Pet je sedmica od otvaranja pregovora o pridruživanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. Teški napori su urodili plodom, rođena je nova nada o europskoj perspektivi naše zemlje, ali već tokom trajanja babina nakon tog poroda više je nego jasno kako novorođenče nema ko ninati i da ga ne čeka sretno djetinjstvo.

Briselske babice su hvatale muštuluke, čestitke su stizale i od domaće i inostrane rodbine, a ulice su se kitile plavim zastavicama da se o istom trošku valjda odradi i „gender reveal“ kao nova fancy stvar koju nam je donio Instagram. Kad smo već kod Instagrama, nije falilo ni storyja po njemu i po Facebooku, sve sa raznim akterima, lokacijama i porukama.

No, ako će išta koštati ovu državu to je potreba njenih lidera za takvim storyjima i medijskom pažnjom zbog koje će pristati i obećati bilo šta, olako zaboravljajući da će ono što se obeća valjati i isporučiti. Pa, pogledajmo gdje smo nekih pet sedmica, par stotina patetičnih storyja i statusa, jednu euforičnu press-konferenciju i jedan naivni i otužni promotivni video poslije.

Kićene zastave

Zastavice sa zlatnim zvjezdicama kojima je Sarajevo okićeno povodom otvaranja pregovora nisu se čestito ni zanjihale, a nastupila je nova kriza. Nakon što se domaći lideri nisu imali vremena dogovoriti oko toga, visoki predstavnik je nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona i pokrenuo lavinu narušavanja „relaksiranih odnosa“ i „atmosfere kompromisa“.

E sad, logično bi bilo očekivati da će svi lideri složno pozdraviti to što im je visoki predstavnik olakšao posao i što će izborni proces postati moderniji, kredibilniji i transparentniji. Ali, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik je nametnuti zakon odbacio i – ni manje ni više – kao kontru OHR-u i državnom nivou vlade donio entitetski izborni zakon.

Kad smo kod Dodika, on je ovih dana u Sankt Peterburgu na sigurnosnom forumu kojeg organizira Rusija, a prisustvuju mu predstavnici država poput Tadžikistana, Irana, Šri Lanke. Ne treba previše poznavati geopolitičke odnose da se zaključi da ove države nisu baš „u potpunosti usklađene sa vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a“, onako kako je predsjednica Europske komisije Ursula van der Leyen opisala vlast u našoj zemlji koju dobrim dijelom personificira Dodik.

Nakon sastanka sa glavnim ruskim bezbjednjakom Nikolajem Patruševim, Dodik je poručio kako sa određenim cijelim etničkim skupinama u BiH „ne može da diše isti zrak“ i da u našoj zemlji „treba podići Kineski zid“, što – mora se priznati – nije baš na liniji sa integrativnim procesima koji bi trebali uslijediti nakon otvaranja pregovora. Dakle, što se europskih integracija tiče, ovdje smo imali prelaz, sportskim rječnikom rečeno, iz keca u dvicu.

Još jednom takvom prelazu smo svjedočili i kad je u pitanju „Plan rasta“ za Zapadni Balkan u okviru kojeg je predviđena pomoć od šest milijardi eura za provođenje reformi u zemljama koje su u procesu pregovora o pridruživanju Uniji. Pristup ovim sredstvima se navodio kao jedan od ključnih motivacijskih faktora za usvajanje onih nekoliko zakona zbog kojih nam je Europska unija popustila i odobrila otvaranje pregovora.

Međutim, na dan nastanka ovog teksta ističe rok do kojeg je trebalo predati prijedlog liste reformi na osnovu koje bi bilo odobreno učešće BiH u „Planu rasta“. Lista još nije predana zbog blokada unutar institucija, a navodno je i sama Delegacija EU-a u našoj zemlji frustrirana i uspaničena zbog ovoga, budući da sve ono čime su argumentirali potrebu za otvaranjem pregovora sa BiH pada već na prvoj tehničkoj prepreci. Ukoliko vlasti BiH ne uspiju ispuniti uslov za pristup sredstvima ni na tehničkom nivou, pitanje je šta uopće mogu učiniti?

To će se vidjeti već tokom screeninga – analitičkog pregleda i ocjenjivanja usklađenosti bh. zakonodavstva sa propisima Unije, koji, ako nije već počeo, treba početi već ovih dana. Svrha ovog screeninga je da se utvrde područja u kojima zakoni u BiH odstupaju od onih u EU-u i koja će biti potrebno uskladiti tokom pregovora.

135 dana videomaterijala

Upućeni navode kako samo videomaterijal sa detaljnim instrukcijama koje trebaju poslužiti tokom screeninga ima trajanje od 135 dana i da za njegov kompletan download treba nekoliko dana na dobroj broadband internetskoj vezi. Ako naše vlasti nisu bile sposobne dostaviti listu reformi za pristup sredstvima, kako će tek svi oni nivoi vlasti uključeni u koordinacioni mehanizam odgovoriti na ovakav zadatak? Dodatan problem za našu administraciju prepunu uhljebljenih stranačkih i nepotističkih kadrova predstavljat će i činjenica da je ogroman dio materijala na engleskom, pa sretno nama sa screeningom i screeningu sa nama.

Uz ovo brdo posla kojim se treba baviti administracija, sva ona pitanja kojima se treba baviti politika, a oko kojih nije bilo konsenzusa prije otvaranja pregovora su još uvijek tu i nisu nestala nigdje. Šta je sa Zakonom o sudovima ili izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću?

Zakon o sudovima od otvaranja pregovora 21. marta više niko niti ne spominje – čak je u drugi ili treći plan pala polemika oko sjedišta onog od nadležnosti očerupanog apelacionog sudskog tijela. Država koja ozbiljno planira ići u proces pregovora sa EU-om bi sigurno trebala bez odlaganja rješavati pitanja koja stoje na tom putu, ali ova naša umjesto usvajanja zakona koji se tiču pravosuđa sa njim radije otvaraju frontove.

Državni sud je za Dodika trn u peti i mjesto gdje mu se sudi zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika, i njegov sukob sa ovom institucijom nije neka vijest. Međutim, ove sedmice je svoj front sa pravosuđem otvorio i državni ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, jedan od dužnosnika kojima su se pripisivale najveće zasluge za otvaranje pregovora. Konaković je u dva navrata ove sedmice održao konferencije za medije u kojima je izravno i poimenice napadao tužitelje koji su pokretali procese protiv njemu bliskih lica te optuživao pravosuđe za „pakovanje procesa“. U bilo kojoj državi u toj Europskoj uniji sa kojom otvaramo pregovore bilo bi nezamislivo da ministar sa govornice ministarstva vanjskih poslova drži takve govore, ali naša zemlja i naši pregovori su i ovdje poseban slučaj.

Na sve to dolazi i vijest kako tako uspješna koalicija, koja se još do juče hvalila historijskim rezultatima, više ne postoji. Rekao je to u jednom intervjuu zastupnik Naše stranke Predrag Kojović, a kao razlog za raspad koalicije naveo je „brutalno kršenje dogovora koji se ticao evropskog puta“. Doduše, Kojović je kazao kako je riječ o njegovom mišljenju, što ne mora ništa značiti s obzirom na obećanja koja je ranije davao te na činjenicu da kadrovi Naše stranke u vladajućoj koaliciji odavno ni ne  pokušavaju ikoga uvjeriti da se u toj koaliciji pitaju za bilo šta.

Sve u svemu, čini se da je ovo i za naše vlasti i za njihove europske instruktore partnere bio mjesec otrežnjenja nakon fešte. Nekim čudom su iz medija nestali i svi oni analitičari koji su nas uvjeravali kako je postignut „impresivan napredak“, ostvaren „historijski uspjeh“ i kako nas sad očekuje nastavak strelovitog napretka na putu u Europu. No, da se vratimo na metaforu o babinama naših pregovora sa početka teksta – dijete se rodilo i valja ga ninati. To što sada bešiku niko ni ne spominje, dovoljno govori o tom historijskom uspjehu cijele stvari, jer nije bez razloga stara izreka koja kaže: „Uspjeh ima hiljadu očeva – neuspjeh je siroče.“