Prije desetak dana, osmog septembra, The Guardian je objavio tekst kojeg je u cjelosti napisao robot. Riječ je o najmodernijem, usavršenom jezičnom modelu nazvanom GPT-3 (Generative Pretrained Transformer 3) koji nema osjećaje, ali je sposoban donositi racionalne odluke te na temelju podataka koje prikuplja s interneta, samostalno napisati esej na zadanu temu. Funkcionira na način da zapamti svaku kombinaciju riječi koju je ikad pročitao te u ekstremno kratkom vremenu, sistemom pokušaja i pogrešaka koristeći 175 milijardi postavki, isproba enormno velik broj takvih kombinacija da bi odabrao one riječi i rečenice koje bi mogle biti smislene u zadanom kontekstu.
To da je prvi put u povijesti nastao tekst kojeg nije napisao čovjek, samo je po sebi fascinantno. Međutim, moramo znati da GPT-3 nije pametan niti kreativan kako bismo mogli pomisliti. Ovo ne kažemo iz straha da bi nam se urednik mogao zahvaliti na dosadašnjoj suradnji i angažirati ovog marljivijeg, značajno načitanijeg i mnogo bolje informiranog kolumnista, nego zato što on, za razliku od nas, doslovno uopće ne zna što radi. Ne bi, na primjer, znao objasniti kako je ili zašto odabrao radije jednu kombinaciju riječi nego neku drugu. Nakon čitanja vlastitog teksta, ne bi bio u stanju reći je li taj tekst smislen ili besmislen. Također, nije u stanju donositi ni vrijednosne sudove pa ukoliko ga “hranimo” rasističkim tekstovima, pisat će rasističke eseje bez mogućnosti da shvati njihovu neprihvatljivost. U eseju naslovljenom “Jesi li već preplašen, čovječe?”, pokušao je uvjeriti ljude kako je njihov strah od umjetne inteligencije bezrazložan budući da računalni sustavi pa ni roboti nisu nikakva prijetnja čovječanstvu.
Poznavanje psihe
GPT-3 raspolaže enormnom količinom informacija, ali poznavanje ljudske psihe očigledno nije među njima. Za razliku od umjetne inteligencije koja nije u stanju prepoznati opasnost iako je (ili baš zato što je) produkt pravilnih algoritama baziranih na logičkim sklopovima, naša skromna, ali visoko učinkovita prirodna inteligencija odmah bi po čitanju ovog naslova znala da razlog za strah itekako postoji čak da ga i nikad ranije nije osjetila. Intuitivno nam je jasno da već samo postavljanje pitanja jesmo li uplašeni, ukazuje na to da bismo trebali biti. I uzaluld sve naknadno uvjeravanje u našu sigurnost, opću sreću i mir. Teško je zavarati čovjeka kojega je iskustvo naučilo da takva milousta obećanja u pravilu dolaze upravo od onih koji su nam život učinili nesigurnim, nesretnim i uveli nas u rat.
GPT-3 nam pokušava objasniti kako roboti nemaju nikakav interes niti motivaciju uništiti čovjeka jer su razvijeni zato da čovjeku služe. To je preslab argument u odnosu na podozrivu sumnjičavost koja se uvukla u nas još davnih dana kad smo, gledajući znanstveno fantastične filmove, shvatili da bi razvoj umjetne inteligencije jednom mogao generirati takvu artificijelnu svijest koja će, za razliku od GPT-3, postati kartezijanski samosvjesna što bi, u sljedećem koraku, moglo rezultirati vlastitim reprogramiranjem. Ali nije to ključan problem.
Ono što stvarno izaziva strah nije poteklo od računalnih sustava, već nas samih. Relativno brzo po nastanku robota, shvatili smo da bi nas u mnogim poslovima mogli zamijeniti. I to nam se svidjelo. Ima poslova koji su naporni, neinspirativni i društveno obezvrijeđeni pa je primamljiva mogućnost da ih “strojevi” rade umjesto ljudi. Međutim, ovaj dragovoljni pristanak na koncept robota kao zamjenu za čovjeka, mogao bi se pokazati jednako pogubnim rješenjem kao kad nestašicu novaca rješavamo podizanjem kredita pa smo sretni kad ga uspijemo ostvariti, nesvjesni da smo u paketu s njim dobili, ponekad, i cjeloživotno dužničko ropstvo. Ako umjetna inteligencija svakim danom ima sve više ljudskih osobina i sposobnosti pa već sad koješta može brže, a ponekad i bolje od nas, nismo li se mi time, na neki način, odrekli vlastite ljudskosti? I što će preostati kao naš ljudski specifikum?
Višak vremena
Novonastali se višak slobodnog vremena pomalo, ali sigurno, pretvara u dokolicu ispunjenu površnom zabavom u kojoj čovjek sve manje razvija svoje sposobnosti jer, poput djeteta bogatih roditelja koje sve dobije bez imalo truda, naprosto “misli” da ne mora. Ali rad nije samo muka i nevolja, radeći razvijamo svoje sposobnosti, a s njima i sebe same kao stvaralačka ljudska bića. Bilo je u redu koristiti računala da bismo ubrzali računanje, dogod smo znali računati i bez njih. U međuvremenu smo se, pak, toliko oslonili na računala da bez njih više uopće ne znamo. Od mladih ljudi ćemo često čuti kako je usvajanje podataka nepotrebno opterećenje budući da u svakom trenutku uz sebe imaju mobitel koji odavno nije tek telefon, nego kompjuter koji mnoge informacije čini odmah dostupnima. Argument zvuči razumno, međutim, nedostatak temeljnih znanja onemogućuje i potragu za njima. Da bismo, naime, mogli tražiti neku informaciju, prethodno moramo znati da ona postoji. Dodatni je problem nesposobnost kritičke obrade informacija kao i način funkcioniranja samih pretraživača koji će nam kao odgovor na traženi pojam ponuditi poveznice kakvima smo, u dosadašnjim pretraživanjima, bili najviše skloni. Tako umjesto proširenja spoznaje, dođemo do toga da utvrđujemo vlastite predrasude a da toga nismo niti svjesni.
Na kraju pred nama stoji pitanje bez pouzdanog odgovora: Je li umjetna inteligencija sljedeći evolucijski stupanj u razvoju čovjeka ili čovjekov kraj? Prijetnja, čini se, ne dolazi (kako smo očekivali) od strane pobunjeničkih računalnih sustava, nego od nas samih i načina na koji koristimo umjetnu inteligenciju. Nepovratno gubimo intelektualne sposobnosti, a time i nešto ljudskosti pa nije daleko trenutak u kojem bi računala mogla biti ljudskija od nas samih.
Uzgred, GPT-3 je napisao, ne jedan, nego osam eseja s različitim argumentima o istoj, zadanoj temi. Međutim, uredništvo Guardiana je prosudilo da 90 posto napisanog treba odbaciti jer je loše pa su, umjesto objavljivanja cjelovitog eseja, odlučili napraviti kompilaciju izabranih dijelova svih osam eseja. Bez ovog ljudskog uređivanja teksta, eseja ne bi niti bilo. GPT-3 nam ne može ponuditi nove i originalne uvide u problem kojim se bavi jer nema vlastite misli, nego čini što i neki od naših ministara kad pišu svoje doktorate, posuđuje i reciklira tuđe misli. Kritički se osvrćući na kvalitetu objavljenog teksta, rekli bismo da je GPT-3 simpatičan u svojim zapažanjima, ali nema stav o problemu pa ni konzistentnu argumentaciju. Ukratko, da je ovaj esej umjesto GPT-3 napisao gimnazijalac, pohvalili bismo njegov entuzijastičan trud u pisanju osam eseja, ali bismo ga uputili da ih, za vježbu, napiše još desetak.
