzan“ (2001.) i nagradu Podgoričkog novinarskog foruma (2014.). Autor je dvaju knjiga – “Krivo srastanje” i “Slučaj Topčider – Anatomija državnog zločina” – te koautor televizijskog serijala o Beogradskom krugu, na koji je bio posebno ponosan. Vrhunac profesionalne karijere možda je dosegao pišući za E-novine gdje je mu je Petar Luković dao potpunu slobodu da se bavi isključivo temama koje su u fokusu njegovog interesa. To se pokazalo kao sjajan Lukovićev potez. Paradoksalno, jedan od posljednjih tekstova koje je Bojan napisao za Lupigu bio je baš in memoriam Peri s onog svijeta. Dva mjeseca kasnije, za Perom će otići i Bojan.

Nije podnosio nepravdu, lažne nacionalne heroje koji su iza sebe ostavljali masovne grobnice, nije trpio stupidne mitove i novodobne hegemone. Hrabro je živio antiratnu ideju. Eto, takav je bio Bojan Tončić. Uvijek duhovit, uvijek gostoljubiv, spreman da svo vrijeme ovog svijeta provede s vama. Da samo prođete kroz Beograd, a da mu se ne javite, za Bojana bi bila smrtna uvreda, nešto što vam ne bi lako oprostio i što bi, u bilo kojoj raspravi iskoristio kao argument da niste u pravu. Ne sjećam se kada sam posljednji put bio u Beogradu, a da me odmah pri buđenju na telefonu nije zatekla njegova poruka „ja čekam, gde ćemo?“. Koji god posao da ste trebali obaviti on bi spremno išao s vama, pa i u kafanu, iako već dugi niz godina nije ni primirisao alkohol. Tako mu je njegova borba dala. Po odlasku bi odmah poslao poruku: „Kad dolaziš opet, ovo je bilo prekratko, nismo ništa uspeli da stignemo“.

I još jedna stvar, Bojan Tončić bio je čovjek britkog jezika i širokog spektra znanja. Volio je recitirati. Tko je to doživio, nema šanse da ga nije duboko impresioniralo. Jedne zagrebačke kasne zimske večeri spektakularno nam je, onako „na suho“, izrecitirao pola čitave drame, „Koštana“ Borislava Stankovića. Ponekad se činilo kao da je Google prije Googlea. Eto, takav je bio naš Bojan Tončić.

Otišao je. Prije vremena. Neće Bojana biti ovog nedjeljnog jutra na kafi u Galeriji. Druže, falit ćeš. Dolazimo i mi.  (Ivor Fuka, Lupiga)

U selu Ulog nekad je živjelo 7.000 ljudi, a danas ih je samo osam

Kriza je počela davno, prije gotovo cijelog jednog stoljeća. Vlasti, identične ovima danas, dale su prvo u nizu praznih obećanja da će se do manjih sela koja vode ka Ulogu i Kalinoviku izgraditi asfaltna cesta. Dvije obale Neretve povezat će mostovima. Najvažnije, do svih kuća u okolini ovih općina stići će električna energija. Na taj način će se olakšati život ljudi i nekoliko sela spasit će od potpunog nestanka.

Gotovo pola stoljeća kasnije, početkom ’80-ih, u ista sela svratila je dokumentarna ekipa jedne državne televizije. Željeli su snimiti progres, vidjeti rezultat obećanja nadležnih. Našli su samo naborana lica razočaranih seljana, koji su im shrvano potvrdili kako se od 1940. nije promijenilo baš ništa.

„Rodili smo se u mraku, živjeli smo u mraku, uskoro ćemo umrijeti u mraku“, rekao im je tada jedan 80-godišnjak. Poštar će, kažu, prilikom jutarnje podjele prije sresti medvjeda nego čovjeka. Mlađi su otišli u veće gradove, a starijima je kasno da negdje počnu ispočetka, pa u rodnim selima ostaju živjeti i umrijeti. Ako je neko od mlađih još uvijek među njima, samo je pitanje momenta kada će pobjeći – u strahu da ga ne sustigne ista sudbina koja je značajno otežala i usporila živote njegovih roditelja i djedova.

Vlasti su i tada, ’80-ih, još uvijek obećavale ceste i mostove. Još je bilo nade da će se sela spasiti.

Danas, početkom 2024. godine, nije moguće posjetiti gotovo nijedno od desetak sela u okrugu Kalinovika i Uloga. Seljana više nema, njihove kuće pokrila je gusta šikara, potomci su odselili u veće gradove i države, a seoske makadamske ceste trajno su uništile vremenske nepogode. Nekad vrlo žive sredine priroda je ponovo uzela sebi i pokrila tišinom.

Nakon njih, čini se da su na redu Ulog i Kalinovik, u kojima iz godine u godinu živi sve manje ljudi.

Historija se ponavlja

Dvadesetak kilometara od Kalinovika ka Nevesinju prostire se strma, šuplja i vijugava cesta. Na samom dnu brda, u srcu vlažne i mračne šume, smješten je Ulog. Tokom ljetnih žega, kad sunce udara u tjeme ili krov automobila, putovanje do Uloga se čini beskrajno dugim i mučnim. Zimi, nakon jesenjih kiša i snijega koji su uništili asfaltnu cestu, ovdje je gotovo nemoguće proći pješke ili, još gore, automobilom.

Neovisno o dobu godine, prolazak dugačkom cestom odaje dojam da se sve u prirodi urotilo da čovjeka odgovori od silaska u dolinu. Po šupljoj cesti nemoguće je voziti više od 15 na sat, a što ste dalje od Kalinovika i bliže Ulogu, to su manje šanse da ćete se mimoići s drugim vozilom ili živim bićem.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, Ulog je slovio za općinu koja broji nešto više od 7.000 ljudi. Zatim je, najviše zbog nedostatka zaposlenja i obrazovnih mogućnosti, počelo masovno iseljavanje. Gotovo 70 godina kasnije, slučajne prolaznike na ulazu dočekuju samo tišina i pustoš.

Dvije glavne uloške kafane, ukrašene katancima na vratima, tužno se posmatraju s dvije strane Neretve. Da su ljudi, možda bi nešto i poručile jedna drugoj, očajne da prekinu tešku tišinu. Ovdje je prije godinu dana održan intimni ispraćaj za mlade roditelje koji su s dvoje djece odlučili odseliti u Sarajevo.

„Krivo nam je, ali razumijemo. Mladi su, imaju malu djecu, naravno da trebaju odseliti negdje gdje će im moći pružiti više. Ostali su koliko su mogli. Posjećivat će nas za vrijeme godišnjih odmora“, kaže jedan mještanin.

Govori i kako sada najmlađa osoba u Ulogu ima 50-ak godina.

„Sedamdesetih, kada sam ja bio školarac, u naše dvije škole išlo je više od 700 đaka. Posljednju generaciju smo upisali 2005. godine, samo dvoje učenika – brata i sestru“, kaže.

Svih osam mještana redovno se susreću i druže. Iako mnogi nemaju internet, a često ni struju, nalaze načine da nastave komunikaciju sa stotinama bivših susjeda i prijatelja koji su odselili u veće gradove i države.

„Nas osmero se često okupljamo u ‘Neretvi’, pa do dugo u noć pričamo o prošlim vremenima i ljudima koji više nisu među nama. Ulog je nekad vrvio ljudima, bila je ovo posebna sredina. Imali smo policijsku stanicu sa 16 policajaca, veliku poštu, četiri prodavnice, nekoliko kafića, Dom zdravlja i Dom kulture. Saobraćao je autobus Sarajevo – Ulog, mislim dva ili tri puta dnevno, pa su kafići uvijek bili puni gostiju, posebno u vrijeme praznika“, priča.

Dodaje kako, iako iz ove perspektive djeluje nemoguće, u lokalnim ugostiteljskim objektima nekad nije bilo moguće pronaći slobodan sto.

„Imali smo predstave i premijere filmova u Domu kulture, djeca su se po cijele dane igrala na ulicama, lovili smo ribu u Neretvi i uživali na njenim plažama, išli na izlete“, emotivno se prisjeća.

Dodaje kako u Ulogu, uprkos svim dešavanjima u ostatku Bosne i Hercegovine, a posebno Kalinoviku, nikad nije došlo do konflikta.

„Ovdje je uvijek bilo pola-pola. Bošnjaci i Srbi. U Ulogu se tokom rata ništa ružno nijednoj strani nije dogodilo. I danas smo u dobrim odnosima jedni s drugima. I mi koji živimo u Ulogu, ali i svi koji nas posjećuju povremeno ili se samo javljaju porukama i pozivima“, naglašava.

Hoće li istu sudbinu doživjeti i Kalinovik?

Sve nekad važne uloške zgrade gotovo su u potpunosti uništene. U središtu je glavni korzo, sa svih strana omeđen oronulim kućicama s kojih se ljušte fasade. Ugniježdene između njih su prazna pošta, policijska stanica i nekoliko kafana. Na samom vrhu korza je jedva vidljiv puteljak sa čije je jedne strane džamija, a s druge crkva. U manje od 500 metara smještena je cijela čaršija.

„Dom kulture je zarastao u travu i urušio se, istu sudbinu su doživjele i naše dvije škole, a uskoro će i ostale zgrade. Sve to što treba renovirati – ne možemo uraditi sami, treba nam podrška nadležnih. A toga već dugo nema. Kiše i snijeg će uskoro uništiti put do Uloga. Ako se ovako nastavi, uskoro se ni do nas neće moći doći. Ali uvijek je tako, posljednja stanica do koje saobraća neki gradski autobus je uvijek prva koja će se isprazniti i izumrijeti. Zar ne“, pita.

Za razliku od našeg sagovornika, nisu svi mještani raspoloženi za razgovor, te većina ponavlja isto: „Godinama smo pričali i molili, niko nas nije slušao. Nema smisla više pričati“.

Ono što je načeo nemar vlasti, dokrajčit će izgradnja hidroelektrane nedaleko Uloga. Rijeka će se tako pretvoriti u mulj, a malo mjestašce napast će komarci i drugi insekti. Mještani vjeruju da bi, pored svega ostalog, mogla poskupjeti i struja – koja ni sada nije redovna ni stalna. Bit će to, vjeruju, posljednji ekser u sanduk malog mjesta.

„Ljudi i dalje govore da će za 5-6 godina sve ovo živnuti. Mislim da će za isto toliko Ulog postati grad duhova. A onda će, za nekoliko godina, istu sudbinu doživjeti i Kalinovik. I tamo su prošle godine u školu upisali samo 3-4 prvačića. Taj scenario smo svi vidjeli, znamo šta slijedi“, zaključuje. (Lejla Kajić, Al Jazeera)

Milijarderi kupuju ostrva i skloništa

Dok sve više ljudi širom svijeta, i kod nas, ne može sebi priuštiti krov nad glavom – bez višedecenijskog robovanja otplati kredita, a neki ni tako – milijarderi izbjegavaju plaćanje poreza i novac ulažu u kupovinu ostrva gdje stvaraju i kontrolišu vlastite ekosisteme, unutar kojih su i ljudi, mještani tih zajednica, uhvaćeni u mrežu snaga i odnosa koja veoma nalikuje feudalizmu

WIRED je u decembru 2023. godine izvijestio da Mark Zuckerberg – milijarder, izvršni direktor kompanije Meta i jedan od najistaknutijih arhitekata današnjeg svijeta kojim dominiraju društveni mediji – kupuje velike dijelove havajskog ostrva Kauai.

Na tom zemljištu Zuckerberg i njegova supruga Priscilla Chan grade džinovski kompleks – poznat kao ranč Ko’olau, čija će izgradnja najvjerovatnije koštati preko 400 miliona australijskih dolara.

Ovo imanje se prostire na 550 hektara, ograđeno je zidom visokim dva metra i njim patroliraju brojni zaštitari koji po obližnjim plažama voze quadove. Zna se da na Zuckerbergovom imanju rade stotine lokalnih Havajaca. Ali se ne zna ni koliko ih je tačno ni šta zapravo rade, jer svi potpisuju obavezujući ugovor o neotkrivanju podataka.

WIRED u podnaslovu naglašava da Zuckerbergov ranč Ko’olau uključuje planove za „ogromni podzemni bunker“. Novinare i teoretičare zavjere izgleda najviše zanima taj detalj. Ljudi se pitaju ne samo „Zašto Mark Zuckerberg na Havajima gradi privatni bunker za smak svijeta?“ nego i „Šta to [milijarderi] znaju?“ i „Šta će se dogoditi 2024. godine, a nama to ne govore?“

Šta je u pozadini fiksacije na bunkere

Bunkeri za sudnji dan postaju uobičajen prizor u savremenoj američkoj pop kulturi s temom apokalipse, od [kompjuterske igre i TV-serije] Zadnji od nas / The Last of Us preko [TV-serije] Priče živih mrtvaca / Tales from the Walking Dead do nedavnog Netflixovog filma Ostavi svijet iza sebe / Leave the World Behind.

Interes javnosti za (sve unosniju) industriju bunkera istovremeno se raspiruje jezovitim naslovima poput „Milijarderi skroz otkačili za vatrenim rovovima i vodenim topovima u svojim bunkerima za preživljavanje“.

Ali našu pažnju nesumnjivo više zaslužuju drugi dijelovi infrastrukture na Kauaiju: nekoliko ogromnih vila koje zajedno mogu prekriti nogometno igralište, najmanje 11 kućica na drvetu povezanih mostovima od užadi, te sistemi za pročišćavanje, desalinizaciju i skladištenje vode. (…)

Zuck svoje sljedbenike obavještava da sad uzgaja vlastitu stoku koju hrani australijskim orasima iliti makadamijom koju takođe uzgaja na ranču, gdje pravi i pivo kojim svoju stoku poji. „Svaka krava svake godine pojede od dvije do pet tona hrane, za šta treba puno hektara stabala makadamije“, piše on (ili neko od njegovih pomoćnika).

Uz sliku svog djeteta koje kopa rupu u zemlji, jedan od najmoćnijih (i najneodgovornijih) ljudi na svijetu stavlja komentar:

Moje kćeri pomažu u sadnji stabala makadamije i vode brigu o našim raznim životinjama. Ova avantura tek počinje i zabavno ju je poboljšavati svake sezone. Ovo je najukusniji od svih mojih projekata.

Zuckerberg i Chan između ostalog planiraju očuvanje netaknute prirode, obnovu autohtone flore, organske farme kurkume i đumbira, te – radi očuvanja i zaštite izvorne flore i faune – i partnerstva s lokalnim stručnjacima za očuvanje prirode. Na Kauai će ove aktivnosti imati daleko veći materijalni učinak nego bunker, koliko god soba da bude imao.

Dvoje od nas u našoj novoj knjizi Fabrika infuensera / The Influencer Factory tvrdi da je ova vrsta lažno „realističnog“ prisustva na društvenim mrežama zapravo primjer „nove transformacije u kapitalizmu, transformacije u kojoj se logika sopstva ne razlikuje od logike korporacije”.

Vlastiti ekosistem

Nije osnivač Facebooka jedini milijarder koji na Havajima gradi džinovske komplekse. Oprah Winfrey je još 2002. godine kupila u Mauiju imanje od 66 hektara, a potom dokupljivala još parcela i sad ima preko 400 hektara zemlje.

Larry Ellison, suosnivač tehnološke kompanije Oracle, kupio je 2012. godine skoro cijeli havajski otok Lana’i. Prije dvije godine je i milijarder Frank VanderSloot kupio ranč od preko 800 hektara, nešto južnije od Zuckerbergovog.

Dok se bogataši useljavaju, sve se više lokalnog stanovništva koje oduvijek živi na toj zemlji odatle iseljava zbog povišenih troškova stanovanja i poreza, pa čak i prisilno raseljava – što je nesretna nuspojava kompleksnih prava na zemlju budući da na Havajima domorodačko vlasništvo i upravljanje zemljom često nisu zakonski priznati.

Na prvi pogled se može činiti da se ovi tajkuni „pripremaju“ za apokalipsu u stilu 20. stoljeća, dobro poznatu iz bezbrojnih filmova katastrofe. Ali nije tako.

Stoji to njihova ogromna imanja uključuju bunkere i tehnologije koje se tradicionalno vezuju za tu vrstu pripreme. Na primjer, vile na ranču Ko’olau povezane su podzemnim tunelima koji vode u veliko sklonište.

Međutim, Zuckerberg, Winfrey, Ellison i drugi zapravo kreću u daleko ambicioznije projekte. Oni nastoje stvoriti potpuno samoodržive ekosisteme u kojima zemljište, poljoprivredu, izgrađeni okoliš i rad kontroliše i njima upravlja samo jedna osoba, koja više zajedničkog ima sa srednjovjekovnim feudalcem nego s kapitalistom 21. stoljeća.

Dobrodošli (nazad) u feudalizam

Neki tvrde da je tehnološka industrija izmislila novi oblik „tehnofeudalizma“ ili „neofeudalizma“ koji počiva na „kolonizaciji podataka“ i korporativnom prisvajanju ličnih podataka.

Mi se s tim slažemo, ali ukazujemo i na činjenicu da su dešavanja na Havajima zapravo u skladu s tradicionalnim shvatanjima feudalizma. Kako kaže Joshua A. T. Fairfield, autor knjige Posjedovani: vlasništvo, privatnost i novo digitalno ropstvo / Owned: Property, Privacy and the New Digital Serfdom:

U feudalnom sistemu srednjovjekovne Evrope kralj je posjedovao gotovo sve, a vlasnička prava svih ostalih zavisila su od njihovog odnosa s kraljem. Seljaci su živjeli na zemlji koju kralj dodijeli lokalnom feudalcu, a radnici često nisu posjedovali čak ni alate koje su koristili za poljoprivredu ili druge zanate, poput stolarije i kovaštva.

Ovdje je lako vidjeti kontrast između ranča Ko’olau i ranijih pokušaja milijardera da izgrade bunkere da bi „pobjegli“ od neke buduće kataklizme.

Uzmimo za primjer libertarijanskog investitora i suosnivača PayPala Petera Thiela koji je na Južnom ostrvu Novog Zelanda neuspješno pokušao da na prostoru većem od sedam hektara izgradi složenu podzemnu kuću nalik bunkeru. Taj projekat mu je odbijen zbog animoziteta između Thiela i lokalnog vijeća.

Ono što vidimo sa Zuckerbergovim projektom nije otvoreni sukob između milijardera i zajednice. Na Kauaiju su članovi zajednice u ime očuvanja svoje zemlje pristali da tu zemlju daju, ili prepuste, na upravljanje jednom plutokrati. Takav poslovni model vodi (vraća) pravo u feudalizam.

Ova spoznaja se gubi u opsesiji medija „najluđim karakteristikama“ Zuckerbergove havajske ludosti. A među milijarderima se javlja uvjerenje da opstanak ne zavisi (samo) od skrivanja u armiranobetonskoj rupi u zemlji, nego (i) od uspostavljanja vlastitog ekosistema i kontrole nad njim.

Previše je lako pretpostaviti da su najbogatiji na svijetu, budući da neki od njih kupuju imanja na udaljenim ostrvima i opremaju ih bunkerima, sigurno upućeni u tajne povlaštene informacije. Ali istina je mnogo jednostavnija i brutalnija. Milijarderi složena imanja grade naprosto zato što im se može.

Bogatstvo Marka Zuckerberga 2024. godine iznosi gotovo nezamislivih 260 milijardi australijskih dolara (neto). Njegova havajska tvrđava vrijedna 400 miliona dolara, koliko god ekstravagantna, predstavlja manje od 0,2% njegovog ukupnog bogatstva. U procentima je ovo je uporedivo s domaćinstvom vrijednim 1.000.000 dolara (prosječna neto vrijednost u Australiji) koje troši samo 1.540 dolara.

Ova gruba kalkulacija jasno pokazuje da članovi bunker-kluba milijardera ne moraju ni na koji smislen i stvaran način „vjerovati“ u apokalipsu niti predstojeći društveni kolaps (kao samoproglašeni „katastrofičar“ Jem Bendell).

Nego, budući da ni ne znaju šta bi s tolikim novcem, njegov manji dio koriste za te podzemne tvrđave. Bill Gates, na primjer, samo u SAD-u ima bar osam nekretnina i, prema Hollywood Reporteru, „ispod svake svoje kuće, kako se priča, ima podzemna sigurnosna područja“.

Bogati katastrofist, siromašni katastrofist

S druge strane, što čovjek raspolože manjim dohotkom, to će mu svaki ozbiljniji pokušaj „pripreme za katastrofičnu budućnost” više poremetiti život ovdje i sada.

Kultura pripreme za katastrofičnu budućnost besmislena je u zemljama poput Indije, Kambodže ili Jemena, gdje je rasprostranjeno ozbiljno siromaštvo i stotine miliona ljudi već preživljavaju u uslovima koji bi privilegovanim zapadnjacima mogli izgledati „apokaliptično“.

Što se tiče nas ovdje, za one iz srednje klase koji si ne mogu priuštiti više nekretnina, život na potencijalno „sigurnom” ostrvu zahtijevao bi da se tamo trajno presele, pri čemu bi propustili prilike da zarade drugdje. (…)

Naša opsjednutost megabunkerima megabogataša dio je šireg kulturnog trenda, u kojem se prosječni – čitaj: siromašni – ljudi pretvaraju da se rugaju „ludim“ milijarderima, dok sami potajno teže statusu superbogatih.

Ovo ideološko šibicarenje omogućava nam da (nakratko) priznamo štetu koju društvenoj koheziji i održivosti naših ekosistema nanosi globalna nejednakost koja se otela kontroli. (…)

To što je australijska javnost fascinirana rezervnim vilama Zuckerberga i drugih milijardera posebno je znakovito i mučno u ovom istorijskom trenutku kad kod nas kriza pristupačnosti stambenog prostora doseže nivo bez presedana.

Bunkeri su stvarnim milijarderima samo mali dio „diverzifikacije poslovanja“ da bi se nadigrala budućnost.

Ostale dobro poznate sheme uključuju ulaganje u svemirska putovanja, krioniku (zamrzavanje tijela u nadi za reinkarnacijom), učitavanje uma i, u slučaju Petera Thiela, koketiranje s parabiozom – transfuzijom krvi mladih ljudi u vlastite vene.
Za milijardere, ulaganje novca u takve projekte ne znači da su ludi, ili paranoični, ili da znaju neke dobro čuvane tajne o budućnosti. To jednostavno znači da su nagomilali tako kolosalne viškove bogatstva da ga mogu koristiti i za to. (Katherine Guinness, Grant Bollmer i Tom Doig, Conversation; za Riječ i djelo prevela Mirjana Evtov)