U proteklih nekoliko godina u Bosni i Hercegovini sve češće se ističe potreba za intenziviranjem obrazovanja građana i građanki našeg društva svih uzrasta i profila u oblasti medijske i informacijske pismenosti. U digitalnom dobu, kada su gotovo svi od najranijeg uzrasta najveći dio vremena online, te su zbog toga izloženi najrazličitijim informacijama i izvorima informacija i utjecajima, naobrazba o tome kako razlikovati vjerodostojne informacije i izvore informacija od onih koji to nisu, kako ih provjeravati, razumjeti i koristiti u svrhu vlastite informiranosti, obrazovanja i ostvarivanja najrazličitijih prava i ciljeva postaje neizmjerno važna. Kako adekvatno odgovoriti ovim obrazovnim potrebama građanstva – pitanje je i za formalni i za neformalni obrazovni proces. Pored aktivnog zagovaranja reformi formalnog obrazovanja u ovom smislu, važni pomaci se dešavaju u neformalnom obrazovanju.

Šta su mladi naučili na radionicama medijske pismenosti?

„Nakon radionice medijske pismenosti postala sam svjesna da i ja imam neku odgovornost, kao građanka, da provjeravam tačnost informacija i izvora informacija koje koristim.“ (Sarajevo, novembar 2017, studentica)

„Nikad prije nisam razmišljao o tome kako se kreiraju informacije koje nam plasiraju mediji, a na osnovu kojih gradim svoje stavove. Ranije nisam razmišljao ni o tome šta znači kvalitetna i vjerodostojna informacija, niti sam se s tim susretao u školi.“ (Tuzla, februar 2018, student)

„Dobili smo mnogo korisnih informacija o medijima i medijskoj pismenosti, inspirisani smo da razmišljamo kritički. To mi je najbolji dio ove radionice.“ (Istočno Sarajevo, april 2018, studentica)

„Od sada ću puno više razmišljati kako i koliko vremena provodim na internetu. Probaću da to vrijeme upotrijebim korisnije, naprimjer, za učenje.“ (Zvornik, april 2018, srednjoškolac)

Ovo su nasumično odabrani odgovori učesnika i učesnica o njihovim utiscima nakon radionica medijske pismenosti koje je autorica ovog članka održala tokom 2017. i 2018. godine. Više od 500 mladih ljudi, među kojima su bili studenti i studentice u većim gradovima BiH, ali i nezaposleni mladi iz manjih lokalnih zajednica, a ponekad i školarci i školarke, prijavili su se i sudjelovali na dvodnevnim radionicama koje su organizirane.

Zajedničko za sve radionice je bilo da su rađene po sličnom modelu i organizirane izvan redovnog nastavnog procesa; da se radilo u manjim grupama od prosječno 20 učesnika i učesnica koji su se dobrovoljno prijavili za učešće na radionicama; da se radilo interaktivno uz analizu medijskih sadržaja koje su učesnici i učesnice nominirali jer su im zanimljivi i jer ih i inače koriste (uključujući blogove, vlogove različitih profila i tema); da je bilo puno praktičnih primjera i praktičnog rada na svim radionicama. I gotovo bez izuzetka, odgovori polaznika i polaznica su veoma pozitivni, kako u kontekstu načina rada tako i u kontekstu ishoda učenja, o čemu govore izdvojeni citati na početku teksta.

Bez pretenzija da se ovi podaci prikupljeni u praksi tumače kao reprezentativni za cijelu BiH, jer 500 mladih ljudi koji su volontirali da nauče nešto novo, što ne spada u okvir njihovih redovnih obaveza, nisu reprezentativan uzorak, ovo iskustvo ipak nudi određene zaključke. Npr.:

• Nesporno je interesovanje koje mladi pokazuju za učenje vještina medijske pismenosti, što ukazuje na činjenicu da prepoznaju potrebu da uče o tome na koji način mediji i medijski sadržaji koji ih okružuju i s kojima su u stalnoj interakciji utječu na njihove živote.
• Očito je da vrlo brzo usvajaju ova znanja, što je vidljivo iz izdvojenih, ali i mnogih drugih odgovora koje zbog dužine članka nemamo mogućnosti ovdje objaviti.
• Prema sporadičnim kontaktima sa sudionicima i sudionicama uočljivo je da se određen broj mladih ljudi zainteresira za temu, odabiru je za teme seminarskih i diplomskih radova, a ponekad i magistarskih teza, te traže dodatne informacije i slično.

Formalno i neformalno obrazovanje

Opisano iskustvo ukazuje na prednosti neformalnog obrazovnog procesa, pogotovo zbog činjenice da premošćuje trenutni manjak ovih tema u formalnom obrazovanju. Prema istraživanjima u ovoj oblasti, obrazovanje za medijsku (i informacijsku) pismenost u BiH gotovo isključivo egzistira unutar neformalnog obrazovanja. Osnovni nedostaci ovakvog pristupa su nepostojanje kontinuiranog obrazovnog procesa, odsustvo daljeg praćenja upotrebe novostečenih vještina medijske pismenosti, kao i vrlo ekskluzivna i nereprezentativna selekcija onih koji će imati pristup ovakvim edukativnim radionicama.

Nemoguće je, dakle, obuhvatiti sve kategorije stanovništva, a vještine medijske pismenosti danas su potrebne svim građanima i građankama. Također, organizacije koje finansiraju ovakve aktivnosti ciljaju publiku koja se uklapa u njihove programske ciljeve. Pa tako, iako su, kao što je vidljivo u opisanom primjeru, to najčešće mladi ljudi koji zasigurno jesu ranjiva kategorija i trebaju biti uključeni u ovakve aktivnosti, potpuno ispod radara ostaju jednako važne kategorije stanovništva, poput roditelja, nastavnog osoblja, kao i djece od predškolskog do srednjoškolskog uzrasta.

Valja imati u vidu i činjenicu da čak i kad bi sistem formalnog obrazovanja u skoroj budućnosti na adekvatan način obuhvatio djecu i mlade, uključujući i budući nastavni kadar koje se trenutno školuje, i dalje kao jedini prostor za razvijanje vještina medijske i informacijske pismenosti roditelja i nastavnog kadra koji trenutno obrazuje buduće generacije građana i građanki BiH ostaje neformalni obrazovni proces.

Prema UNESCO-ovoj definiciji, medijska i informacijska pismenost predstavlja osnovu cjeloživotnog učenja, jer ove vještine „daju moć ljudima u svim životnim uslovima da efikasno traže, procjenjuju, koriste i kreiraju  informacije da bi ostvarili svoje lične, društvene, profesionalne i obrazovne ciljeve. To je osnovno ljudsko pravo u digitalnom svijetu i ono povećava društvenu inkluziju svih naroda“.

Važno je istaći kako se osim civilnog društva, koje je nosilac različitih obrazovnih inicijativa razvoja medijske i informacijske pismenosti, u ove aktivnosti sve više uključuju i predstavnici i predstavnice akademske zajednice i obrazovne prakse, kao i kreatori zvaničnih obrazovnih politika i sve se aktivnije zagovaraju promjene na strateškom nivou koje bi uključivale uvođenje razvoja medijske i informacijske pismenosti u sistem bh. obrazovanja (formalnog i neformalnog). Jedan od pozitivnih primjera u tom smislu jest i projekt koji implementira Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu u suradnji s UNESCO-om, a koji istovremeno zagovara sistemske promjene u formalnom obrazovanju i radi na osposobljavanju nastavnog i osoblja biblioteka u osnovnim školama da u postojećem okviru podučavaju neke od vještina medijske i informacijske pismenosti u učionicama.

Iako je traženje uspješnog modela koji će zadovoljiti obrazovne potrebe svih građana i građanki BiH u oblasti medijske i informacijske pismenosti tek u povojima i predstoji mu razvojni put kojem je nezahvalno predviđati završetak, ohrabruje činjenica da se javna rasprava o ovim pitanjima napokon dešava unutar foruma koji čini akademska zajednica, obrazovna politika i civilno društvo. Ovaj tekst teži doprinijeti toj diskusiji i zadržati pažnju na ovom važnom pitanju, te pozvati što veći broj relevantnih i zainteresiranih aktera koji mogu doprinijeti ovom procesu da to i urade.