Nedavno održani skup u Bruxellesu, posvećen eventualnom proširenju Evropske unije, odnosno dodjeljivanju kandidatskog statusa, pokazao je manje-više očekivanu odluku: Ukrajina i Moldavija (samo možda i ko zna kad) naprijed, zapadni Balkan dugoročno i odlučno stop. Uslijedila je serija reakcija. Primjetna je opća razočaranost briselskim ignoriranjem specifične bh. situacije. Mnogi uticajni mediji iz Evropske unije ukazuju na birokratsku nedosljednost njenog političkog vrha i štetan odnos prema zapadnom Balkanu, osobito prema našoj zemlji. To je lijepo čuti, ali ne rješava problem Bosne i Hercegovine, gdje je kolektivna ogorčenost također na najvišem nivou. Skoro svi u državi, od građana Tuzle i Banje Luke, preko Željke Cvijanović, do kompletnog sarajevskog političkog kruga, izrazili su što žaljenje, što ogorčenost. Jedini disonantni ton je saopćenje HNS-a, čiji anonimni sastavljači pozdravljaju briselsko ne i za njega krive političko Sarajevo, tu unitarističku babarogu svake proruske i separatističke politike u BiH.
Evropska unija počiva na ekonomskoj snazi, sindromu samodovoljnosti i impozantnoj dozi političkog licemjerja. Ne možete dobiti ništa dok ne ispunite naše uslove, odnosno, možete dobiti sve ako dobro izlobirate, ili ako ste u specifičnoj sferi strateškog interesa. Ljutiti se na takav stav je kontraproduktivno. Evropska unija je, uz ostalo, konglomerat različitih interesa i vrijednosti, čiji je raspon dijametralan – od vrlo korisnih i upotrebljivih do pogubnih i nepotrebno birokratiziranih. U takvoj konstelaciji snaga ne treba se ponašati uvrijeđeno i zauzeti ovdje već na svim stranama omiljenu poziciju žrtve. Proaktivnost je jedini metodološki okvir koji u današnjem svijetu garantira opstanak. Proaktivno čupanje BiH s političkog, ekonomskog i kulturnog dna podrazumijevalo bi prije svega prestati sa samosažalijevanjem i hrabro se suočiti sa sopstvenim slabostima. To bi istovremeno otvorilo još jedan proces – početak istinskog i nepovratnog resetiranja društvenih vrijednosti. Onog trenutka kad krene preobrazba kao ozbiljan projekt, tek tada možemo nešto prigovoriti i Evropi i Zapadu kao političkom pojmu. Mi moramo ispuniti sve što se traži od nas želimo li, ne ulazak u EU, nego goli opstanak.
Budimo iskreni, s vrijednostima koje smo izgradili posljednjih 20 godina zaslužili smo prezir kojim nas obasipaju sa svih strana. Sjetite se strasti s kojom su ovdje oholo prepričavani vicevi o Albaniji, kao najzaostalijoj socijalističkoj zemlji. Teško je to priznati: ono što je Albanija bila nekad, to je Bosna i Hercegovina danas. Bez bolnog suočavanja sa samim sobom i sopstvenim položajem u savremenom svijetu nema ni oporavka ni opstanka.
Njemački kancelar Olaf Scholz uputio je zahtjev da EU pređe na donošenje vanjskopolitičkih odluka kvalificiranom većinom, što predstavlja ukidanje veta pojedinačnih zemalja. Toksično djelovanje Mađarske i drugih ruskih igrača u Uniji tako bi moglo biti blokirano, ali ni to nam neće dugoročno pomoći. Sve što Bosna i Hercegovina treba uraditi je organizirati jedan suštinski i egzistencijalno relevantan samit sa samom sobom i donijeti odluke koje bi temeljno izmijenile lice napaćene zemlje. U ovom trenutku takav zahvat izgleda nemoguće, a koliko će godina ili čak decenija ta nemogućnost trajati – to se niko ne usuđuje da prognozira.
