Sve češće čitamo o nasilju među mladima. Ukoliko su počinitelji maloljetnici, nanošenje teških tjelesnih ozljeda pa čak ni smrtan ishod neće biti sankcionirani višegodišnjom zatvorskom kaznom kakvom bi za isto djelo bila kažnjena odrasla osoba. Maloljetnicima se propisuju odgojne mjere poput sudskog ukora, pojačane brige i nadzora, upućivanja u odgojnu ustanovu ili zavod i slično. Starije od šesnaest godina moguće je uputiti i u maloljetnički zatvor, ali ta se mjera izriče rijetko, samo kod počinjenja vrlo teških kaznenih djela. Zakon o sudovima za mladež navodi kako se kažnjavanjem nastoji utjecati na razvoj ličnosti maloljetnog počinitelja s namjerom jačanja osjećaja odgovornosti, a radi sprječavanja ponavljanja kaznenih djela. No, nažalost, kod mnogih malodobnih nasilnika, boravak u odgojnim ustanovama ne uspijeva polučiti željeni rezultat pa, po napuštanju ustanove, ponovno sudjeluju u kaznenim djelima. Krivnju za zločin možemo potražiti u pogreškama roditeljskog odgoja, poput zapuštanja i zanemarivanja djeteta.
Manjak odgoja
Nerijetko ćemo čuti i da je sustav zakazao, da su škole previše usmjerene obrazovnoj komponenti dok zanemaruju odgojnu. Moguće i da je cijelo društvo podbacilo svojim pretjerano tolerantnim odnosom prema kršenju zakona i brojnim primjerima protuzakonitog postupanja na svim institucionalnim razinama. Tako smo prilično neskloni osuditi sitne lopove ili utajivače poreza, vjerojatno zato što i sami ponešto ukrademo kad nam se pruži prilika, a plaćanje poreza bismo zasigurno rado izbjegli samo kad bismo znali kako to učiniti sigurno i bez neželjenih posljedica. Ni prema nasilju nismo razvili adekvatnu kulturološku reakciju. Batina je izašla iz raja, kažemo dok tjelesnim kažnjavanjem usađujemo odgojne vrijednosti svom neposlušnom potomku, a mnogi među nama niti u odnosu na zlostavljanje životinja nisu razvili primjeren emotivni odgovor. Na kraju krajeva, kad tražimo krivca za nasilje, valja primijetiti da je i sam stariji maloljetnik ponešto kriv. Nije više malo dijete pa bi bar djelomično morao biti svjestan posljedica svojih postupaka.
Za dva mjeseca napunit će se točno četrnaest godina otkako je u noći s 31. maja na prvi juli 2008. pretučen i od posljedica teških tjelesnih ozljeda preminuo Luka Ritz, jedna od najpoznatijih žrtava maloljetničkog nasilja. Luka je u vrijeme nesreće bio osamnaestogodišnji zagrebački maturant, koji se u noćnim satima vraćao kući. Dok je, zajedno s prijateljem, mirno čekao autobus u blizini Bundeka, prišla su im petorica mladića te zatražila nešto novaca i cigarete. Jedan je od njih bio u dobi od petnaest godina, jedan šesnaest, dvojica sedamnaest i jedan osamnaest godina. Luka je odgovorio da nema, na što su mladići uzvratili žestokim premlaćivanjem. Udarali su ih dok nisu pali na pod, a onda nastavili šutati u glavu. Obojica su iste večeri odvezeni u bolnicu. Uslijed teških tjelesnih ozljeda i krvarenja u mozgu, Luka je umro dvanaest dana kasnije, pet dana nakon otpuštanja iz bolnice. Tijekom istrage, koja je uslijedila tek nakon pet mjeseci, koliko je policiji trebalo da identificira napadače, na pitanje zašto su to učinili, odgovorili su da im je bilo dosadno.
Ubojice iz dosade
Ubojicama iz dosade proces je vođen na Odjelu za mladež Općinskog kaznenog suda. Dobili su beznačajne kazne koje ih, kako će se kasnije pokazati, nisu uspjele rehabilitirati tj. preodgojiti. Samo je sedamnaestogodišnji R.L. završio na odsluženju kazne maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, ali je pušten na slobodu već nakon devet mjeseci. Prvooptuženi šesnaestogodišnjak (u vrijeme počinjenja djela petnaestogodišnjak) J. J. je u međuvremenu, dok je trajala policijska istraga, počinio još jedno kazneno djelo. Ponovno je izvršio fizički napad s nanošenjem teških tjelesnih ozljeda, ovoga puta jednom petnaestogodišnjaku, pa je radi toga u vrijeme suđenja za ubojstvo Luke Ritza već bio na izdržavanju odgojne mjere u ustanovi te mu je to uračunato u kaznu za Lukino ubojstvo. Trećeoptuženom sedamnaestogodišnjaku K. M. (u vrijeme počinjenja djela šesnaestogodišnjaku) suđeno je samo za nasilničko ponašanje, a ne i za ubojstvo te mu je dosuđena odgojna mjera odlaska u popravni dom. Taj isti, sad već punoljetan Kristijan Milović, u julu 2017. je uhvaćen na trajektu za Hvar s pošiljkom droge. Tijekom suđenja je naveo kako je ovo kazneno djelo počinio pritisnut financijskim problemima zbog kocke, konzumiranja narkotika i nesređenih obiteljskih prilika. Pri dosuđivanju zatvorske kazne u trajanju jedne godine i šest mjeseci, kao otegotna okolnost mu je uzeta višestruka osuđivanost zbog krađa, paljenja kontejnera i krivotvorenja isprava. U periodu od 2011. do 2014. izrečene su mu čak četiri pravomoćne presude. Zatim je 2015. osuđen na godinu i osam mjeseci zatvora zbog paljenja kontejnera po Zagrebu, čime je prouzročena šteta u vrijednosti 175 hiljada kuna. Zajedno s prijateljima je, naime, zapalio jedanaest kontejnera i pet spremnika za otpad pri čemu je vatra uništila i nekoliko automobila, a zapalila se i fasada obližnje zgrade. Rekao je da su to učinili iz dosade.
Kao što su iz dosade ubili i Luku Ritza. Za vrijeme suđenja za Lukino ubojstvo, optuženi mladići su sjedili pred sudom, smijali se, pušili i uživali u ispijanju kave. Potom su u čekaonici glasno puštali glazbu s mobitela, šalili se, pa čak i zaplesali. Izjavili su da se ne osjećaju krivima za Lukinu smrt. Kriva je dosada.
