U ime Vukovara
Tekst Borisa Dežulovića “Jebo vas Vukovar“, objavljen 2. studenog na portalu N1, izazvao je mnoge žučne reakcije. Npr. onu Ministarstva branitelja: “Svako razuman i dobronamjeran zgražava se nad lakoćom kojom Boris Dežulović na grub i primitivan način obezvrjeđuje sve žrtve Vukovara, (..), krši Deklaraciju o Domovinskom ratu, (..), Vukovar će ostati mjestom posebnog domovinskog pijeteta”; pa HDZ-a Vukovara: “Dežulovićev tekst je neviđeno obezvrjeđivanje žrtve Vukovara”, kao i Domovinskog pokreta koji koristi slične argumente i traži da se stane na kraj “frustriranim piskaralima iz Novosti” (!?) i nađe kaznena odgovornost za Dežulovića, a tu je i HVIDR-a…
Međutim, svakom razumnom i dobronamjernom, ako je pročitao Dežulovićev tekst, a ne samo naslov ili komentare, jasno je da Dežulović ne govori protiv Vukovara. Govori ono što misli da treba reći, pa i opsovati, u ime Vukovara, u obranu od onih koji su svoju političku karijeru izgradili i grade na “raubanju” vukovarske tragedije i koji toliko vole Vukovar da su ga posebnim domovinskim pijetetom doslovce pridavili.
Dežulović smatra da je upravo taj nametnuti posebni domovinski pijetet, nešto što odgovara groblju, ali ne i gradu koji treba živjeti i razvijati se glavni razlog da se iz Vukovara u zadnjih deset godina iselilo 5500 Vukovaraca. Jedna petina građana, proporcionalno najviše u Hrvatskoj, iz grada u koji Vlada ulaže najviše u Hrvatskoj.
Stradanja koja su prošli Vukovarci Dežulović poznaje iz prve ruke bolje od većine onih koji ga optužuju da obezvrijeđuje žrtve Vukovara. O tome govori i njegova potresna reportaža iz netom okupiranog (tj. “oslobođenog”) Vukovara, u koji je ušao noseći glavu u torbi; možete je naći ovdje. Ogorčenost koja se osjeća u “Jebo vas Vukovar” dijelom je, vjerojatno, upravo iz tog iskustva i uvjerenja da obezvređivanje vukovarskih žrtava dolazi od onih licemjera koji njima i nakon 30 godina manipuliraju. (Zoran Pusić, Novosti)
Kasim iz Vinkovaca
„Strašno je da ovdje ima toliko talentiranih i vrijednih ljudi, a da smo mi ipak uspjeli zaratiti s vlastitom braćom. Uz sve naše talente mi smo ostali zaostali, čim smo se mogli krvavo pobiti na kraju 20 stoljeća. Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod i nije važno tko je više stradao, jer nismo smjeli dozvoliti da itko izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo se mogli civilizacijski nositi s povijesnim trenutkom.“
Tko se normalan ne bi složio s ovim pacifizmom glumca Rade Šerbedžije izgovorenim prije pet godina na promociji njegove knjige u Beogradu? Da, u normalne spada ona golema Radina publika koja hrli na njegove koncerte u svim državama bivše Jugoslavije, ali ona nažalost nije putokaz, ona ne određuje političke tokove, niti može poništiti vječnu nacionalističku mržnju koja u Hrvatskoj prati toga velikog umjetnika. Pa je tako ministar branitelja u ovoj vladi – ranije vođa one veteranske horde koja je plinskim bocama skoro dvije godine obarala vlast socijaldemokrata – Šerbedžijine riječi doživio kao „krajnje neprimjerene“, izdao još i saopćenje, to jest istu mantru o uvrijeđenim „braniteljima koji su obranili RH od oružane srpske agresije…“ Te svjesno potaknuo reakciju uvijek spremnih predatora iz milijun paradržavnih udruga koje su od Ministarstva policije tražile zabranu Radinog koncerta u Zagrebu, „a zbog ozbiljne ugroze sigurnosti prouzročene revoltom branitelja zbog javnih istupa Šerbedžije“. I onda uz tu otvorenu prijetnju i zahtjev za zabranom rasprodanog koncerta, od Državnog odvjetništva zatražili pokretanje kaznenog postupka i izricanje zabrane Šerbedžijinog javnog djelovanja na teritoriju RH najmanje pet godina.
Falangi je Rade odgovorio ukazujući da je njegov istup bio isključivo pacifistički, bez ikakvih implikacija na branitelje i domovinski rat, te od ministra zatražio ispriku. Koja naravno nije stigla, nego nova prijetnja kako Ministarstvo branitelja „ima obavezu čuvanja vrijednosti i stečevina legitimnog, oslobodilačkog Domovinskog rata…“ Čuvati od koga? Od umjetnika, permanentno ugrožene sigurnosti, kojemu nacionalistička sitnež ne može oprostiti da je porijeklom Srbin, potom da je veliki umjetnik, a najviše to da se nakon prisilnog egzila, izložen 90-tih istoj fašističkoj mržnji, „usudio“ vratiti u državu u kojoj je rođen, gdje je živio i izgradio se u ponajvećeg glumca s ovih prostora.
Da, vratio se, sram ga budi, pa još i javno nastupa, diže na noge publiku diljem bivše države svojim nježnim baladama, pa je još i kazalište Ulysses osnovao zajedno sa suprugom Lenkom Udovički, u kojemu godinama majstorski igra svoga Kralja Leara, i piše knjige, i svojom vječnom blagošću ispraća prijatelje koji odlaze daleko od razuzdane nacionalističke gomile, tamo na onaj svijet, pa će sjetnim recitalom ispratiti i prijatelja nam, urednika Ferala i pjesnika Predraga Lucića. No čemu uopće podsjećanje na taj, tek jedan od mnogih grubih nasrtaja na Radu Šerbedžiju? Jesmo li doista mislili da su se stvari promijenile zadnjih godina? Ili će biti da su ostale iste kao i 90-tih kada će Šerbedžija na skupu u Zagrebu moliti za mir i zajedništvo, ili u Beogradu s piscem Mirkom Kovačem činiti isto, da bi Kovaču razbili glavu, a Mirko se zapitati: “Što će biti kad svi zašutimo? Tko će govoriti suvislo?“ Malo nakon toga Kovač napušta Beograd i odlazi u Rovinj, Šerbedžija u Ljubljanu, London, pa u Ameriku. I obojica su proglašeni izdajnicima. Svaki u svojoj sredini. (Heni Erceg, Mladina)
Prošlost je strana zemlja
Ekavica, ijekavica, crnogorski, makedonski. Činilo se da je većina jugoslovenskih naroda i narodnosti bila zastupljena te oktobarske noći u Geteborgu. Već na prvu psovku i Silvanin prenaglašeni bosanski naglasak kojim se žalila na blato palanke, veliki dio publike se zacenuo od smijeha. Negdje na pola filma su se čuli prvi šmrcaji, na „Ljiljani“ se tražila maramica više, a na kraju filma je dio sale tiho pjevao „Što te nema“ skupa sa oživljenim Zdravkovićem, Montenom i Popovićem u još neporušenom Sarajevu. Pitao sam se ko su ova djeca koja ne znaju ni za Miću Orlovića ni Zorana Radmilovića, ali koja iskreno jecaju na „Ljiljanu“? Ko smo mi koji smo proživjeli pionirske dane, neostvarena obećanja o boljoj budućnosti i koji nemamo za šta da okačimo sjećanja, a da ih ne okaljamo patetikom?
Radnja „Tome“ odvija se u dvije paralelne priče. Prva obuhvata poslednjih nekoliko meseci njegovog života, od kolapsa nakon koncerta u Beogradu do smrti u vrijeme raspada Jugoslavije 1991. Ključni odnos u tom dijelu je sa doktorom koji pokušava da ga liječi. No Toma istovremeno liječi i doktora, tj. njegovu dušu. Druga priča pokriva period od 40-ak godina u kojem svjedočimo Zdravkovićevom usponu, od skromnih početaka do slave i bogatstva. To putovanje uzrokuje i podleganju porocima i melanholiji duše, kojoj kumuje melodramski podzaplet koji uključuje neostvarenu romansu sa Silvanom Armenulić.
Film je kvalitetno urađena melodrama, bez obzira na nos, periku ili Marićevo nesviranje gitare u kadru. Ne čine ga ti detalji ni boljim ni lošijim, bez obzira koliko autenticitet smatrali bitnim. Film je fikcionalno biografski i suludo je zahtjevati tu vrstu striktnosti. Ovo takođe nije tekst o ukusima, narodnoj ili zabavnoj muzici. Smatrati ukus bitnim u postjugoslovenskim kontekstima je opet diskusija za sebe; reći ću samo da ne prihvatam dihotomiju u kojoj se narodna muzika i turbo-folk prepoznaju kao ruralno-nacionalistička pop-kulturna građa, a „rok“ kao žanrovska garancija građanskih ideala.
„Toma“ je – u najdosljednijem mogućem formatu – mainstream biopic. Mitsku priču o dječaku koji odrasta u siromaštvu i preko trnja dolazi do zvijezda su već mnogi snimali. Nesrećne ljubavi, osjećajna duša, nedovoljno angažovani otac i unutarnja melanholija čine formulu za samodestrukciju lako prepoznatljivu u muzičkim filmovima, od Walk the line, preko Raya ili Miles ahead. Dramaturški je ta formula donekle jednostavna. Publici se nudi djelić mogućeg objašnjenja o povodima koji su povukli glavnog junaka da jednom nogom dodiruje oblake, dok mu je druga noga duboko zabrazdila u blatu poroka.
Kao i svi radovi koji poranjaju u kolektivnu historiju, film nije samo o toj prošlosti nego o kontemporarnom pogledu na nju. Šta „Toma“ u stvari govori o toj zajedničkoj prošlosti? Između ostalog i to da je ta prošlost bukvalno druga država. Jugoslavija nije samo temporalno umrla no je i geografski iščezla, izgubljena je i u vremenu i u prostoru. I nikad ljepša i tragičnija nego na velikom platnu.
Film je vidno dotaknuo neku žicu, kako u maticama regije tako i u dijasporski rasparčanim i podijeljenim zajednicama svih post-jugoslovenskih nasljednica. Otprilike polovina publike te večeri u Geteborgu bješe sastavljena od mladih ljudi koji nikako nisu mogli imati sopstvena sjećanja na Jugoslaviju ili Tomu Zdravkovića. (Sanjin Pejković, Peščanik)
