Facebook memories me podsjetiše… Prije tačno šest godina na današnji dan bio je Kurban-bajram kojeg sam, umjesto sa porodicom, proveo sa migrantima i izbjeglicama, odnosno “ljudima u pokretu” izvještavajući o njima iz Velike Kladuše i Bihaća. Inače, ovaj izraz “ljudi u pokretu” je jako slikovit i ne može mu se puno prigovoriti jer korektno zamjenjuje izraz “migrant” koji ima negativan prizvuk. Međutim, on isto tako zamjenjuje i izraz “izbjeglica” i čini da zaboravimo kako ovi ljudi bježe od egzistencijalne prijetnje koja nikad nije čisto ekonomska nego uvijek u pozadini kao korijen ima neki rat ili neku tiraniju.

To što smo od početka nezainteresirani za njihove patnje nije stvar terminologije i leksike, nego našeg odsustva ljudskosti i selektivne humanosti zbog kojeg činjenica da se juče u Drini utopilo deset izbjeglica (jer oni JESU izbjeglice) kod nas nije bila vijest dana. Ovim je demantirano čuveno pravilo novinarstva  „if it bleeds – it leads“, a kompromitiran je i jedan od onih izvedenih Murphyjevih zakona koji kaže „Što se tragedija desila dalje od nas potreban je veći broj mrtvih da to bude vijest dana.“

Kad se deset izbjeglica utopi nadomak otoka Lampedusa – to bude vijest. Kada slika malenog Alana Kurdija čije je tijelo Egejsko more izbacilo na plažu obiđe svijet – to je tragedija koja i kod nas pokrene bar internetski aktivizam. No, kada se neki Alan Kurdi sa majkom utopi u Drini sa još osam saputnika i sapatnika – to je samo crtica u vijestima na koju se slegne ramenima i nastavi sa životom.

U posljednje vrijeme je puno manipulacija sa danima žalosti koji su postali alat za politikantstvo. Sa proglašavanjem takvih dana se kalkuliše u smislu gdje se dogodila tragedija, koje su žrtve u pitanju, koliko ih je – da li su žene, jesu li djeca, te šta bi to eventualno proglašenje dana žalosti moglo poremetiti.

Proglašenjem dana žalosti se šalju proračunate poruke saosjećanja sa roditeljima djece pobijene u drugoj državi, sprečavanjem proglašenja dana žalosti u vlastitoj državi se šalju poruke odbijanja zajedništva u tugovanju, računanjem koji će se društveni događaj poremetiti proglašenjem dana žalosti šalje se poruka biračima i interesnim krugovima da se ne brinu i da će interesi živih opet, pragmatično, biti iznad žalosti za mrtvima… Svega u tim „danima žalosti“ ima osim iskrene, ljudske žalosti.

Ne postoji pravilnik koji bi definisao kada i zbog čega se proglašava dan žalosti na kojem nivou. Nigdje, naprimjer, ne piše da su tragedije reda veličine troje mrtvih za žalost kantonalnog nivoa, one do pet entitetskog, da se na državnom nivou žaluje ako je na poprištu tragedije ostalo šest i više leševa, a da je jedno ili dvoje mrtvih u nadležnosti lokalnih zajednica. Nigdje ne piše koliko je žalost intenzivnija ukoliko su među mrtvima žene i djeca, te kakav utjecaj imaju način izvršenja zločina ili okolnosti nesreće.

Ne piše, jer je ova materija u domenu humanosti, solidarnosti, empatije, uvjerenja i iskrene odgovornosti prema zajednici – svega onoga čega u našem društvu istinski i suštinski nedostaje. Zbog toga se i ti dani žalosti proglašavaju na osnovu opipavanja pulsa javnosti i procjene moguće štete po vlastiti rejting, umjesto kao odgovor na jednostavna pitanja – je li nam žao, da li saosjećamo, da li nas boli i da li osjećamo bol drugih? Da li nam to sve skupa još išta znači?

Ono što radimo i govorimo danas je ideja svijeta u kojem želimo živjeti sutra. Ukoliko u svemu što vidimo danas nedostaje samilosti, solidarnosti i razumijevanja, svijet u kojem ćemo živjeti sutra ne može biti nikakav drugačiji nego takav.

Možemo misliti kako simboličke geste ne mijenjaju današnji svijet, ali one barem jasno govore u kakvom svijetu želimo živjeti sutra i zbog toga ih nikad ne treba potcijeniti. Grafiti na zidovima, online peticije, pisma podrške, dani žalosti – sve su to simboličke akcije za koje znamo da od njih možda nema koristi danas, ali se njima barem iskazuje neslaganje sa onim kuda taj svijet ide sutra i izražavaju nada i spremnost da se taj put malo preprojektuje.

Takve simboličke akcije naše vlasti ne poduzimaju i jasno je kakva je budućnost u njihovim vizijama. Da u njihovim vladama ima imalo elemenata one humanosti i solildarnosti, imalo empatije, da ima ikakvih uvjerenja i svijesti o vlastitoj odgovornosti za zajedničku budućnost, i Srbija i Bosna i Hercegovina bi bez ikakvih kalkulacija ili natezanja, spontano i solidarno proglasile zajednički dan žalosti zbog utapanja deset bespomoćnih ljudi u rijeci koja i sama nosi historijsku težinu njihove međusobne granice.

Takav dan žalosti bi bio iskren i tačan odgovor na ona pitanja je li nam žao, da li saosjećamo i da li možemo prepoznati sebe u patnjama drugih. Pustimo politiku i historiju, takvim danom žalosti i humanijim medijskim tretmanom dobili bismo odgovor na pitanje da li na ljudskom, humanom nivou možemo u onom prevrnutom čamcu prepoznati simbol naših izbjeglištava i da li u njegovom prevrtanju možemo prepoznati opasnost za nas same u svjetlu svega što globalni izazovi sa sobom nose?

To su pitanja koja sebi, bez obzira na sve međusobne razlike i neslaganja, trebamo postaviti – iako smo možda odgovor itekako dobili. Hemigway je napisao da nikad ne pitamo kome zvono zvoni, jer ono zvoni za nama. Bude li neko učio sallu za deset migranata utopljenih u Drini, nemojmo misliti da je ona isključivo za njih.