Sami centar inkluzije u mojim mislima već godinama je pitanje: „Kako drugari iz okoline mog djeteta doživljavaju njegovu karakterističnost?“ Odgovori na pitanja koja dobijam od njega samog se uglavnom svode na: da, ne, jeste, nije, hoće, neće, jesam, nisam i sl. Ponekad, ukoliko smatra nešto bitnim, uglavnom naknadno, uz postepeno otpuštanje emocija, ispriča i naglasi.

Praktično to izgleda ovako: – Jesi li bio dobar danas u školi? – Jesam! (Bez objašnjenja zašto on misli da je tog dana bio dobar, bez detalja, bez ikakvog traga njegovog doživljaja dana.) – Jesu li drugari slušali i bili dobri? – Jesu! – Imaš li zadaću? – Imam, bosanski i matematiku i sl.

Uvečer, tokom seanse zagrljaja pred spavanje, u opisu emocija dana može reći: „Mama, danas je A. bio sa mnom na odmoru i zajedno smo jeli jabuke. Djeca su danas puno pričala, pa je učiteljica rekla dosta je!“ Kao da mu se vraća film i procesuira proživljeni dan. Grlim i mazim i ništa ne pitam, čekam da mi ispriča šta ima. Uvijek me fascinirao njegov način opisa doživljaja ili stvari, a u nedostatku rečenica u momentima kad ih naprosto traži u svojoj glavici. „Dječaci su se ‘fajtirali’, a ja nisam htio, to je bezveze.“ (Dječaci su se igrali onoga što mi zovemo „ganje“ – ganjali su se po dvorištu, naprosto su trčali.)

Kako do cjelovite slike

Nije bez razloga tako česta ona ilustracija puzzli kao simbola za djecu s autizmom. Mi svaki dan iznova uklapamo jednu po jednu da bismo dobili neku cjelovitu sliku na bezbroj varijacija sklapajući oblike u željenu formu.

Tako bih voljela da mi njegovi drugari prepričaju dan. Razmišljam šta bi mogli reći. Kako oni doživljavaju njegov karakteristično ravan ton u govoru, agramatičnost, njegovo grljenje svih uokolo, tvrdoglavost, fiksiranje nekog detalja u prostoru i još mnogo drugih stvari?

Inkluzija je dvosmjerna ulica, kako god on uči od drugara i okoline, tako i oni od njega, pretpostavljala sam. Često se kod nas govori u javnosti o inkluziji, osobito u obrazovanju, ali najčešće samu djecu niko ništa ne pita. Mi kao odrasli im namećemo neke svoje floskule, stavljamo ih u okvire, bez da se bavimo suštinom i pitamo njih same kako je doživljavaju i šta osjećaju.

Kako reagiraju djeca?

A djeca su mnogo bolja od nas odraslih u mnogo stvari, inkluziji posebno. Njima nije bitno ima li neko poteškoću, zapravo je najčešće ni ne primjećuju na načine kako mi to zamišljamo. Vrlo sam pažljivo opservirala samu djecu, raspitivala se i uvidjela da je to čista istina.

Naprimjer: grupa dječaka iz razreda stoji i razgovara o fudbalu na velikom odmoru. Moj „karakteristični“ dječak priđe i kaže jednom od njih „ja te volim“ i zagrli ga. Ovaj se osvrne, zagrli ga i kaže mu „i ja tebe“ i to je to. Grupa se vraća svom razgovoru. Ponekad se moj dječak uključi ako ga tema zanima, ali ako ne, ide dalje. Što bi djeca rekla, „no big deal“. Sve spram interesovanja i raspoloženja.

Ako mu treba bilo kakva pomoć u obavljanju neke radnje, njima je potpuno prirodno prići i uraditi. Konkretno djelovati. Nama odraslima „na oko nebitne“ stvari. Kao npr. skinuti i okačiti jaknu. Izvaditi svesku i udžbenik iz ruksaka.

Nedavno je razred išao u školu u prirodi. Prva pomisao nas roditelja je bila „jedno od nas ide s njim/a“, ali kroz razgovor sa njegovom učiteljicom, asistenticom i direktorom škole počeli smo sami sebi postavljati logična pitanja. Ako se već dijete dobro ponaša, lijepo uči, napreduje, nije li vrijeme da ga još više potaknemo na samostalnost. Nije li vrijeme da nagradimo kako njega samog za trud i sve njegove uspjehe tako i učiteljicu, asistenticu i sve drugare za povjerenje, jer su već pokazali koliko su kompatibilna cjelina koja ne izdvaja dijete zbog poteškoće. Na koncu, nije li vrijeme da mi njegovi roditelji korigujemo sami sebe i ne opterećujemo sve njih svojim samonametnutim brigama.

Djeca kao djeca, bili su divni, svi i bez izuzetka. Poticali su svog druga, uključili ga u sve igre, pomagali mu, navijali, bodrili ga na sve načine, a njegov osmijeh na svakom videosnimku ili fotografiji govori koliko je uživao. Njima je bila najprirodnija stvar na svijetu paziti da drugar ne ostane sam u sobi, da jave asistentici ako nešto treba ili pomoći mu da pojede supu koju baš i ne voli. Takvi su naši desetogodišnjaci, prirodni, neopterećeni našim floskulama, naprosto su djeca.

Na povratku kući, njegov osvrt doživljaja škole u prirodi: „Mama, mi smo se puno igrali i razgovarali“, opis je u punoj rečenici, koja je za mene signal kakva inkluzija treba biti. To je ono što treba djeci: priroda, igra, druženje, upoznavanje, i ogromna je šteta što se dešava jednom u četiri godine. Nikakva agenda, strategija ni plan na koje se troše stotine hiljada maraka u obrazovanju neće ni izbliza postići ono što tri dana druženja djece može.  Bravo za ekipu, učiteljicu, asistenticu i drugare! Da bi funkcionisala, inkluzija se njeguje, ne biva „na silu“ i nikako „na papiru“.