Kompjuterske igrice i politika; DW Shift (15 minuta)
Danas na svijetu više od tri milijarde ljudi igra igrice. Jedni na mobitelu, drugi na konzoli, a treći na kompjuteru. Ako je skoro 40 posto stanovništva planete zaluđeno ovim fenomenom, onda je sasvim prirodno da je politika u njemu prepoznala bitan propagandni i oglašivački potencijal. Uoči posljednjih američkih predsjedničkih izbora, tim Joea Bidena uočio je taj potencijal i za ciljano djelovanje odabrao igru Životinjsko raskrižje: Novi horizonti, koju igra više od 22 miliona igrača. Oni su uključili predizborne slogane u ovaj virtualni univerzum u kojem igrač sam dizajnira i gradi svoj otok. Isto su kasnije radili i Trumpovi stručnjaci, ali izgleda da su se kasno sjetili.
Biden nije prvi politički igrač čiji je tim pribjegao ovom triku. Daleke 2006. godine Mark Warner, miljenik demokratskog tabora, na sličan se način pojavio u igri Drugi život. Porazio ga je Barack Obama, koji je otvorio predizborni štab u pomenutoj igrici. A uoči izbora 2008. godine Barackove reklamne poruke pojavile su se u sportskim i trkačkim igricama.
Danas ovo sredstvo koriste i aktivisti grupe Black Lives Matter. Međutim, tvorci igrica već kasne u procesu suočavanja s političkim pitanjima, jer njihove platforme intenzivno i brutalno eksploatiraju desničarske i radikalne militantne grupe. Govor mržnje na zastrašujuće načine zapljuskuje igrice, a najizraženiji je u odnosu prema ženama, koje svakodnevno doživljavaju uvrede, što je manji problem, i prijetnje silovanjem i smrću. Mrežne igre već godinama imaju problem sa seksizmom i rasizmom, na njima se rapidno njeguje toksična atmosfera, a igrači koji se pobune protiv takvih pojava ne postignu ništa osim što i sami postanu mete organizirane mržnje. Što se tiče žena, progon uvijek počne naoko benignom, u suštini doboko mrzilačkom porukom „Idi u kuhinju i napravi mi sendvič“. Od tog koraka do eskalacije koja vodi u prijetnje silovanjem kratak je put. Jedan od razloga za ovakvu atmosferu je nepostojanje moderatora i sankcija.
Da nije sve crno na terenu igrica pokazuje i edukativni segment fenomena. Mnoge od njih su konstruirane tako da obrazuju mlade naraštaje o najbitnijim pitanjima civlizacije. Recimo, u igri Kroz najmračnija vremena u priču o Drugom svjetskom ratu igrači se uključuju kao članovi pokreta otpora nacizmu, što je idejni model zbog kojeg zagovornici ovakve vrste obrazovanja s pravom tvrde da su igrice i edukacija komaptibilni. Neki od najvećih umova današnjice angažirani su na unapređenju te obrazovne sfere u igricama i vjeruje se da mogu presudno kreirati buduće trendove.
Blum; Federalna televizija (50 minuta)
DW ima nekoliko dokumentarnih serijala kroz koje možemo pratiti šta rade najveći umovi svijeta. Domaći javni servisi mogu im parirati pričama o najvećim umovima naših prostora. Nažalost, njihove finansijske mogućnosti su takve da produkcijom ne mogu pratiti njemačkog televizijskog i produkcijskog uzora, pa su reprize najčešći metod prikazivanja dokumentaraca. Među tim repriznim filmovima mogli smo pogledati i pravi biser Federalne televizije, dokumentarac Blum, koji su autorica, novinarka Arijana Saračević Helać i režiser Himzo Mihaljević uradili još daleke 2015. godine, a FTV ga reprizirala u novembru 2020. pa onda i prošle sedmice.
Emerik Blum, Sarajlija, preživjeli logoraš Jasenovca, predratni komunista i partizan, poslije rata se proslavio životnim djelom – gigantom Energoinvest, svjetski relevantnim privrednim kolektivom koji je na vrhuncu upošljavao 50.000 radnika i još 10.000 inžinjera, pravnika, ekonomista, menadžera… Prava mala država u državi. Blum je jedinstven lik, čudo radne energije i vizionarstva, menadžer koji je decenijama razvijao organizaciju pokrenutu „s ledine“. Energoinvest je bio kolektiv s desetinama razvojnih instituta, stotine stručnjaka je zahvaljujući njegovoj viziji doktoriralo na najprestižnijim američkim univerzitetima, a onda to znanje implementiralo u Sarajevu i širom Jugoslavije. „Emerik nije imao ni jahte ni vikendice“, kaže Raif Dizdarević, „njegovo najveća bogatstvo bila je ta opsesija radom, neviđena posvećenost poslu.“ Zarazna radna energija prenosila se i na ostale djelatnike, a brojni profesori Elektrotehničkog fakulteta, za čije je osnivanje također zaslužan, nakon fakultetskih osam sati odlazili su u Energoinvest i tamo radili još pola radnog vremena. Dvanaest sati rada dnevno nije bila neka nametnuta obaveza, nego rezultat posvećenosti i strasti koje su Blumovi saradnici dijelili s njim.
Zanimljiva je i priča Božidara Matića, još jednog istaknutog Sarajlije i najbližeg Blumovog saradnika. Kaže Matić, u Americi je 1990. godine objavljena kultna knjiga Konkurentnost, sveto štivo najboljih menadžera svijeta. Zbog poznatih ratnih opstrukcija, Božidar je čita tek 1996. i ostaje zapanjen saznanjem da ni jedan od brojnih izvrsnih fragmenata knjige njemu nisu novost niti otkriće: „Onda sam shvatio da je ta najvažnija globalna pravila decenijama ranije uspostavio Emerik u Energoinvestu.“ Tako nastaju privredni divovi. U jednom trenutku Energoinvest je dobacio do fascinantnih 3.000 stipendista godišnje.
I tu se otvara zanimljivo pitanje: je li danas, u ovakvoj Bosni i Hercegovini, moguć neki novi Emerik Blum? Ili, ako je moguć, a sigurno jeste, šta bi mogao da uradi u atmosferi opće destrukcije, u korumpiranom, beznadežnom i zapuštenom društvu u kojem namješteni tenderi i nepotizam imaju prednost nad znanjem, sposobnošću i kvalitetom? Da ne govorimo o zakonskom labirintu s kojim niko ne može izaći na kraj. Blum je kao magnet privlačio sposobne ljude, usisavao ih u Energoinvest. Nakon toga bio je gradonačelnik Sarajeva u ključnom periodu grada, tri godine uoči Olimpijskih igara 1984. Kad je shvatio da stanogradnja ide presporo i da mnogi objekti neće biti gotovi do otvaranja najvažnijeg mirnodopskog događaja u povijesti zemlje, obustavio je sve građevinske radove i prekinuo ugovore. Potom je raspisao nove konkurse, postavio radikalno durkčije uvjete i rokove. Treba li reći da su svi objekti završeni na vrijeme?
Dokumentarac Blum izvanredna je priča o tome šta može jedan motiviran, obrazovan i posvećen čovjek. Valjalo bi ga reprizirati svake godine, njegova inspirativna nota možda dođe do nekog novog Emerika i upali njegove motivacijske svjećice.