Selfi iz prirode: Znamo, volite prirodu. Vidimo, osamili ste se tamo, nikog ne ugrožavajući. Ali postoji kvaka koju evidentno niste imali u vidu. Jeste li razmišljali o ovome: vaši snimci s rijeka, jezera i proplanaka po intenzitetu  neukusa ravni su birvaktilnim snimcima egzotičnih ručkova i večera? Šparoge, tartufi i vino od 200 eura. Pomislite li ikada da ima ljudi koji iz objektivnih razloga ne mogu ni do zadruge. I da im to teško pada. Ili da jednostavno neće napolje jer poštuju mjere. Ispoštovati zabranu je minimalna forma solidarnosti koju smo dužni iskazati ne državi, nego društvu. Od svih nesnosnih FB navada, hvalisavost je visoko pri vrhu. Tvoj proplanak, tvoja sloboda, ali, nažalost, ne i moja.

Sebija i pitanje autoriteta: Na samom početku ovog izvanrednog stanja imali smo indikativan primjer pojedinca koji sopstvenim autoritetom doslovno poklapa instituciju koju predstavlja. Direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović poslala je putem bilborda građanima Sarajeva poruku ispod koje je, umjesto institucije na čijem je čelu, potpisala sebe i svoju funkciju. O tome je već napisano nekoliko lucidnih tekstova, a priča je na mrežama dobila adekvatan zaključak. Kad je stanovništvu odašiljati plemenite poruke, onda je potpisana Seka, a kad je slati izvještaje o broju zaraženih i umrlih, onda je u potpisu kolektiv.

Personalna promocija je zadnja stvar koja nekom društvu treba u doba krize. Pokušaj da se od pojedinaca prave heroji pogrešna je utakmica na pogrešnom terenu, jer nama ne trebaju istaknute ličnosti, nego stabilan i pouzdan sistem, a njega, kako vidimo i osjetimo, nema.

Fuad Kasumović, Tito iz našeg sokaka: Kako god čovjek da okrene, na koju god stranu da udari, ispada da je zenički gradonačelnik Fuad Kasumović jedna od karikaturalnijih pojava na ovdašnjoj političkoj sceni. Ko bi ozbiljan dozvolio sebi da se u jeku pandemije fotka s dječijim čoporom, u kojem on jedini ima masku, ko bi si dozvolio zloupotrebu djece u političke svrhe i ko bi, iole pri sebi, dozvolio takav blam da se uslika ispred komada asfalta na kojem su nevine dječije ruke ispisale signifikantnu političku poruku: FUDO – TITO.

Znamo da je Aleksandar Vučić sa svojom svitom nedostižan po nivou, frekvenciji i raskošnoj lepezi provala, ali ovako nešto čak ni on nije uspio smisliti. Fudo – Tito, taj natpis na asfaltu treba zaštititi kao originalno umjetničko djelo, kao autorski uradak za koji valja pucati tantijeme svakom ko se usudi kopirati jedno takvo, u suštini nenadmašno PR-ovsko dostignuće.

Mirno umrite u Holandiji, u avionu za vas mjesta nema: Proteklih smo dana svjedočili jednom od gorih primjera nebrige države za sopstvene građane. Pa država je najvažniji garant da živimo u civiliziranom svijetu i da negdje tamo postoji nekakav sistem koji će nam priteći u pomoć kada zagusti. Ministrica Bisera Turković već se istakla izjavom da ne možemo slati avion radi jednog putnika. Država postoji upravo zbog toga da se pošalje avion radi jednog jedinog putnika, kad zagusti. Nedugo nakon toga, ministar Fahrudin Radončić isturio se ispred onih političkih snaga koje su dozvolile da svi strani državljani napuste Bosnu i Hercegovinu, ali zabranile da se istim letom naši državljani vrate u domovinu.

Da je ovo sad, umjesto borbe s virusom, Bitka za ranjenike, ove naše nesreće bi ih s pontonskog mosta bacale drito u Neretvu.

Općina Stari Grad: Da, lažne vijesti zajednički su nam neprijatelj. Da, svi su pozvani da se bore protiv te pošasti, u skladu sa svojim mogućnostima i zakonskim nadležnostima. Ali način na koji je sarajevska općina Stari Grad odlučila da se bori – koristeći astronomske kazne – svrstava je rame uz rame s onim Kasumovićem. Ni po jednom kriteriju općina nije ta adresa, nije taj fundament koji treba da sankcionira lažne vijesti. Mrežama već struji dobar vic, dovoljno je izmaknuti se dva metra izvan općinske granice i s već poznatih uporišta na sav glas udariti lažnjacima po Starom Gradu. Višedecenijska nastojanja da se BiH dijeli po svim zamislivim kriterijima, svi oni ludaci koji život daju u borbi protiv bilo kakvih integracija, svoj su krešendo doživjela u odluci da jedna mala općina stane na čelo borbe protiv lažnih vijesti. Aleksandar Vučić likes this.

Otkaz za novinare Oslobođenja: Deset novinara Oslobođenja dobilo otkaz. I nikom ništa, skromni su esnafski glasovi podrške, kolegijalnost utihnula, perjanice lijeve misli nisu uočile ovu nevažnu egzistencijalnu priču. Ljudi su ostali na ulici, neki od njih vjerovatno su trajno onemogućeni da nađu novo zaposlenje, ili u normalnim uvjetima dočekaju penziju. Novinari su odavno ugrožena vrsta kojoj samo uzajamna solidarnost eventualno može pomoći, ali ona izostaje kad je najpotrebnija. Vlasnici koji se rado pozivaju na slobodu medija, moraju shvatiti da ta sloboda ima šire značenje, da podrazumijeva i egszistencijalnu sigurnost novinara, što je u ovom slučaju potpuno izostalo.

Ljute se na novinare: U Srbiji, jedna novinarka je uhapšena jer je njeno izvještavanje o lošem stanju zdravstvenih ustanova proglašeno širenjem lažnih vijesti. (Sarajevska općina Stari Grad likes this). U Hrvatskoj, napadnuta je i ozlijeđena novinarka koja je izvještavala o crkvenom skupu. U Bosni i Hercegovini, novinari se svakodnevno bore protiv selektivnog odašiljanja informacija, mnogi od njih nemaju maske i rukavice, a  svakodnevno su na poslu, dobijaju otkaze bez ikakve reakcije javnosti… Svi rizici kojima su izloženi ne mogu stati u jedan ovakav tekst. Uza sve to, mnogi je političar za sopstvenu glupost okrivio „tendenciozne novinare“. E pa, gospodo, politika je zanat u kojem u paketu s privilegijama dobijate i odgovornost te pojačanu izloženost kritici. Nismo mi vas molili da budete tu gdje  ste, nego ste se vi do zadnje kapi krvi borili za pozicije. Ko god nije uspio da stavi masku, ili ko god je pokušao da je navuče sazad umjesto sprida, na kraju je za sopstvenu bruku optužio novinare. Malo ljudi na istaknutim funkcijama razumije prirodu politike. Koja podrazumijeva svaku moguću vrstu odgovornosti. Političari su izloženiji kritici nego „obični građani“. Ta kritika može ići do poruge, čak i do vrijeđanja, što ne podržavamo, ali u tom se pravcu razvila praksa i nema nazad.

Paddy Ashdown, koga danas mnogi funkcioneri slave kao dosljednog borca za BiH, davno je rekao: „Ako nisi spreman na najgoru kritiku i porugu, ne ulazi u politiku.“

Prvo virus pa ekonomija: Sjećate li se genijalne izjave Fadila Novalića – ekonomijom ćemo se baviti kad prođe ovo. Što u suštini i nije loš pristup: daj da prvo riješimo globalnu pošast koja prijeti svim porama države i društva, onda ćemo se uhvatiti u koštac s ostalim problemima. Kad prođe ovo, sve ostalo će fakat biti lakše. Samo je jedan problem s pomenutom metodologijom – kad prođe ovo, proći će i ekonomija.

Sukcesivno rješavanje problema, jedan po jedan, luksuz je koji niko danas sebi ne može dozvoliti, sve se mora raditi odmah.

Hvale se da puno rade: Nije važno samo raditi mnogo, bitno je raditi dobro. U tom radu dozvoljena su sva moguća prepisivanja. Ne postoji patent na dobro uređenu državu, to je zajednička civilizacijska baština svih  društava. Ne da su dozvoljene, nego su poželjne krađe i prepisivanja. Kako je Japan izrastao u jednu od vodećih ekonomskih sila, kako Kina preskače decenije bijede i direktno uskače u 21. vijek?

Prepisivanje je sastavni dio političkog života i razvoja. Ali ovaj put – a to nam nije neka novina – prepisivali smo od pogrešnog.

I fakat, ko smo mi?

Ko smo mi?

Bosna i Hercegovina.

Šta najčešće radimo posljednjih sedmica?

Kopiramo druge.

Ko je Hrvatska?

Među najbolje organiziranim u Evropi.

Ko je Srbija?

Možda i najgore organizirana u regionu.

Koga ćemo plagirati?

Srrbiiiijuuuuu…

Partizansko groblje: „Šačica neodgovornih pojedinaca“ opet je divljala na Partizanskom groblju u Mostaru. I opet je intelektualna elita zapadnog dijela grada izvršila principijelni pritisak na Dragana Čovića i lokalne vlasti, javno se pobunila protiv divljaštva i svojim subverzivnim činom jasno dala do znanja nadležnim organima da… Šta kažete? Nije? Niko ni glasa? Mreže se ne prolamaju od zgražavanja, duhoviti Hercegovci još nijedan vrckasti fol nisu pustili? Niko ne trubi za Partizansko? Spomenik neprocjenjive vrijednosti, životno djelo genijalnog Bogdana Bogdanovića, prepušteno na milost i nemilost grupi nepismenih hajvana? Sreća da nismo izabrani za kulturnu prijestolnicu Evrope, ko bi sad strancima objašnjavao da je to u nas redovna pojava, a ne nemili izuzetak.

Crkvene vlasti: Još jedan bosanskohercegovački kandidat za Evropsku prijestolnicu kulture ovih sedmica briljira. Crkvene vlasti u Banjoj Luci političkom su vrhu poručili da oko vjerskih okupljanja nema pregovora. Ko biva, tu se ne pita država, nego Crkva. A za pravo im je dao gradonačelnik Igor Radojičić izjavom da svjetovne vlasti ne mogu uređivati odnose duhovnim. Aferim. Time je obesmišljeno sve što se radi. Čemu uopće i jedna jedina mjera ako neće važiti za sve građane? U svakoj nesreći koja je zadesila srpski narod posljednjih decenija Crkva je bila na pogrešnoj strani, ali to je njen problem. Tužno je da joj vlasti odobravaju takvo ponašanje. I onda se ona nesreća usuđuje Sarajevo nazvati Teheranom.

Napuštene životinje: U Turskoj, kojoj možete uputiti desetine prigovora kao nedovoljno demokratskom društvu, s brojnim kršenjima ljudskih prava, država preuzela brigu o napuštenim životinjama. Baš onako kako se očekuje od svake civilizirane sredine. Vojne i policijske snage hrane, liječe i zbrinjavaju pse i mačke. Ovaj dio Bosne i Hercegovine koji se fura na brata Erdogana ni da čuje za to. Ovdje kafilerijske službe rade pojačanim intenzitetom, psi se masovno truju po gradovima, a mnoga je lovačka ruka zadrhtala od slatkog uzbuđenja što u ovom haosu može nekažnjeno pobiti još koje nevino biće.

Nikad Turaka od nas.

Ko su naši heroji: Vanredno je stanje, ko zna koliko će potrajati i ovo je pravo vrijeme za heroje. Liječnici i medicinske sestre, policajci i vatrogasci, rudari i vozači kamiona, novinari… Lista je duga, svako ko u ovakvim okolnostima ide na posao i doprinosi tome da život ne stane, svojevrsni je heroj. Međutim, težimo takvom uređenju u kojem neće biti heroja. Heroji su uvijek supstitucija za sistem; što jača i uređenija država, to je njih manje.

Kod nas ih je na desetine hiljada, što dovoljno govori u kakvom smo državno-društvenom stanju.

Heroji u lister-odijelima: Pa kad je već tako, može li onda večeras, tačno u 20 sati, jedan gromki, kolektivni aplauz sa balkona za naše heroje u lister-odijelima, za sve one ministre, predsjednike, delegate, načelnike i poslanike koji ginu i izgaraju da bi nama bilo bolje?