Roditelji i đaci iz zvorničkog naselja Liplje bili su primorani na štrajk glađu kako bi ostvarili pravo koje im je zakonom zagarantirano

Prošle sedmice Zvornik je bio žarište na jezičkoj mapi Bosne i Hercegovine. Nažalost, ne radi se o nekakvoj “ligi mladih lingvista” ili o naučnom skupu za poboljšanje jezičke kulture. Sve što se dešavalo nema veze s opismenjavanjem.

Nakon dugotrajne borbe i štrajka glađu roditelja i djece iz zvorničkog naselja Liplje, učenicima Osnovne škole “Sveti Sava” konačno je omogućeno izučavanje bosanskog jezika. To praktično znači da će u đačke knjižice umjesto “bošnjački jezik” biti upisano “bosanski jezik”.

Da se razumijemo, ovo je izolovan slučaj. Na teritoriji cijele Republike Srpske, još od septembra 2014. godine, ukinut je naziv “bosanski jezik”. Tada je Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a doslovno naredilo školama u kojima se primjenjuje paralelni program, tj. takozvana nacionalna grupa predmeta, da se naziv bosanskoga jezika navodi isključivo kao “jezik bošnjačkog naroda”.

Ustav imeđu kokoške i jajeta

Ministarstvo se tada pozvalo na član 7. Ustava Republike Srpske, preciznije na Izmjene i dopune nastavnog plana i programa, kojim je predviđeno da se jezik zove “jezik bošnjačkog naroda”, kao i “jezik hrvatskog naroda”. Iz ovoga je očevidno da jedino djeca srpske nacionalnosti imaju pravo svoj jezik zvanično zvati srpski jezik, a ne jezik srpskog naroda. Još je očevidnije da Republika Srpska time krši Ustav Bosne i Hercegovine, koji je pravno stariji akt i u kome stoji da su u BiH službeni jezici bosanski, srpski i hrvatski. Ustavni sud BiH je 2001. godine, a to je od krucijalnog značaja, donio odluku na osnovu koje su entiteti obavezni svoje ustave uskladiti sa Ustavom BiH. U skladu s tim, konstitutivni narodi u BiH morali su biti tako definisani u entitetskim ustavima te su im morali biti priznati i jezici.

Iz pravnog okvira koji je naveden jasno je da pitanje jezika, preciznije, pitanje naziva jezika, nema veze niti s jezikom, niti sa jezičkom strukom i da se ono koristi isključivo u političke svrhe. Ovom ujdurmom, koju je zakuhalo prije svega Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a, a koje je zapravo istureni organ političkog rukovodstva entiteta Republika Srpska, najviše je pogođeno preko 20 osnovnih škola na teritoriji RS-a u kojima je povratnicima uvedena nacionalna grupa predmeta. Preciznije, po principu uzimam šta mi se prohtije od Ustava i Zakona, u ovom slučaju bošnjačkoj djeci je izbrisan predmet “bosanski jezik”.

Izbrisan je on odlukom Ministarstva i hrvatskoj djeci, jer se jasno vidi da niti ona ne izučavaju “hrvatski jezik”, nego jezik “hrvatskog naroda”, ali upravo to je zoran primjer koji objašnjava kako politika “radi posao” na terenu i koliko je jezičko kulturno naslijeđe nebitno političkim moćnicima.

Kako Srbi ukidaju srpski jezik

Krajem februara ove godine u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine desio se jedan, slobodno možemo reći, skandalozan čin. Konkretno, od strane SNSD-a i HDZ-a, došlo je do odbacivanja inicijative o konstitutivnosti Srba u FBiH. Još konkretnije, kršeći Ustav Federacije s jedne strane, politički timovi Dragana Čovića i Milorada Dodika pokušali su dokinuti potpunu konstitutivnost u kantonima s hrvatskom većinom i to tako da Srbi nemaju svoj naziv jezika i svoje pismo – ćirilicu. A sve pod krinkom da se pod jednakim okolnostima ne može izučavati bosanski jezik u Republici Srpskoj.

Dakle, zarad iracionalnog straha, i to ne od jezika, nego od naziva jezika, političko rukovodstvo RS-a namjenski, svjesno i valjda pod punom odgovornošću, kulturno i civilizacijski pokušalo je majorizovati svoj narod u dijelovima Federacije BiH. Na svu sreću, ostatak zastupnika je posve logično i ljudski podržao Inicijativu o potpunoj konstitutivnosti Srba, pa time i srpskog jezika u Federaciji.

Akt dobre volje ili malo poštovanje Zakona?

Politički gledano, jer, opet, ovo nema veze s jezikom niti naukom o jeziku, rukovodstvo Republike Srpske našlo se u neobranom grožđu. S jedne strane, Inicijativa o konstitutivnosti srpskog jezika u Federaciji je “prošla”, pa je bilo nekako i za očekivati da se Ministarstvo RS-a pojavi kao glasnik “dobre volje” i da učenicima u OŠ “Sveti Sava” u Zvorniku “dozvoli” da u đačkim knjižicama imaju upisan naziv predmeta “bosanski jezik” umjesto dosadašnjeg “jezik bošnjačkog naroda”.

Kako god, nije ovdje riječ o nekakvoj “dobroj volji”, kako se navodi u većini medija u RS-u, nego se radi o primjeni Zakona i na koncu Ustava. Žalosno je što su roditelji i učenici morali primijeniti radikalne autodestruktivne metode kako bi imali ono što im zakonski pripada. I još je žalosnije što je naziv “bosanski jezik” u đačkim knjižicama incidentna stvar. Zapravo, osim škole u Liplju, za sada nema nikakvih informacija da će se Zakon početi poštovati i u ostalih 20 škola koje imaju nacionalnu grupu predmeta u RS-u.

A da je sve politika i da je sve stvar forme, nomene, a ne sadržaja i suštine, svjedoči i usamljen primjer Republike Srpske koja svojom jezičkom segregacijom postaje trn u oku čak i Srbiji.

Tri primjera

Jer, ne treba smetnuti s uma da u Srbiji već dvije godine djeca bošnjačke nacionalnosti polažu eksternu maturu na bosanskom jeziku. I to je dobrano pravno regulisano potpisivanjem Aneksa 22, Memoranduma o saradnji u oblasti izdavanja udžbenika na bosanskom jeziku i pismu između Bošnjačkog nacionalnog vijeća, Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i Zavoda za udžbenike Republike Srbije. Time je napravljen i formalno pravni okvir da djeca većinom u Sandžaku, ali i na teritoriji cijele Republike Srbije izučavaju svoj maternji jezik i zovu ga onako kako se i zove –bosanski jezik.

S druge strane, i Republika Hrvatska je prošle godine takođe napravila veliki korak pošto je u septembru odobren Plan i program na osnovu prava koja proizilaze iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Prema ovom planu, pripadnicima nacionalnih manjina eksplicitno su omogućeni odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu.

I primjer treći, koji govori o apsurdnoj zabrani korištenja imena “bosanski jezik” u školskom sistemu Republike Srpske, možda je i najznakovitiji. Riječ je o Republici Kosovo, valjda najomraženijoj tvorevini promatrano iz ugla srBskih nacionalista. Na Kosovu je, naime, srpskoj manjini zagarantovano izučavanje srpskog jezika, zagarantovan je Ustavom i TV kanal na srpskom jeziku na Javnom emiteru, a dokumenti i putne isprave izdaju se ispisane ćiriličnim pismom.

Koliko je pitanje naziva jezika, u ovom slučaju bosanskog, ispolitizirano i koliko nema veze sa realnim životom, svjedoče i podaci Popisa stanovništva iz 2013. godine. A oni nam kazuju da u BiH živi bezmalo 90 hiljada nepismenih ljudi. Preciznije, u BiH, prema rezultatima popisa iz 2013. godine, ima 2,82 posto nepismenih. Primjera radi, u Hrvatskoj je taj postotak 0,8 posto, u Srbiji 1,96 posto, u Crnoj Gori 1,5 posto. Znači, u krugu zemalja u kojima se govori “našim jezikom”, BiH je na dnu ljestvice pismenosti. Inače, ovih tri posto je operativno i funkcionalno nepismeno, da ne bude zabune. Ovo su ljudi koji doslovno ne znaju čitati i pisati. O nekakvoj, naprimjer, informatičkoj (ne)pismenosti nema ovdje ni govora. Tek bi ti podaci bili poražavajući.

Apendix

Autor ovoga teksta će sebi dozvoliti privatizovanje prostora: kao jedan od prvih potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, skrećem pažnju na dio u kojem stoji da svako svoj jezik može zvati kako god hoće i da niko ne može da mu uskrati to pravo.

Tek potom valja se upustiti u rasprave o semantici, gramatici, ritmici, semiotici jezika. No, političke elite u ovoj zemlji slabo znaju značenje ovih pojmova, a okolnosti i vrijeme su pokazali da im to znanje i nije potrebno.