Golo tijelo kao artistički čin

Prije više od četrdeset godina čuveni konceptualni umjetnik Tomislav Gotovac izveo je na ulicama Zagreba svoj performans “Zagreb, volim te”. Uvijek provokativni Gotovac, koji je pomjerao granice umjetnosti, tada je potpuno nag prošetao zagrebačkim ulicama. Danas se taj Gotovčev artistički čin smatra jednim od najvažnijih umjetničkih događaja koji je pomjerio granice performativne umjetnosti u Jugoslaviji. Pitanje korištenja tijela, odnosno njegove obnaženosti kao umjetničkog medija u artističkom izričaju, nije ništa novo i nepoznato. Takvi činovi obično su, ma koliko naizgled bili provokativni, duboko promišljeni umjetnički potezi, kojima se javnosti želi prenijeti jasno artikulirana poruka. Drugim riječima, korištenje obnaženog tijela kao sredstva prenošenja umjetničke poruke nije nikada čin pukog egzibicionizma, već način da se javnosti skrene pažnja na poruku koja se umjetnošću želi prenijeti.

Otuda, performans “Together” slovenačkih umjetnika Leje Jurišić i Marka Mandića, koji je u proteklu subotu izveden na Trgu Susan Sontag, ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, a koji je navodno do te mjere konsternirao pravovjernu i moralnoljubivu sarajevsku javnost, jer je glumac “šetao” nag po trgu i “uznemiravao” gospođe, sam po sebi ne predstavlja bilo šta skaradno, usmjereno na vrijeđanje javnosti, građana i njihovih religijskih ubjeđenja, već je to umjetnički čin koji vrlo jasno artikulira sebi imanentnu poruku. Prema pisanju relevantnih medija, “Together” je jedan od najvažnijih scenskih umjetničkih događaja koji se u Sloveniji odvijao u posljednjem desetljeću, a to potvrđuju i brojne nagrade u evropskom kontekstu koje je ovo umjetničko djelo dobilo.

– Vrhunski dvojac Jurišić – Mandić, u suradnji s redateljem Bojanom Jablanovcem i spisateljicom Semirom Osmanagić, bavi se vječnim idealom izvedbenih umjetnosti i vječno nerješivim pitanjem politike: što znači biti zajedno i kako trebamo biti zajedno? “Together” se može čitati u vrlo različitim prostornim i vremenskim dimenzijama, fizičkim i mentalnim prostorima. U projektu izvođačkog dvojca Jurišić – Mandić riječ je o upečatljivom konceptualno-metodološkom fokusu, usmjerenom na odgovor na pitanje što znači biti zajedno i kako biti zajedno, navedeno je o ovom umjetničkom djelu.

To što je u Sarajevu ovaj performans izazvao toliku buku, predstavlja prije svega nemogućnost Sarajeva kao urbane sredine da jednom jasno povuče demarkacionu liniju da li je ovo sekularni grad ili grad koji se ravna prema religijskom ćudoređu. Dakako, činjenica da se pitanje religijskog poimanja morala ispostavlja kao jedina vizura gledanja na umjetnost, te da se ovaj performans koristi kako bi se napala treća Povorka ponosa, koja je istog dana održana u Sarajevu, teme su koje otvaraju niz važnih rasprava o Sarajevu kao gradu i njegovim dosezima u pogledu ljudskih i umjetničkih sloboda.

A gdje smo zaista sa tim slobodama, najbolje potvrđuje stav direktorice Internacionalnog Art Festivala “Zvrk” Jasmine Prolić, koja je organizatorica ovog događaja. U svom saopštenju javnosti ona je navela da kao umjetnička direktorica ovog festivala želi “javno i duboko da se izvini svim građankama i građanima Sarajeva”. Da stvar bude tragičnija, ona javno priznaje kako je performans u Sarajevo dovela bez da je znala šta je njegov sadržaj. Ovaj čin organizatorice Prolić jedan je sramotan čin neprofesionalnosti i nesposobnosti da se jasno stane iza sadržaja Festivala koji se organizuje. A to je slika i prilika sarajevske kulture danas. Sa druge stane, izvinjenje koje je upućeno, a pod pritiskom moralne policije koju kantonalni zastupnik Haris Zahiragić vodi po ulicama glavnog grada, obezvređivanje je umjetnosti, umjetnika i svih njihovih sloboda. Javno se ograđujući od događaja koji je sama organizovala sa svojim timom, Prolić, bez ikakve sumnje, pristaje na tezu da je ovaj performans bio “neprimjerena umjetnost”.

To što je u Sarajevu ovaj performans izazvao toliku buku, predstavlja prije svega nemogućnost Sarajeva kao urbane sredine da jednom jasno povuče demarkacionu liniju da li je ovo sekularni grad ili grad koji se ravna prema religijskom ćudoređu. Dakako, činjenica da se pitanje religijskog poimanja morala ispostavlja kao jedina vizura gledanja na umjetnost, te da se ovaj performans koristi kako bi se napala treća Povorka ponosa, koja je istog dana održana u Sarajevu, teme su koje otvaraju niz važnih rasprava o Sarajevu kao gradu i njegovim dosezima u pogledu ljudskih i umjetničkih sloboda. (Đorđe Krajišnik, Oslobođenje)

BH Pride, dan ispisivanja iz građanskog bloka

Posljednji Prajd (BH Povorka ponosa) u Sarajevu bio je odlična prilika za testiranje iskrenosti građanskih opredjeljenja niza političkih subjekata koji se posljednjih godina predstavljaju borcima za građansku državu.

Da podsjetimo, zalagati se za „građansku“ državu znači, u prvom redu, dati prioritet individualnom nad kolektivnim, znači zalagati se za takav politički pravni okvir koji će omogućiti pojedincu, ma kako njegov ili njen vrijednosni sklop bio nepopularan, „manjinski“, što je moguće više slobodnog prostora za razvoj vlastitog, individualnog identiteta, slijeđenje svojih opredjeljenja. Taj prostor slobode mora biti zaštićen od kolektivističkih stega, opredjeljenja, očekivanja, većinskih nazora.

Zagovornici građanstva svakodnevno nam, s pravom, poručuju kako etničko, nacionalno opredjeljenje ne smije biti ključna odrednica naše političke relevancije, da ono mora ustupiti mjesto individualnom građaninu kome treba biti omogućeno da slijedi svoje ciljeve i interese.

Ali svojom šutnjom ili pak otvorenim svrstavanjem na stranu kolektivističkog sentimenta pretpostavljene „tihe većine“ građanski političari, većina njih, tako ne misle za seksualno opredjeljenje, ili za umjetničke, estetičke afinitete, pa kao isljednici saslušavaju umjetnike i prijete im sankcijama.

Pobornik ideje građanske države bezuslovno mora da se zalaže za ono što se najšire zove liberalno-demokratskim, ili, skraćeno, europskim vrijednostima, što znači da on ili ona moraju da se bore protiv pokušaja nametanja kolektivističkih obrazaca, protiv svake vrste moralno-policijskog djelovanja u javnom prostoru, pri čemu je odbrana onih ponajviše manjinskih gledišta, odnosno slobode njihovih nositelja, garant odbrane individualne slobode svih drugih. Prostor za neometan razvoj građanina u njegovom ili njezinom individualnom indentitetu, preferencijama mora biti po svaku cijenu branjen.

Izuzetak od toga su stavovi građana koji ne počivaju na ideji jednake vrijednosti svakog ljudskog života – fašizam, rasizam, radikalni nacionalizam, šovinizam, seksizam, itd.

Za slobodu tih ljudi, ma kako nam njihovi pogledi zvučali „čudno“, ma kako da odudaraju od sentimenata i sklonosti većine sugrađana, mora se bezuslovno zalagati – ne zbog nekih simpatija ili sažaljenja, nego zato što ljudska prava i slobode funkcioniraju kao spojene posude ili naponska mreža – tek u zajedničkom djelovanju svih sloboda i prava neko pojedinačno pravo ili sloboda može imati smisla, tek tada funkcionira sistem.

U tom smislu, stav premijera KS Edina Forte da ljudska prava nisu švedski stol gdje možemo birati šta ćemo u svoj tanjir staviti, a šta nećemo, na pravi način pogađa srž građanske politike. Na kraju, zalagati se za slobodu drugoga, drukčijega, svakako je zalog moje vlastite slobode.

Izgovor koje se često može čuti, recimo, da neki stav, opredjeljenje ili način života nekih naših sugrađana potkopava vrijednosti neke većine (pri čemu ne postoje pouzdana, objektivna, redovna istraživanja vrijednosnih opredjeljenja stanovnika) izravno je protivan građanskom političkom djelovanju i priličan je nacionalističkoj mobilizacijskoj politici, što obično i jeste slučaj i krije se iza poziva na ćudoredno uniformiranje. Pozivanje na većinska opredjeljenja, pri čemu se većina postavlja u poziciju žrtve koja trpi iživljavanja „razmažene manjine“, nije ništa drugo do kolektivistička mobilizacijska fraza koja je obični smokvin list koji prekriva pravu skaradnu golotinju sile i moći.

Tiha većina na koju se pozivaju zagovornici kolektivizma danas u BiH ili Mađarskoj, a još juče u rigidnim konzervativnim dijelovima SAD od Nixona do Trumpa, fabrikovanje kolektivističkog narativa o većini koja je ugrožena od manjine, bila je i ostala pogonsko gorivo svakog populizma, rasizma, nacionalizma, šovinizma. Svaki pokušaj uredovanja društava prema zamišljenoj tihoj većini redovno je vodio u autoritarizam, totalitarizam, pa i fašizam. (Asim Mujkić, Inforadar)

Kuga i kolera

Ulicom u centru Splita vijugala je toga sparnog dana oveća količina ljudi strpljivo čekajući u redu. Mogla sam ih zaobići, doduše jedva, probijajući se kroz nepodnošljivu gomilu polugole dječurlije, u kupaćim kostimima, s otkrivenim sisama, takozvanim turistima koji su neumoljivo prisvojili Dioklecijanov grad čija je fenomenalna jezgra spomenik kulture; prisvojili, kažem, ali ne da ga poštuju i uživaju u njegovom izgledu, nego posve obrnuto, da ga zgaze, unize, požderu, dok ih ponizno opslužuje obespravljena nacija konobara i čistačica.

No vratimo se onom zmijolikom redu i pitanju što se tamo može čekati, budući da nijednog dućana s odjećom, knjigama ili metlama u ovome gradu više nema? I otkrivam da je to obična buža u kojoj se prodaje sladoled, nikakvih kolača nema, jer Split ima tek jednu i pol slastičarnu, ali zato svaka preostala rupa unutar Palače nudi taj kurentni proizvod. Pa zašto onda toliki red baš ovdje, kad sličnih rupa ima gdje god hoćeš? Zato što kugla sladoleda, zaleđene vodice umjetnih boja i mirisa, tu košta „samo“ 12 kuna, dok je drugdje cijena dvostruko veća, pa će dvije kuglice koštati 44 kune, nešto manje od kilograma teško uzgojenog teleta.

Tako ovoga ljeta svjedočimo kugi dvostruke inflacije; novčane koja Hrvate ostavlja bez daha kod svakog ulaska u trgovinu, o restoranu mogu tek sanjati, i inflacije podvrste turista koji su Split prepoznali kao grad za partijanje jer se kao takav godinama propagira. Postao je tako turistička prijestolnica primitivizma i sramote, preplavljena isključivo gostima čija zamisao dobrog provoda ne seže dalje od cjelonoćnog lokanja za što su im na raspolaganju snažno reklamirane „alkoholne ture“ na koje ih vode za to „školovani“ turistički radnici, sve od birtije do birtije, gdje se toči alkohol po dogovorenim sniženim cijenama. A kako je čitav centar Splita pretvoren u jedan veliki birc, tako ono malo žilavih, preostalih stanara gradske jezgre pola godine žive životom zombija. Neispavani, bijesni i nemoćni pred stihijom „finih“ Evropljana, uvjerenih da su u zoološkom vrtu, a ne u gradu vjekovne kulture, pa pišaju gdje stignu, razbijaju vrata na renesansnim zgradama i spomenicima, goli teturaju po ulicama i, dakako, arlauču. Policija? Inspektori? Kazne? Ne, toga nema, to se, naime, protivi politici grčevite borbe za svakog gosta.

Pa kako je bilo moguće da se čitav jedan grad otme njegovim stanovnicima i prepusti turističkoj rulji čija je kupovna moć takva da su se i ugledni restorani u centru „prilagodili“ i postali smrdljive pečenjarnice u kojima su pica i pomfrit jedina ponuda? Uz već gomilu, u zidove Palače ugrađenih, pečenjara, dragstora s alkoholom i sladoledarnica. Kako je bilo moguće da se čudesna estetika takvog grada onečisti trećerazrednim konfekcijskim turizmom, da vas susjedi preziru jer svoj stan niste pretvorili u sredstvo lake i izdašne zarade? I gdje su uostalom svi ti ljudi čiji su stanovi u čitavim stambenim zgradama pretvoreni u apartmane? Svakako, daleko od razuzdane gomile i grada kojemu je isisana duša i smisao bivanja.

Bilo je moguće zato jer tako hoće državna politika, uz asistenciju lokalne vlasti koja je – za račun masovnosti neodgojenih mladih turista željnih tek pijane zabave – izgubila nekadašnje kvalitetne goste srednjih godina, odgojene da po gradskim ulicama, svojim ili tuđim, ne hodaju goli, ne povraćaju i urlaju, te poštuju domicilno stanovništvo. Onemogućen je i dolazak domaćih gostiju koje sada tjedan dana ljetovanja košta kao bolji polovni auto. Na kartu takvog turizma, što za sobom ostavlja devastirani, usmrđeni grad, zaigrale su odavno splitske vlasti i sada se kusaju rezultati opake strategije – dokidanja grada za njegove stanovnike i prepuštanje stihiji.

Uglavnom, u državi u kojoj brodovi odavno ne klize s navoza – nedavno je ugašeno i ono jada što je bilo preostalo od splitskog škvera – tvornički se dimnjaci ne dime, mali obrti gase, turizam je slamka spasa, a od plaćanja poreza izuzeti vlasnici apartmana, njih mali milijun, garant socijalnog mira. Ako će se pri tome Split pretvoriti u veliki javni zahod, koga briga. Njegovi su rijetki građani koje apartmanska pohlepa nije zaslijepila ionako odustali od užitka u bezobrazno skupoj kavi na prelijepim mu trgovima. Kao prije njegove tranzicije iz Grada u kužni stacionar. (Heni Erceg, Mladina)