Na prvu nije razumljivo kakve bi, zaboga, i zašto država uopće imala veze sa seksualnošću vlastitih građana. Čini se gotovo samorazumljivim da su seksualne aktivnosti među onim aspektima naših života koji bi trajno trebali ostati u sferi autonomije i privatnosti. Nismo maloljetni niti smanjenih intelektualnih sposobnosti da nam treba pomoć i zaštita države jer nismo u stanju samostalno donositi odluke o tome kad ćemo, s kime i zašto imati seksualne odnose.
Ukoliko možemo postići konsenzus u pogledu kriterija prema kojima ćemo razlikovati prihvatljivu seksualnost od parafilije, onda je upravo tu granica koju država ne bi smjela prijeći. Pa premda neće svako društvo na isti način opisati što smatra patološkom sklonošću i uzimajući u obzir da liberalni etičari, prilično rubno, smatraju prihvatljivom svaku seksualnu aktivnost koja se zasniva na dobrovoljnom pristanku svih sudionika, uključujući i maloljetnike (što je vrlo sporno budući da je dječjim željama prilično lako manipulirati), možda bismo se mogli dogovoriti kako je intervencija države opravdana tek u slučajevima poput zoofilije, nekrofilije, pedofilije, silovanja i svih onih devijacija kojima se nanosi šteta drugome (uključujući životinje i dostojanstvo mrtvog tijela). Dakle, uplitanje države u seksualni život građana može biti opravdano samo radi zaštite svakog pojedinca i društva u cjelini. U svim ostalim slučajevima riječ je o neopravdanom paternalizmu, prekoračenju ovlasti i zloupotrebi zakonodavne moći u svrhu kontroliranja građana kontrolom njihove seksualnosti. U konačnici, koji bi argument uopće mogao opravdati zadiranje države u tako intimne stvari poput toga imamo li seksualne odnose i životnu zajednicu s jednim ili više partnera i jesu li partneri istog ili različitog spola. Država tu, zaista, nema što tražiti ukoliko je riječ o odraslim, svjesnim i racionalnim pojedincima koji žele upravo takav odnos.
Zabrane i ograničenja
Kako se država upliće? Čini to zakonskim normiranjem poželjne, društveno prihvatljive seksualnosti propisujući zabrane i ograničenja kojima se pokušava ustoličiti kao posrednik i regulator ljudskih nagona. To u pravilu znači favoriziranje monogamne, bračno ozakonjene heteroseksualnosti na uštrb svih ostalih seksualnih orijentacija i životnih stilova. Hrvatska je, u tom pogledu, učinila iskorak 2014. godine omogućujući istospolnim partnerima ozakonjenje životnog partnerstva te, još ranije, pravno izjednačujući (pod određenim uvjetima) bračnu i izvanbračnu zajednicu. Ali ovo pitanje smjera dalje, ono pita bi li država, uzimajući u obzir prethodno navedene kriterije, uopće smjela propisivati tko i pod kojim uvjetima smije sklapati brak, partnerski odnos ili bilo kakvu formu kohabitacije. Sasvim konkretno, ako dvojica odraslih, mentalno sposobnih homoseksualaca svojevoljno žele sklopiti brak, oni time ne nanose štetu nikome, nije riječ o pedofiliji, nekrofiliji, zoofiliji, niti silovanju. Otkud državi, u tom slučaju, uopće pravo imati o njihovoj vezi ikakav stav, bilo afirmativan ili negativan? Ovo se državu, naime, uopće ne tiče.
U osnovi, brak nije samo romantičan iskaz uzajamne ljubavi i želje za trajnom privrženošću, nego institucionalno ozakonjenje seksualne veze ustanovljeno primarno radi odvraćanja od promiskuiteta kojem smo prirodno skloni. Dakle, riječ je o formi kontrole seksualnog nagona s ciljem osiguravanja trajnosti obiteljske zajednice i optimalnih uvjeta za rast i razvoj potomstva. To se postiže pružanjem moralnog okvira seksualnoj zajednici uz iluziju sigurnosti i trajnosti. Drugi je razlog sprječavanje incestuoznih odnosa radi prevencije genetskih malformacija koje bi se mogle pojaviti u reprodukciji među bliskim srodnicima. Sve veći broj razvoda, međutim, ukazuje na to da intervencija države ipak ne jamči dugotrajnost braka, ukoliko sami partneri nemaju ustrajnu sklonost k njegovom očuvanju, a u tom bi slučaju bio očuvan i bez državnog ozakonjenja. Ali država nije zainteresirana samo za brak, upliće se i kad dopušta ili zabranjuje prostituciju, umjetnu oplodnju, surogatno majčinstvo, ograničava ili potiče reprodukciju. Nije, dakle, pitanje radi li to država, nego zašto.
Država i spolni nagon
Budući da je spolni nagon jedan od najsnažnijih, temeljnih životnih poriva koji, težeći zadovoljenju, u velikoj mjeri utječe na naše postupke, jasna je želja države da kontrolom i ovladavanjem ovim nagonom usmjerava postupke svojih građana. Filozofi su se, bez namjere da to budu, pokazali korisnim suradnicima tisućljetnim favoriziranjem razuma uz omalovažavanje osjetila što će, vremenom, rezultirati prezirom svega tjelesnog. Pogubnim se, u tom kontekstu, pokazalo kršćanstvo, koje će tijelu pa onda i seksualnosti zadati posljednji udarac, ukazujući na njegovu povezanost s čovjekovom slabošću i animalnošću. Tijelo više nije samo ono što ometa spoznaju, već postaje sinonim za prljavštinu, bolest, nemoralnu pohotu i grijeh. Skolastička tradicija ide tako daleko da čak i fiziološke poremećaje dovodi u vezu s onim što smatra seksualnim grijehom, primjerice, tvrdeći da je guba posljedica bludničenja i pohote ili da će se ruka sasušiti onome koji masturbira.
Tako je seksualnost vremenom postala nerazdruživo asocijativno povezana sa sramom, prezirom i strahom, tabu tema o kojoj pristojni građani, supružnici, ne govore čak niti u intimi svoje spavaće sobe dok se ljube (naravno, čine to samo onda kad žele potomstvo) u mrklom mraku, jer je već i sam pogled na tijelo sramotan i nedostojan čovjekove duhovnosti. U ovom kontekstu treba promisliti i o suvremenim metodama zastrašivanja poput prekomjernog forsiranja teme spolno prenosivih bolesti (koje se ponekad još dodatno interpretiraju kao kazna za promiskuitet) i neadekvatnosti (ili čak opasnosti) kontracepcije. U konačnici, više nismo sigurni uzbuđuje li nas seks i veseli ili ga se plašimo i sramimo.
Tržišni odnosi
Marx će ukazati na još jedan problem. Riječ je o preslikavanju tržišnih odnosa na međuljudske što rezultira potpunom dehumanizacijom u kojoj čovjek više i nije drugo doli roba na tržištu. Ako je, naime, vrijednost samog čovjeka iskaziva na isti način kao i vrijednost bilo koje robe, tada i seks postaje tek jedna od naplativih usluga, a brak prilika da prodajom vlastite seksualnosti ostvarimo materijalno povoljnu transakciju.
Nažalost, mnoštvo je primjera upliva države u one dimenzije naših života u koje ju nikad nismo smjeli pustiti. Tako je Kina 1979. odlučila (pod pritiskom razvijenih država zapada koje su tvrdile da kinesko povećanje stanovništva predstavlja prijetnju miru i svjetskim ekonomskim resursima) bračnim parovima ograničiti broj djece na jedno u gradu ili dvoje na selu, ali samo ukoliko je prvo dijete djevojčica. U slučaju kršenja ove odredbe, bila je predviđena kazna u iznosu deset puta većem od prosječnog godišnjeg primanja kineskog kućanstva uz prijetnju gubitka posla, pristupa liječenju i obrazovanju. Ova je mjera za posljedicu imala veliku stopu pobačaja i čedomorstava ženske novorođenčadi, što je dovelo do nesrazmjera u broju djevojčica i dječaka, a to je onda rezultiralo mnogobrojnim otmicama i prodajom djevojčica. Država je ovu zakonsku mjeru ukinula tek 2015., nakon punih 36 godina. Papa Ivan Pavao II tom je prilikom iznio svoj stav da se ovdje ne radi o ničem drugom doli o teroriziranju siromašnih (zemalja) od strane bogatih iz bojazni da bi siromašni, svojom brojnošću, mogli ugroziti njihovo blagostanje i mir.
U Indiji, pak, 1975. vlada premijerke Indire Gandhi počinje poticati dobrovoljnu sterilizaciju muškaraca, kao mjeru ograničavanja nataliteta, da bi ona ubrzo postala prisilna i to nad ženama, uglavnom siromašnim i neobrazovanim višerotkinjama. Procjenjuje se da se i dan danas u Indiji godišnje prisilno sterilizira četiri milijuna žena. U Peruu je od 1996. do 2000. pod krinkom “Nacionalnog programa reproduktivnog zdravlja i planiranja obitelji” prisilno sterilizirano 272 hiljade žena i 22 hiljade muškaraca i to uglavnom potomaka Inka. Donošenje ovakvih i sličnih mjera regulacije broja, ali i socijalnog statusa kao i etničkog sastava ukupnog stanovništva neke države, pokušava se opravdati prevelikim ili premalim natalitetom, njegovim utjecajem na mirovinski sustav, održivost javnog zdravstva i slično. Tako zapadne države, suočene s problemom niskog nataliteta, na razne načine pokušavaju poticati seksualnost. Čine to, primjerice, dopuštanjem agresivne seksualizacije ženskog tijela u reklamne svrhe, što je ujedno i dobar primjer transpozicije ekonomskih odnosa i upliva tržišnih kategorija u ljudsku spolnost. Apsurd se sastoji u tome što porobljeni mislimo kako je takvom općom seksualizacijom došlo do njenog oslobođenja, ne prepoznajući manipulativne procese kojima je krajnja svrha kontrola, a ne sloboda. Kao što u afričkim plemenima ekscizijom klitorisa muškarci, pa preko njih i cijelo pleme, pokušavaju podčiniti ženu lišavajući je seksualnog užitka, to isto čini država svojim građanima svaki put kad propisuje dopuštene i prihvatljive načine seksualnog nadražavanja.
U prošlosti je kontrola seksualnosti povezana s manifestiranjem i dokazivanjem moći bila surova, primitivna i očigledna. Tako se spominje pravo prve bračne noći (Ius primae noctis) koje je, navodno, vrijedilo u ranom srednjem vijeku u nekim područjima Francuske i Italije, a spominje se i u Mažuranićevom spjevu “Smrt Smail-age Čengića”. Riječ je o tome da je feudalac (ili kod Mažuranića, beg, aga, paša ili drugi turski velikaš), navodno, imao pravo zahtijevati seksualno općenje s tek vjenčanom ženom. Osim zadovoljenja pohote i širenja vlastitog biološkog potomstva, objašnjenje se krije u ritualnom poniženju muškarca pokazivanjem staleške nadmoći, i žene, pokazivanjem muške supremacije. Danas se moć države nad pojedincem pokazuje mnogo manje surovo i mnogo više prikriveno. Ono što se nije promijenilo je povezanost između kontrole seksualnosti i moći.