Michael Martens, autor hvaljene i polemične knjige “U POŽARU SVJETOVA: Ivo Andrić – jedan evropski život”, početkom ovog mjeseca dao je intervju za zagrebački Jutarnji list. Odgovarajući na pitanje  šta je “ne samo kao biograf, već kao čovjek, krvav ispod kože, naučio od tog Andrića kojim se dugo i pomno bavio”, Martens nudi zanimljivu opservaciju:

– Ne znam može li se od Andrića nešto naučiti, ali se može diviti njegovoj nevjerojatnoj suzdržanosti i samokontroli. Tu spada i činjenica da nije bio voljan loše govoriti o drugima, naročito ne o drugim književnicima. Priznat ćete da su pisci koji ne ogovaraju druge pisce prava rijetkost. Osobita je i Andrićeva navika da ne govori svijetu svaki stav koji je možda i imao o ovom ili onom pitanju. Tako je pridonio tome da svijet ne truje s još više mišljenja. Uvijek me iznova iznenadi koliko mišljenja ljudi imaju – i to naročito o temama o kojima nemaju pojma. Andrić nije bio takav.

Budimo iskreni, „pisac koji ne ogovara druge pisce“ – prava je intelektualna i antropološka vrijednost. Uz to je i javna ličnost koja „ne govori svijetu svaki stav koji je možda i imao o ovom ili onom pitanju.“ Martens dodaje da je slavni autor namjenskom šutnjom „pridonio tome da svijet ne truje s još više mišljenja“. U umreženom univerzumu, preopterećnom ad hominem diskusijama u kojima i najmanja iskra može izazvati „požar svjetova“, takva suzdržanost postaje neprocjenjiva. Stare bosanske nane i bake, o čijem je odlasku Andrić zborio Ljubi Jandriću s najvećim žalom, taj običaj prešućivanja rezimirale su neponovljivom porukom – „Nek je koja manje“. Gospar Ivo tačno je znao na šta misli rekavši da sa smrću svake starice u Bosni i Hercegovini odlazi i neponovljivo jezičko blago. U svijetu hiperprodukcije informacija i hipertrofiranih stavova, važi novo pravilo – nek je koja više. Andrić to ne bi preživio. (ok)