Pojava Željka Komšića kao političkog fenomena otvorila je sada već decenijsku raspravu o preustroju Federacije Bosne i Hercegovine
Dugo je nad političkim nebom Bosne i Hercegovine kružio bauk ponovne kandidature Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dupli izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH u dva mandata, prvo od 2006. do 2010. godine pa zatim od 2010. do 2014. godine, bio je prijeporom brojnih polemika posljednjih dvanaest godina.
2006. godine izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, tada ispred Socijaldemokratske partije, izazvao je prilično iznenađenje i kod nacionalističke i kod građansko orijentirane javnosti. Komšić je na tim Opštim izborima sa 116.062 glasa odnio pobjedu ispred Ive Mire Jovića, kandidata HDZ-a. Već drugi izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH nije smatran iznenađenjem. On je, naime, 2010. godine ostvario uvjerljivu pobjedu nad kandidatkinjom HDZ-a Borjanom Krišto dobivši 337.065 glasova.
Razlika u 220.000 glasova u drugom izboru Komšića u odnosu na prvi nije samo razlika između izbornog poraza SDP-a BiH 2006. godine i izborne pobjede te partije 2010. godine. Dok su za Komšića 2006. godine glasali simpatizeri i članstvo tada kompaktnog SDP-a, 2010. godine Komšićeva pobjeda bila je izraz narodnog raspoloženja prema političaru koji je u međuvremenu u narodu stekao takav imidž.
Višegodišnja rasprava
Tokom Komšićevih mandata, a naročito drugog, nije jenjavala javna rasprava o njegovom legitimitetu. Kritike na račun Komšića, počesto na granici rasizma kao takvog, dolazile su uglavnom iz krugova bliskih HDZ-u, ali i analitičara naklonjenih toj politici. Ni takozvana “sarajevska javnost” nije izostala. Čitava plejada intelektualaca (Vlaisavljević, Lovrenović, Kazaz), tada suprotstavljena vladavini i načinu vladavine SDP-a (2010-2014) u paketu s kritikom na račun SDP-a, osuđivala je izbor Komšića podilazeći “argumentu” o nelegitimnosti.
Sam dvostruki izbor Komšića porodio je u javnom prostoru onu vrstu političkih fraza o legalnom i legitimnom predstavljanju koje će, deset godina nakon Komšićevog ulaska u Predsjedništvo, konačno svoju pravnu, uslovno rečeno verifikaciju, dobiti nakon podnošenja, a zatim i donošenja presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po apelaciji Bože Ljubića, koja upravo problematizira pravno neutemljenu i politički iskonstruisanu kvalifikaciju “legitimnog predstavljanja naroda”.
Pojava Željka Komšića kao političkog fenomena otvorila je sada već decenijsku raspravu o preustroju Federacije Bosne i Hercegovine, načinu izbora članova Predsjedništva, načinu izbora Delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije i Parlamenta Bosne i Hercegovine, što posljednjih dana dobija svoj epilog u vidu apelacije Borjane Krišto Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, koja ima za cilj da suspendira ustavne odbredbe po kojima se omogućava izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije iz svih kantona i konstitutivnih naroda, čime bi de facto bio suspendiran postojeći ustavni poredak i izmijenjen pravno-politički karakter Federacije.
Sve te tendencije korijen nalaze u pojavi Komšića kao političke figure koja na najbolji način personificira cijeli jaz između etničkog i građanskog koncepta u Bosni i Hercegovini, a koji je u vidu balansa uspostavljen potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma, te je kasnije intervencijom šefa Misije OSCE-a u BiH Roberta Barryja unekoliko pomaknut na stranu građanskog. Apelacijama Bože Ljubića i Borjane Krišto, te zahtjevima HDZ-a za izmjenama Izbornog zakona, taj balans između etničkog i građanskog predstavljanja nastoji se pomaknuti na stranu etničkog u toj mjeri da etničko predstavljanje, nauštrb građanskog, postane predominantno, što bi sa stanovišta zapadne demokratije bilo u potpunosti kontradiktorno sa njenim osnovnim principima i postulatima.
S druge strane, balans između dva nepomirljiva koncepta etničkog i građanskog, na stranu građanskog svojim dvostrukim izborom u Predsjedništvo, pomakao je upravo Željko Komšić. Ako je šef Misije OSCE-a Robert Barry svojim amandmanima na Izborni zakon to sa tehničke strane omogućio, Komšić je taj koji je navedeno u praksi realizirao. Time je otvoren decenijski rat između etničkog i građanskog, kojeg u ovom trenutku, barem sudeći po odnosu političkih snaga u BiH, Bosna i Hercegovina gubi.
Realna opasnost
S obzirom na to da postoji realna opasnost od toga da ne dođe do izmjena Izbornog zakona, ili da do njih dođe po zahtjevima HDZ-a, što bi značilo institucionalizaciju aparthejda i uspostavljanje diktata političke manjine nad demokratskom građanskom većinom, postoji velika vjerovatnoća da nakon izbora ove godine, u uslovima neizmijenjenog Izbornog zakona, ne dođe do formiranja vlasti na razini Federacije, a samim time i na nivou Bosne i Hercegovine. U tom slučaju, vlast se jedino može formirati u Republici Srpskoj i u kantonima, a uzimajući u obzir da stanje blokade ponajviše odgovara Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, izbor članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine nameće se kao vitalno pitanje, jer tako Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ostaje jedini funkcionalan organ vlasti koji se u skladu sa svojim operativnim nadležnostima može suprotstaviti dezintegraciji države.
Godine 2014., u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ponovo je zasjeo lider HDZ-a Dragan Čović. Istovremeno, Hrvatska demokratska zajednica u ovom mandatu je po vertikali u vlasti zastupljena od vrha do dna. Takozvani “legitimni predstavnici” iz tabora HDZ-a u ovome trenutku, zahvaljujući stotinjku hiljada glasova, što uostalom omogućava i postojeće ustavno ustrojstvo BiH, kontrolišu 50 posto vlasti u Federaciji i više od 30 posto vlasti na nivou Bosne i Hercegovine.
Od pojave njemačko-britanske inicijative, pa sve do posljednjih nastojanja međunarodne zajednice da se uključe u razgovore vezane za izmjene Izbornog zakona, HDZ je, koristeći odsustvo volje međunarodne zajednice da se u BiH angažira u cilju rješavanja političkih pitanja, pri čemu je ista fokus stavljala jedino i isključivo na ekonomske reforme, iskoristio mogućnost da plasira čitav niz politički nemogućih zahtjeva koji u krajnjem cilju graniče sa suspenzijom postojećeg ustavnog poretka sa ciljem federalizacije Federacije i pretvaranja Federacije iz Federacije kantona (što je ona po Ustavu) u Federaciju naroda, pri čemu bi jedini legalan izbor bio onaj koji garantira izbor tzv. “legitimnih predstavnika”. Sad kada je HDZ državu Bosnu i Hercegovinu doveo pred svršen čin, na čemu bi im možda trebalo i čestitati, jer se, razumije se, HDZ bori za što veći komad vlasti, trebalo bi postaviti otvoreno pitanje svima onima koju su osporavali Komšićev legitimitet.
Racionalan izbor
U uslovima pobjede HDZ-ovih i SNSD-ovih kandidata za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te u uslovima neformirane vlasti, a pri tome imajući na umu koliko se Dragan Čović i doista zalaže za interese države Bosne i Hercegovine, čemu smo mogli zorno posvjedočiti prilikom podnošenja zahtjeva za revizijom presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, Komšićeva najava kandidature uz obrazloženje da planira zaustaviti Dragana Čovića zvuči kao jedini racionalan izbor. U protivnom, Bosna i Hercegovina će se u ključnom historijskom trenutku, kada više nije u fokusu svjetske javnosti i kada postoje sasvim realni mehanizmi blokade države, naći bez glasa manje u Predsjedništvu, koje, ponavljamo, nakon izbora može ostati jedini funkcionalan organ vlasti koji može zaštititi interese države Bosne i Hercegovine.
Da li će, s druge strane, građansko-lijeve stranke uvidjeti svu opasnost od delegiranja više kandidata u trci za članove Predsjedništva, to ostaje njima na prosudbu. Građanske opcije ne mogu dobiti sve, ali zato sve mogu izgubiti, pa i državu za koju se zalažu.
