Ekranizirani spomenik žrtvama

Redateljica Jasmila Žbanić vjerodostojno je ispričala tragičnu, dirljivu i tešku priču o najvećem zločinu u Evropi počinjenom nakon Drugog svjetskog rata. Ali “Quo vadis, Aida?” nije osvetnički film; to nije film koji o genocidu u Srebrenici govori kroz jezik generalizacije i propagande, već jezikom istine i nade, jezikom feminističkog mirovnog angažmana, po kojem je redateljica Jasmila Žbanić prepoznata na Balkanu u godinama nakon razornog rata.

Veličanstvenim umjetničkim jezikom i slikom, oneobičavanjem žanrovskog formiranja, ovaj film ispisao je prazne stranice “svjetske filmske tišine” o genocidu nakon kojeg su Srebrenicu natopile suze majki u potrazi za kostima članova svojih porodica. To su hrabre žene koje – unatoč proživljenoj epskoj tragediji – ne mrze nikoga, već samo žele istinu, mir i suosjećanje.

Kada sam odlazio u kino da pogledam “Quo vadis, Aida?”, očekivao sam da ću u filmu vidjeti teške scene ubijanja, zlostavljanja, scene krvi i ljudske brutalnosti. Ali u ovom filmu nema takvih eksplicitnih scena. Jasmila Žbanić je, očito, željela ekranizirati tragediju iz 11. jula 1995. godine bez stereotipnih redateljskih šablona, i na taj način je iznenadila gledatelje, tek naslućujući užasna ubijanja kroz mnogobrojna ingeniozna redateljska rješenja.

Zapravo, najveća istina u filmu – istina o masovnom ubijanju – ispričana je metodom da ono što je odsutno bude prisutno u prisutnom, odnosno, da neprikazivanjem eksplicitnog ubijanja, to bude ispričano posredno. Ispostavit će se da je baš taj redateljičin izbor potvrdio bitnost gledateljskog udioništva u filmu: koliko je važna snaga imaginacije, razmišljanja i sudjelovanja u razumijevanju filmske i izvanfilmske stvarnosti. Baš na toj razini, autoreferencijalno gledano, redateljica je u potpunosti nadmašila horizont očekivanja.

Ovaj film nije samo, poput zraka, potreban Bosni i Hercegovini. Ovaj film Jasmile Žbanić potreban je cijelom svijetu.

“Quo vadis, Aida?” ostat će trajni feministički ekranizirani spomenik žrtvama i preživjelima genocida u Srebrenici. Zašto feministički? Brojni su razlozi zbog kojih interpretiram feministički značaj Jasmilinog filma, a centralni razlog je izbor glavne junakinje koja se snažno i nepokolebljivo bori sa ratom, koja upire prstom u odgovorne, koja poziva na ljudskost u doba odsustva ljudskosti, koja govori o čovjeku, dok sistem sterilno govori o procedurama. (Nikola Vučić, Tačno.net)

Nova spomenička kultura

To je tačno. Srbija se izgrađuje, odnosno ovu državu njene vlasti grade kao isključivo srpsku etničku državu. Manjine se tu tretiraju kao nelojalni građani, mada postoji pravni okvir koji im garantuje prava, ali u praksi to nije tako. Oni nisu uključeni u širu ekonomsko – kulturnu zajendicu, nego su totalno izolovani i izbegavani pogotovo ove manjine kao što su Albanci i Bošnjaci u Sandžaku. Mađari žive izolovano, ali u nešto boljoj poziciji jer na neki način postoji neka komunikacija između države i Mađarske i to je jedan veoma neobičan odnos zato što su ove vlasti okrenule svoju saradnju prema Budimpešti.

Drugo, sva ova spomenička kultura koja se svaki dan, i svako malo se nešto pojavi u funkciji izgradnje novog identiteta Srbije, zapravo koliko vidimo ide na neku srednjovekovnu državu čiji je Nemanja simbol i to je jedan, po meni, problem jer nezadovoljava nikakve estetske kriterije i o tome su govorili stručnjaci, arhitekti, istoričari umetnosti. Mnogo je ljudi reagovalo na to, ali ta je estetika izraz ove ideologije, ove politike i osećaja ovih na vlasti. Ta estetika ide uz njih kao i ona fontana na Slaviji.

Kada idete od fontane na Slaviji pa se spuštate i dolazite na Savski trg gde je sada veliki spomenik, koji samom veličinom nadilazi sve ono što ga okružuje. On narušava sklad u Beogradu, kako je sam predsednik rekao, Beograd postaje isključivo srbijanski grad. A on je bio kosmpolitski, jugoslovenski grad koji je imao svoja obeležja, a oni se često pozivaju na to. Ali Beograd sve više gubi tu dimenziju. (Sonja Biserko, Al Jazeera)

Građani finansiraju štetne poslove privatnika

Građani Bosne i Hercegovine (BiH) svaki mjesec uz račun za struju plaćaju i naknadu za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Za šest godina uplatili su najmanje 207 miliona maraka koje su entitetske vlasti podijelile uglavnom privatnim firmama kao podsticaj za proizvodnju tzv. čiste struje. Ove firme su vlasnice 525 malih hidroelektrana (MHE), vjetroelektrana, solarnih te elektrana na biomasu i bioplin i proizvode oko dva posto ukupne proizvodnje električne energije u zemlji, ali ostvaruju velike prihode od podsticaja.

Iako je podsticanje rada ovakvih postrojenja trebalo zaštititi prirodu, velike sume novca koje svaki mjesec obezbjeđuju građani pretvorile su proizvodnju struje iz obnovljivih resursa u unosan posao sa malo ulaganja i još manje brige za okoliš.

Novinarke Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su razgovarale sa stotinu bh. građana. Većina ne zna da uz struju plaća ovu naknadu niti kako se taj novac dalje raspoređuje. Sarajliji Mirsadu Pajeviću se ne sviđa što mora finansirati i ovaj trošak: „Sljedeći put ću platiti samo ono što očitam na električnom brojilu – znači, svoju potrošnju bez ovih naknada“. (Centar za istraživačko novinarstvo)

Jedina država  u svijetu

–Bosna i Hercegovina je jedina država u svijetu čiji su političari izvršili zločin nad vlastitim narodom, kupujući usred pandemije nefunkcionalne respiratore i fantomske pokretne bolnice samo zato da bi se pojedinci „ugradili“.

–Bosna i Hercegovina je jedina država u svijetu čiji vodeći političari glorificiraju i odsudno brane ratne zločince i takve politike proizašle iz vlastitih redova.

–Bosna i Hercegovina je jedina država sa NULA vakcinisanih a trećom najvećom stopom smrtnosti od korona virusa.

–Bosna i Hercegovina je jedina država čije pravosuđe ekspresno procesuira novinare koji razotkrivaju kriminal i korupciju.

– Bosna i Hercegovina je jedina država u kojoj gradonačelnik sa srednjom školom vrši reviziju fakultetskih diploma svojih uposlenika.

–Bosna i Hercegovina je jedina država čiji predsjednik javno raspiruje šovinizam i ksenofobiju a da strukture pravne države i ne trepnu.

–Bosna i Hecegovina je jedina država u kojoj te za namarak drva pošalju u zatvor, a za krađu miliona nagrade.

– Bosna i Hercegovina je jedina država u kojoj je poželjno biti što nekompetentniji da bi upravljao obrazovanim i kompetentnim.

– Bosna i Hercegovina je jedina država u kojoj je poželjno nalaziti izmišljene izdajnike da bi te uhljebili na neko savjetničko mjesto.

– Bosna i Hercegovina je jedina država u kojoj debelo oporezuju crkavice građana da bi skorojevićka politička elita mogla da uživa u luksuzu.

– Bosna i Hercegovina je jedina država u kojoj profili “Mejra nadogradnja noktiju” i “Rasema veš mašine druga ruka” vrlo uspješno kreiraju antivakserki narativ i priče o zemlji kao ravnoj ploči.

– Bosna i Hercegovina je jedina država u kojoj i 25 godina od rata prolaze ratne priče polupismenih desničara dok Ruanda osvaja svemir.

– Bosna i Hercegovina je država čije građane ništa na kugli zemaljskoj ne može da natjera na prosteste.

Stoga da bi Bosna i Hercegovina kao jedna od najljepših zemalja napokon postala i država u kojoj se rad vrednuje, građani poštuju, a kriminalci završavaju u zatvoru, njeno se društvo napokon i odsudno mora obračunati sa političko-tajkunskim strukturama koje su nas dovele na samo dno ispod kojeg više ne postoji nikakav prostor niti slobodan pad. (Almedin Šišić, Inforadar)