“Jednom davno, u jednoj zemlji sa puno brda i malo industrije, živio je jedan sretni pastir sa svojim stadom. Čuvajući ovce na proplanku, pastir je pred sobom imao sve slobodno vrijeme svijeta, koje bi često provodio sa društvom u brojnim igrama (klisa, janjine, ćorabake, rizika) ili bi usamljen djeljao neko drvo i stvarao različite predmete, među kojima i frulicu. Još ako je pastir bio i nadaren pride, a u nas je čest slučaj da se percepiranjem okoline u pastirskoj dokolici, um razvije do neslućenih razmjera, onda bi iz frulice prvo stidljivo i neuko piskali i kmečali tonovi, a kasnije bi sve slobodnije i uvjerljivije, menueti i etide odzvanjali dolinama…”, piše Ninoslav Mitrović u tekstu “Kako je nastao turbofolk”. Od tog prvog zvuka na fruli do današnjeg zvižduckanja za volanom kamiona ili pjevušenja na pijaci ili pod tušem, prošli su, kaže Mitrović, vijekovi u kojima je muzika prolazila kroz brojne faze nadgradnje, ali i degradacije i kvarenja, pri čemu je došlo i do potpunog uništenja onoga što se naziva balkanskom muzičkom tradicijom i naslijeđem. Sve više se vulgarizuju tekstovi i muzika, a prelaz izvorne tradicionalne narodne glazbe u komercijalnu narodnu muziku je spor, postepen i stravično bolan. Priča o narodnoj muzici stara je koliko i vrijeme, ali naš ovdašnji specifični narodni muzički izraz, koji je vremenom mijenjao oblike prilagođavajući se potrebama “tržišta”, tematizirao je i Glasnik Etnografskog instituta SANU, knj. XLVI iz 1997. godine. Tako se u tekstu prenesenom na Riznica.net, pod naslovom “Novokomponovana narodna muzika na liniji tradicijsko-savremeno”, govori o tome kako je novokomponovana narodna muzika od samih svojih medijskih početaka, otimajući se kontroli zvanične kulture i sporadično se “provlačeći” pored narodne pjesme u obradi, privlačila pažnju kritičke javnosti i izazivala polemike u kojima je dobijala različite, uglavnom negativne, vrijednosne i ideološke predznake.

Zvanično, narodna muzika BiH mješavina je raznih balkanskih uticaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Značajan uticaj na bosanskohercegovačku narodnu muzičku tradiciju je imala orijentalna, islamska civilizacija, i to kroz osmanlijski period. Tragovi su jasno vidljivi i danas, kroz razne oblike izražavanja narodne muzike. A muzika je značila ljubav. Postoji zapisana priča, u tekstu “Kraljica sevdaha” objavljenom u Mostu, časopisu za obrazovanje, nauku i kulturu, o tome kako su se u vrijeme pedesetih i početkom šezdesetih godina ljudi okupljali pod banderama jer su na njima bili instalirani zvučnici. I tačno se znalo kada je na Radio Sarajevu emisija s narodnim pjesmama. Ako bi u kojem slučaju nestalo struje, slušatelji okupljeni pod električnim stubovima bili bi razočarani. Međutim, krajem šezdesetih počinje ekspanzija novokomponovane narodne muzike, a Nada Mamula priznaje kako to nije očekivala. “Pokušavala sam se prilagoditi tržištu i u početku nisam uspijevala. Možda i zbog toga što nisam bila spremna da načinim veliki ustupak i u svoj repertoar unesem baš sve ono što je bio trend u novokomponovanoj pjesmi. A i da bi se došlo do dobre pjesme, trebalo je biti hitriji, trebalo je trčati, možda vući nekog za rukav. Ni kompozitori nisu bili spremni na saradnju jer su valjda smatrali da njihove pjesme treba da lansiraju mladi, nepoznati pjevači. Možda su vjerovali da ja više ne mogu da napravim bum, kao neki anonimusi. Onda sam sebi rekla: Zašto ne bih i ja!, mada sam se dugo opirala takvoj odluci. Vidim, na kraju, dok ja razmišljam o ukupnom kvalitetu pjesme, dotle drugi prave pare i slavu, imaju prednost u koncertnim dvoranama, na radiju i televiziji.”

Kako je autentična narodna muzika izgubila bitku sa svojom mlađom sestrom – novokomponovanom narodnom muzikom, a kako je kasnije dominaciju nad ove dvije preuzeo turbofolk, tema je brojnih tekstova i analiza. Doc. dr. Omer Hamzić piše u gračaničkom glasniku Riječ kako je novokomponovana narodna muzika prošla genezu od ozbiljne narodne pjesme (“mnoge se po kvalitetu teksta i muzike teško razlikuju od autentične narodne pjesme ili sevdalinke”) do turbofolka.

U knjizi The Culture of Power in Serbia. Nationalism and the Destruction of Alternatives, autor Eric D. Gordy govori i o usponu novokomponovane narodne muzike, prenoseći riječi srbijanskog etnologa i antropologa Ivana Čolovića koji kao glavni forum ovog muzičkog izraza definiše namjenske radijske programe pod nazivom “želje i pozdravi”. “Oni prate i potvrđuju razmjenu znakova ljubavi i pažnje izazvane važnim događajima u životima pojedinaca i porodica, poput rođendana, polaska u školu, upisa na fakultet, diplomiranja, odlaska u vojsku, povratka iz vojske, vjeridbe, braka, zaposlenja, rođenja djeteta, odlaska na rad u druge zemlje, povratka iz njih, preseljenja u novu kuću, dobijanja struje, kupovine automobila, dobijanja vozačke dozvole, penzionisanja… Ovo su sretne prilike i uspjesi koji zaslužuju čestitke i lijepe želje, pa koje zato treba i javno obznaniti, i stoga slanje odgovarajućih poruka preko radija, uz posvetu pjesme, formira dio sistema novokomponovane simboličke komunikacije.”

Mediji, majstori u stvaranju lažnih idola, stvarali su i stvaraju zvijezde i zvjezdice, čak i kad nemaju stvarnu vrijednost. Kako vi sad da nekog ubijedite da Šaban Šaulić nije kralj narodne muzike a da ga ne uvrijedite, jer i Šaulić neosporno ima važnu ulogu u tom muzičkom pravcu. Postoji niz imena, današnjim generacijama mahom nepoznatih, koji su stvarali narodnu muziku i bili autori s velikim tiražima, poput Bore Spužića Kvake, koji je na Festivalu “Ilidža ‘69” podijelio prvo mjesto s Nadom Mamulom, a 1971. objavio svoju prvu LP ploču. Ili, kako ne spomenuti Tomu Zdravkovića, najvećeg boema među narodnjacima, kojeg je, kaže priča, otkrila Silvana Armenulić, a čije su pjesme autobiografskog pečata i danas popularne među istinskim zaljubljenicima u narodnu muziku. A velika Silvana? Bježeći od siromaštva iz rodnog Doboja, sa 16 godina stigla je u Sarajevo i počela pjevati po kafanama, gdje ju je primijetio harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo. Ostalo je historija. Istinska boginja narodne muzike, kako su je nazivali, poginula je u saobraćajnoj nesreći prije 40 godina, ali nam je u naslijeđe ostavila neke od najtananijih stihova narodne muzike, prenoseći čistu emociju. Svaka generacija ima svog miljenika ili miljenicu, a narodna muzika kao živa materija mijenjala je oblike prilagođavajući svoj izraz vremenu u kojem je postojala. I moramo spomenuti Hašima Kučuka Hokija, čija se ploča s pjesmom Nazdravite, drugovi prodala u danas nezamislivih 13 miliona primjeraka. Milionski tiraži odavno su samo san za sve izvođače s ovih prostora, ali neka ostane zabilježeno da je narodna muzika, u svojoj autentičnoj formi, imala brojne poklonike, bez današnjih modernih alata promocije, privlačeći publiku samo emocijom. Ipak, igranje na kartu drugačijih, svakodnevnijih, ako ih možemo tako nazvati, emocija, kumovalo je pojavi novokomponovane narodne muzike.