Razdragana dječica koja kliču vođi i partiji. Prizor iz prošlog sistema bezbolno se prelio i u ovaj. Masovnija društvena osuda, u odsustvu zakonskih mjera, može spriječiti  ili značajno smanjiti takvo ponašanje

Djeca i ove godine predstavljaju nezaobilaznu publiku na nastupima političkih kandidata. Gledamo ih na snimcima i fotografijama kako bodre kandidate iz prvih redova. Često su obučena u majice sa stranačkim obilježjima, mašu zastavicama i uzvikuju parole. Nekad im društvo prave roditelji, a nekad druga djeca. U ovome nema ništa neobično jer smo navikli da se djeca svake dvije godine mobiliziraju za predizborne aktivnosti. I u preostalom dijelu godine znaju organizovano prisustvovati nekom događaju ili obljetnici koji imaju političke konotacije i nisu primjereni dječijem uzrastu. Tako je bilo jučer, tako je danas i tako će, sve su prilike, biti sutra.

Djeca su glasačko tijelo na koje valja računati u budućnosti pa ga treba oblikovati još u najosjetljivijem dobu. Tekovina je to i prošlog sistema kada su se djeca još od prvog razreda ideološki usmjeravala polaganjem pionirske zakletve. Starije generacije vjerovatno se još sjećaju kako su išle sa školom da dočekaju Tita kad bi dolazio u njihov grad. Znali su satima čekati na hladnoći samo da bi ga na nekoliko sekundi okrznuli pogledom dok bi prolazio u toplom automobilu. Njih je grijala kolektivna euforija odrastanja u sjeni kulta ličnosti.

Upotreba starog modela

Međutim, mnoge nelogičnosti s kojima se mi danas susrećemo proizilaze zbog upotrebe starog modela u novim prilikama. Drugim riječima, bivajući zemlja koja još nije do kraja raskrstila s tranzicijom, svjedoci smo mnogim anakronizmima u političkom djelovanju. Jedan od njih bi bilo i masovno korištenje djece u političke svrhe od strane nacionalističkih stranačkih šefova s kompleksima velikog vođe. Tokom rata i u drugoj polovini devedesetih, to korištenje bilo je još vulgarnije i agresivnije. Tada se znalo desiti da cijeli razred organizovano ide da podrži određenu stranku ili da npr. hor osnovne škole predstavlja muzičku pratnju vladajućoj stranci tokom kampanje.

Srećom, u godinama koje su uslijedile to se smanjilo i u medijskoj sferi su se umnožile osude takvog ponašanja. Veliki broj ombudsmena za ljudska i dječija prava tokom vremena su upozoravali kako se time narušavaju prava djeteta. Po pravilu se nekoliko osuđujućih tekstova pojavi tokom svakih izbora i oni su suštinski isti pa se mogu primjenjivati nekoliko godina uzastopce. U njima se ističe da djeca u tim situacijama nemaju pravo izbora i da im se nastoje nametnuti političke i identitetske vrijednosti (čitaj: etnonacionalističke i ideološke) da bi se njima lakše manipulisalo u budućnosti. Također, slika djece na predizbornim skupovima, sa svim konotacijama koje ona nosi, šalje pozitivne propagandne signale odraslim biračima i povećava bodove određenoj stranci.

I ja sam se smrzla

Međutim, ono što raduje ove godine jeste da su se ti tekstovi pojavili u mainstream medijima. Klixov naslov poručuje: Djeca na hladnoći čekala Željku Cvijanović, ona poručila: I ja sam se smrzla, ako vam je lakše. U članku se ističe da su djeca iz osnovne škole u Zvorniku vani čekala čak 45 minuta. Iako je ton tendenciozan i bez sumnje usmjeren na premijerku “manjeg kantona”, osuda je jasna. Prilično dobre obrade teme pojavile su se i na portalima Bljesak i eTrafika (via Srpska Cafe). Jedan članak nosi efektan naslov: Recept za izbore: “Uslikaj me s djetetom, to pali”, dok drugi članak sadrži nekoliko odličnih fotografija zloupotrebe djece od sve tri najveće političke stranke. Tako vidimo dječaka koji ide ulicom i nosi zeleni balon SDA, grupu sitne djece s SDA promotivnim materijalima, djecu u majicama HDZ-a, dječaka na plakatu kandidata iz SNSD-a… Ako izuzmemo činjenicu da oba članka kao prve fotografije ističu djecu zloupotrijebljenu od SDA – što nikako nije za odbaciti kao vizuelno prvu uočljivu memoriju, radi se o politički neutralnim tekstovima.

Međutim, u ovim mainstream portalskim osudama, koje treba naširoko pozdravljati jer se tako stanovništvo masovnije senzibilizira s ovom problematikom, postoji i druga strana medalje. Tako npr. jedna stranka može osuditi zloupotrebu djece od strane druge stranke, kao što je to učinio SDS u Bijeljini obrušivši se na pripadnike SNSD-a. Uzimajući u obzir da se radi o suparničkim strankama, posve je legitimno pitanje koliko je SDS-u doista stalo do dobrobiti djece, a koliko do diskreditacije političkih protivnika.

Dakle, činjenica jeste da su djeca korištena za potrebe aktuelnih kampanja, ali isto tako, postoji veliki broj osuda takvog ponašanja. Naročito je pozitivno što se u tim osudama slažu sve strane i što međusobno politički suprotstavljeni (ili režimski) portali prenose iste članke o zloupotrebi djece. Svijest se ne mijenja preko noći i senzibilizacija ljudi za određeni problem je proces koji mora potrajati. Za razliku od drugih masovnijih promjena svijesti, možda bi se ovdje stvari mogle i pokrenuti jer se ipak radi o djeci, a ona su nam svima najdragocjenija. Bez obzira koliko su određenim roditeljima bitni njihovi politički i etnonacionalistički identiteti i u kojoj mjeri žele da ih prenesu na svoju djecu, masovnija društvena osuda, u odsustvu zakonskih mjera, može spriječiti ili značajno smanjiti takvo ponašanje.

Političko zlostavljanje djece

Prošlog mjeseca je na portalu Tačno.net bosanskohercegovački franjevac Drago Bojić napisao tekst o političkom zlostavljanju djece. Povod mu nisu bili izbori, nego politička zloupotreba jajačkih osnovaca na proslavi obljetnice oslobođenja grada 13. rujna/septembra. Djeca su, iako se radilo o radnom danu, dobila opravdanje za izostanak iz škole da bi sudjelovala na spomenutoj manifestaciji. Iako se određeni broj nastavnika i roditelja protivio sudjelovanju djece, uprava škole se na kraju ipak povinovala pozivu organizatora i mobilizirala djecu. Ostaje nejasno šta su sama djeca mislila o tome jer ih niko nije ni pitao. Možda im je bilo dosadno, a možda im je, na kraju krajeva, bilo i zabavno i bili su sretni što ne moraju biti na času. Međutim, to ne umanjuje činjenicu da su o njihovom prisustvu na tom mjestu odlučili drugi i da su ona, htjela – ne htjela, morala svjedočiti programu koji nije bio oslobođen političko-ideoloških momenata.

Djeci se na ovaj način nameću gotova uvjerenja i vrijednosti, umjesto da ih se potiče da razvijaju kritičku svijest i sami dođu do određenih saznanja. Ne gleda ih se kao na male individue koje imaju svoje osobine i sklonosti prema određenim stavovima, nego nastavljače porodičnih i kolektivnih društvenih tradicija. Ne bi to bilo toliko zlo da se radi o “dobrim” tradicijama, međutim, uglavnom se radi o nasljeđu koje je opterećeno ratnim traumama i nepravdama. Roditelji su ispunjeni strahom i mržnjom i smatraju da vlastitu djecu štite tako što ih izlažu jednoj kolektivnoj ideologiji, ali na taj način zapravo pokazuju da ne cijene vlastitu djecu i ne poštuju njihove ličnosti koje bi trebale da imaju vlastiti izbor.

Ohrabrujuće je da je tekst Drage Bojića, u kojem se on veoma oštro suprotstavio političkom zlostavljanju djece, bio veoma popularan i naširoko dijeljen na društvenim mrežama. Zato na kraju valja još jednom ponoviti da se svijest ljudi ne mijenja preko noći (a ni do narednih izbora), ali ima šansu da se promijeni baš po pitanju onoga što nam je svima najdragocjenije – dobrobiti naše djece!