Šta smo mogli naučiti iz dosadašnjeg toka pregovora i krize? Čini se da se još od 1990. godine i prvih pseudodemokratskih izbora suštinski ništa promijenilo nije. U bh. politici važi višedecenijsko pravilo: strana koja opstruira i blokira u tradicionalno je boljoj poziciji i strateškoj prednosti u odnosu na snage koje brane boje funkcionalne države. Danas gotovo da ne smiješ ni spomenuti tu riječ funkcionalna. Strana koja galami, vrijeđa i prijeti uvijek može računati na povoljan ishod, jer s druge strane nema stabilne ni vjerodostojne protivnike, nego pregovarače nepotvrđenih kvaliteta, koji gledaju kako da posao što prije smlate.

Stanje na terenu je sljedeće: Rusija, Srbija, Zoran Milanović i Viktor Orbán stali su iza Milorada Dodika sa strašću i interesom, dakle na način na koji nijedna bitna sila neće stati iza Bosne i Hercegovine kao političkog subjekta. Bosna je, budimo iskreni, prisutna na njihovoj interesnoj listi, ali kao neka bolno marginalna tačka, nakon svih tih Tajvana, Kina, klimatskih promjena i unutrašnjih problema.

Dodik u Beograd, Dodik iz Beograda

Otud i zbunjenost domaće analitičke scene, koja iz dana u dan mijenja procjene, ili donosi pogrešne dijagnoze. Sjetite se samo, nakon Dodikovog razgovora s Aleksandrom Vučićem u Beogradu domaći portali su nas zapljusnuli ocjenom da je glavni destruktivac Balkana podvio rep i ustuknuo pred najavama sankcija. I, šta je bilo nakon svega? Istina, konfuznoj situaciji značajno doprinose i zbunjujući signali koje na dnevnoj osnovi šalju međunarodni predstavnici. To je serija neobjašnjivih poteza i promašaja od kojih nas s razlogom hvata strah. Nije jasno s kakvim je pobudama i razlozima Matthew Palmer razgovarao s Dodikovim ambasadorom u Hrvatskoj. Niti je jasno zašto je prekršiteljica državnih zakona Željka Cvijanović, ta mirnodopska Biljana Plavšić, uopće dobila priliku da putuje u Ameriku i razgovara s pregovaračima. Ako je Julian Assange u zatvoru zato što je prekršio bitne zakone, šta je onda Cvijanovićka? Ne zna se zbog čega je Palmerova evropska saučesnica u pregovorima signalizirala odmetniku da, glede sankcija, mirno spava. Niti je jasno zašto se Palmer sastao s Dodikom dan nakon što je ovaj na Palama precizno najavio državni udar i opisao načine na koje će ga izvesti. Pa on je klasični hajduk, razbojnik s kojim se ne sastaje niti srdačno rukuje. Niti je jasno čemu uopće služe pregovori o izbornom zakonu države koja je upravo žestoko napadnuta i za koju se ne zna hoće li postojati za dva ili najkasnije šest mjeseci.

Dosadašnji pregovori žestoko su kompromitirali samu ideju pregovaranja. I to se onda civilizirano naziva odnosom moći i snaga. Kao i sredinom devedesetih, ispolarizirale su se neke stvari: zapadna politika će mlako i u granicama striktnog nečinjenja podržavati Bosnu i Hercegovinu kao državu, uz koju će ostati samo bolji dio svjetske medijske zajednice. Zapad se aktivno sprema da prihvati zatečeno stanje na terenu, kakvo god da bude. Ništa pravda, moral, zakoni. Bitno je spriječiti eventualna klanja, i na tome im od srca hvala. Ali to nije dovoljno. Nije svaki kompromis gašenje vatre. Pa izborni zakon koji potajice kreiraju tako je konstruiran da će jednog dalekog dana – ako preživimo ovu krizu – biti nepremostiva prepreka za ulazak u EU. Ali to nikog ne zanima, kao što je u Daytonu bilo bitno zaustaviti rat, tako je i sada važno eventualno prekinuti blokadu.

To je i razlog što trenutno na sceni imamo nikad opozitnija tumačenja minule sjednice Vijeća sigurnosti. Jedni tvrde da je posrijedi potpuni poraz Zapada pred Rusijom, dok na drugoj strani možemo čuti ocjenu da je Rusija suštinski kapitulirala, jer ništa nije postigla ucjenama i prividnim trijumfom. Kako god, nepopravljiva šteta već je počinjena. Država koja je ionako krhka, nikada do kraja ni kako treba konstruirana, već treći mjesec je blokirana. Poseban je kuriozitet to da Milorad Dodik, koliko god belaja da napravi Bosni i Hercegovini, Federaciji i Bošnjacima, neuporedivo veću i dramatičniju štetu nanosi Republici Srpskoj i njenim građanima. Taj entitet, ispražnjen od ljudi, novca, investicija, zakona i bilo kakvih konstruktivnih ideja, platit će na kraju najveću cijenu suludoj avanturi bosanskog Srbina iz Laktaša. Nek se zluradi ne raduju, ovdje niko neće dobro proći, ali tamo će biti najveća šteta. I jedino je to izvjesno u ovom trenutku.

Izdaje i razočarenja

U najnovijem razvoju događaja nema mjesta za patriotsku kuknjavu u stilu razočarali nas Holandija, Njemačka, EU… Niko od njih nikada nije ni brinuo za suverenitet i opstojnost BiH. Uzdaj se u se i u svoje znanje, sposobnosti, umreženost. Ali tu se onda suočavamo s ozbiljnim problemima. Svi naši veliki igrači to su samo do granica vlastitog kantona. Politika višedecenijskog komemoriranja i patriotskog guslanja umjesto strateške gradnje države, umjesto vizije i vladavine zakona, sad dolazi na naplatu. Nesretni krimos s Radobolje, Dodikova i u praktičnom i u ideološkom smislu desna ruka, ima više probojnosti i jarana u Evropi nego svi oni zajedno. Tu su mu Milanović, Plenković, Orban, možda čak i Putin ako zatreba. Jeste da je to u civilizacijskom pogledu dno dna, ali kad dođu teški dani, savezniku se u zube ne gleda.

Dodik već decenijama dosljedno usavršava politiku tvrdoglavosti. Nisu uopće važni argumenti kojima  raspolažeš, nego upornost s kojom ih plasiraš u javnost. Ko najviše širi mržnju u BiH? Onaj ko je najviše pripisuje drugima. Do sada je za mržnju optužio “političko Sarajevo”, sarajevsku čaršiju, sarajevske medije, pa opoziciju u RS-u, pa onda bivšu ambasadoricu SAD-a u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack, pa Valentina Inzka, sad i dobar dio međunarodne zajednice. Činjenica je da svi oni zajedno ne emaniraju ni deseti dio tenzija koje proizvodi on, uz pomoć bliskih savjetnika, pa čak i članova porodice. Međunarodni pregovarači, mahom potkapacitirani, uglavnom se povuku pred tom verbalno-logičkom agresijom.

Ovdje još postoje analitičari koji cijelu nesnosnu situaciju i nikad teži udar na državu tumače kao predizbornu retoriku. Jeste li se, u tom slučaju, ikada upitali: ako vrijeđa kao Milorad Dodik, ako prijeti kao Mile iz Laktaša, ako donosi pogubne odluke i step by step suspendira državu na teritoriji manjeg entiteta, ako čini sve da nas gurne u nove sukobe – možda nije riječ o predizbornoj taktici, možda je to onda stvarno Milorad Dodik? On nepogrešivo slijedi proaktivnost Radovana Karadžića, to je evidentno. Glavni princip rečene metode je jednostavan: dok neprijatelj povuče jedan potez, mi ćemo deset. Ta je genijalna taktika – inače preporučljiva u svakoj drugoj situaciji – imala samo jednu sitnicu koja je sve kvarila: bila je upregnuta u zločinačke ciljeve i Karadžić je danas tačno tamo gdje treba da bude. Izgleda da novembra 2021. malo ko zna gdje će i kako završiti njegov najbolji učenik.