Opačine demokratskih procedura

Historija hrvatsko-bošnjačkih odnosa nije blistava, no nema dvojbe da su Bošnjaci kroz prošlost Hrvatima nanijeli neusporedivo manje zla i nesreće od hadezeovaca. Uključujući opačine iz sfere takozvanih demokratskih procedura. To da se (i) glasovima Bošnjaka izabire hrvatski predstavnik u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine zasigurno nije pravedno, ali nije ni do te mjere pogubno kao kad istog predstavnika izabiru hadezeovci. Zamka upućuje na nezavidan položaj Hrvata u BiH, naroda zaglavljenog između nepravde i kataklizme.

Hadezeovska logika – koju, usput rečeno, aktivno ili pasivno podupiru i sve druge političke grupacije u Hrvatskoj – pritom je neumoljivo jednostavna: Hrvatima u BiH moraju se omogućiti njihova politička prava, a politička prava Hrvata svode se na to da budu Hrvati. Budući da artikulaciju hrvatstva obavlja HDZ, svatko tko njeguje zazor prema toj stranci legitimira se kao Antihrvat, što znači da se samovoljno isključuje i iz političkog i iz nacionalnog korpusa, to jest – iz jednoga te istog.

Prije dosta godina, u jednom od svojih rijetkih konstruktivnih tekstova založio sam se za radikalnu promjenu pravila izbora za članove Predsjedništva BiH. Prema tom prijedlogu, svakome građaninu te zemlje – Srbinu, Bošnjaku ili Hrvatu – bilo bi uskraćeno pravo da na izborima svoj glas dodijeli kandidatu koji pripada istome narodu kao i on, a zauzvrat bi, umjesto jednim, raspolagao s dva izborna glasa, uz obavezu da ih ravnopravno rasporedi na kandidate drugih dvaju konstitutivnih naroda. Konkretno: Bošnjak bi imao slobodu dati po jedan svoj glas hrvatskom i srpskom kandidatu, Hrvat srpskom i bošnjačkom, a Srbin bošnjačkom i hrvatskom.

S obzirom na dotadašnja iskustva, realno se moglo očekivati da će većina Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH, brifiranih od strane svojih nacionalnih partija, na takvim izborima ukazivati povjerenje onim kandidatima koje pripadnici ostalih dvaju naroda najmanje žele, a u boljem ih slučaju preziru ili čak mrze. Rezultat bi dakle vodio čistoj emancipaciji: umjesto da u Predsjedništvu BiH sjede po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat, vladajuće tijelo zauzeli bi Antibošnjak, Antisrbin i Antihrvat. Tako koncipiran organ upravljanja bio bi milijun puta manje toksičan od postojećeg.

Inicijativa je poduzeta s ciljem da afirmira nacionalnu izdaju kao koristan i odgovoran vid društvenog angažmana, te da podruje sveprisutni nacionalizam zaoštravanjem njegovih kriterija, e kako bi ovi nakon stanovita vremena dobili ljekovite parodijske oblike. Dugim, decenijskim upoznavanjem svih modusa hadezeovske političke prakse, naime, shvatio sam da ljubav prema vlastitome narodu može biti bezgranična koliko i ambis.

Začudo, prijedlog nije bio shvaćen ozbiljno, a posljedice te neobjašnjive ignorancije nadiru i danas – Ivan Penava i Domovinski pokret zazivaju obnovu Herceg-Bosne! Učinili su to u dokumentu nazvanom “Deklaracija”, gdje već u naslovu zahtijevaju “uspostavu hrvatske izborne jedinice u Federaciji BiH”. Ne provede li se ta stvar u najkraćemu mogućem roku oni će… oni će… oni će… načisto popizditi i dati “punu potporu” povratku “Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao sastavnice Sjedinjenih Država BiH”. Stoga traže “hitan i jasan dogovor unutar vladajuće koalicije” oko toga sudbinskog pitanja, jer “pasivno promatranje i čekanje nije naša politika”, a ako se to ne dogodi, oni će… oni će… no, “posljednji je čas da se izbjegnu radikalna rješenja”!

Penava i društvo inspiraciju su po svemu sudeći dobili sudjelujući prije mjesec dana na Tradfestu – dvodnevnome druženju poljsko-hrvatsko-američkih konzervativnih desničara – kada je, sve uz zemljopisnu kartu, izložena nužnost formiranja “trećeg hrvatskog entiteta” u BiH, kako bi se spriječio nastavak diskriminacije hrvatskih katolika i zaustavila islamska prijetnja Europi. Skočio je adrenalin, tijela su uzdrhtala, krv je šiknula uzbrdo, dlanovi su se oznojili… te je uslijedio afterparty tokom kojeg je u obredu kolektivne onanije izlučena “Deklaracija Domovinskog pokreta”.

Većinski koalicijski partner, progovorivši kroz usta masterminda Andreja Plenkovića, demonstrirao je mrzovoljnu zatečenost, ne skrivajući da ga ubodi proustaških komaraca već prilično živciraju… “Meni nije bilo poznato da će biti takve inicijative”… “ovo je očito jedan politički napor”… “za vidljivost DP-a, pretpostavljam”… “u srijedu imamo sastanak koalicije”… “pa ćemo vidjeti”… “pa ćemo razgovarati”… “koji bi bio smisao te inicijative”… “imam ozbiljne rezerve na stil DP-a”…

Shvatili smo: problem nije u sadržaju, nego u stilu. Prvi među klaunovima Domovinskog pokreta, naravno, zna da prijeti praznom puškom (jer nikome ne pada na pamet lišiti se mukom stečenih apanaža) i grozničavo razmišlja koga bi, radi scenskog efekta, mogao dokačiti kundakom. Za njega i za ostatak ekipe pod crnom šatrom hrvatski je živalj u Bosni i Hercegovini poput ustaških leševa u Sloveniji i Austriji – repromaterijal namijenjen obnovi razmrvljene političke pozicije u Hrvatskoj. To je ta dilema: u koju grobnicu zagrabiti da se pokažu kakvi-takvi znaci života?

Nevolja je s Herceg-Bosnom, međutim, u tome što ju je patentirao HDZ. Ona je bila plod banovinskih snova Franje Tuđmana, zbog koje bi Neprežaljeni, da je kojom srećom poživio malo duže, zajedno s garniturom hercegovačkih poltrona grijao optuženičku klupu u Hagu. A ostala je, barem kao permanentna čežnja, simbol “prirodnoga” prava hrvatskih političkih vlasti da se miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

Izgovor za to proizlazi iz druge HDZ-ove opsesije: prisilne političke unifikacije Hrvata u BiH (mada ne samo njih), uz misionarsko širenje svijesti o tome da je u nacionalnoj pripadnosti sabijen kompletan svjetonazorski i politički identitet. Nekadašnji mastermind takve je operacije, uključujući projekt Herceg-Bosna s pratećom logorskom infrastrukturom, običavao provoditi fingirajući hrvanje s unutarstranačkim radikalima koje je – tobože – krajnjim naporima držao pod kontrolom. Što je bio Gojko Šušak nego Tuđmanov lični DP-ovac?

Isti obrazac u današnje vrijeme – s prešutnom porukom: “Zlo koje činimo našom je zaslugom manje od zla koje bismo činiti mogli” – opravdava sumnju u provizorij postojanja dviju partija. DP inicira izgon Srba iz političkog i javnog života, pa HDZ preko trabanata u Savjetu za nacionalne manjine sreže financiranje “srpskih Novosti” i šovinističke kriterije pretoči u državni program. DP inicira reafirmaciju ustaštva, pa hadezeovac Plenković uz pomoć rođenoga potomstva legitimira Thompsona, a potom mu i omogućuje nastup na Jelačić-placu, kršeći zakon i odluku zagrebačke gradske vlasti. DP inicira novi val revizionizma, pa hadezeovac Medved dočekuje kovčege s ostacima iskopanih ustaša i pokriva ih državnim zastavama. DP inicira obnovu Herceg-Bosne, pa…

Teško je oteti se utisku da prpošni manjinski koalicijski partner, dok se rita zadnjim nogama, dok reži, laje, kesi očnjake i nastoji privući pažnju na sebe, preuzima ulogu avangarde, krčeći put kojim će uskoro marširati cijeli ešalon vlasti, a usput i radikalizira svojega tobožnjeg krotitelja. Dobro, radikalizacija je prejak termin; prije će biti da DP, nastupajući pod kodnim nazivom, skidajući jedan po jedan sloj hipokrizije, pomaže HDZ-u da se vrati u prvobitno agregatno stanje, u smjesu kakvu su kreirali začinjavci, u fašizirano meso.

Odatle i Plenkovićeve “ozbiljne rezerve na stil DP-a”, ali ne i na sadržaj, koji bi za svakoga partijskog redova morao biti samorazumljiv, jer trenutačne propozicije omogućuju da DP glasno izgovara ono o čemu HDZ potajno snuje. Ponovno ukazanje Herceg-Bosne u hrvatskome političkom životu upozorava da ne treba brzati sa zaključcima o tome tko koga kontrolira u vladajućem savezu i zbog čega. Dojam može varati. Izvještavanje može obmanuti. Ispravno napisana vijest možda glasi: bijesni doberman vodi luđaka na uzici. (Viktor Ivančić, Novosti)

Veštačka inteligencija i kraj kapitalizma

Kakvi bi bili efekti masovnog uvođenja veštačke inteligencije u privredu, s marksističke tačke gledišta? Zanimljivo je da ovo pitanje, koliko mi je poznato, niko još nije postavio.

Na prvi pogled, reklo bi se da su implikacije za Marxovu radnu teoriju vrednosti loše ili u suprotnosti s činjenicama i očekivanjima. Veštačka inteligencija podrazumeva uvođenje proizvodnih tehnika visokog kapitalnog intenziteta ili, da se poslužimo marksističkom terminologijom, procesa s veoma visokim organskim sastavom kapitala. Drugim rečima, uvođenje veštačke inteligencije implicira veoma visok c/v. To je odnos konstantnog kapitala (c) prema varijabilnom kapitalu potrebnom za angažovanje radne snage (v). U slučaju potpuno automatizovane proizvodnje, ako je angažman radne snage mali ili teži nuli, višak vrednosti proizveden radom takođe mora biti mali ili težiti nuli. Bez obzira na to koliko je stopa eksploatacije visoka, niska vrednost v daje nisku vrednost s (višak vrednosti). Tako dolazimo do zaključka da profitna stopa (s/(c+v)) takođe mora biti veoma mala, u skladu s jednim od najpoznatijih Marxovih „zakona kapitalističkog razvoja“, a to je tendencija opadanja profitne stope usled uvođenja kapitalno intenzivnih proizvodnih procesa. Ako je proizvodnja gotovo sasvim automatizovana, profita stopa će biti ravna nuli ili blizu nule. A kao što nam govore Marx, Schumpeter i zdrav razum, kapitalizam s nultom profitnom stopom je apsurd. Kapitalisti neće ulagati ako je očekivani prinos ravan nuli. Tako tendencija pada profitne stope najavljuje propast kapitalizma.

Mnogo pre nego što se veštačka inteligencija pojavila na sceni, o tome su raspravljali marksistički ekonomisti s početka 20. veka – Rosa Luxemburg i Henryk Grossman. Očekivali su upravo ono što danas vidimo: da će uvođenjem kapitalno intenzivnijih proizvodnih procesa, koji su za svakog kapitalistu ponaosob profitabilniji, kapitalisti kao klasa, kada jednom svi to učine, potpuno istisnuti živu radnu snagu i tako smanjiti ukupan višak vrednosti i svesti sopstvenu profitnu stopu (za kapitaliste kao klasu) na nulu.

Da li će veštačka inteligencija doneti kraj kapitalizma? To se naizgled ne slaže s činjenicama i očekivanjima da posle uvođenja veštačke inteligencije profitne stope budu veće, a ne manje. Da li je Marx potpuno promašio? Možda i nije.

Da bismo to ispitali, zamislićemo ekonomiju koju čine dva sektora. Prvi je sektor s veoma visokim organskim sastavom kapitala, upravo onakav kakav smo opisali. Potpuna automatizacija u tom sektoru stvorila bi tražnju za proizvodnjom roba i usluga koje može obezbediti samo živa radna snaga ili je njen rad u tom domenu superiorniji od rada veštačke inteligencije: mislim na negu, sport, medicinske usluge, vrhunsku gastronomiju, obuku, trenere, barmene, kreativno pisanje i mnoštvo drugih zadataka koji, baš zato što neke od njih manje kvalitetno može obaviti i veštačka inteligencija, postaju sve vredniji ako iza njih stoji kvalifikovani rad žive, ljudske radne snage. Hiljade nastavnika će biti zamenjeni veštačko inteligencijom, ali će istovremeno porasti tražnja za zaista dobrim nastavnicima, onima koji su bolji od veštačke inteligencije.

To znači da će se vremenom razviti novi sektor, u suprotnosti sa trendom potpune automatizacije. Karakterisaće ga nizak organski sastav kapitala: mali konstantni kapital (c) u odnosu na varijabilni kapital (to jest, količinu kapitala koja ide na plate). Za razliku od potpuno automatizovanog sektora, taj sektor bi generisao velike viškove vrednosti.

Ali, kao što znamo, u kapitalizmu se robe i usluge ne prodaju po radnoj vrednosti, već po proizvodnoj ceni koja izjednačava profitne stope u kapitalno i radno intenzivnim sektorima (to jest, sektorima s različitim organskim sastavima kapitala). To znači da bi u stanju ravnoteže profit u automatizovanom sektoru bio proporcionalan (velikoj) količini kapitala angažovanog u automatizovanom sektoru. Otuda profit automatizovanog sektora ne bi bio zanemarljiv, kao što nam se činilo u početku, kada smo ga posmatrali u izolaciji, pretpostavljajući da mu pripada čitava ekonomija. Naprotiv, profitna stopa može porasti zato što je zamena žive radne snage u prvom sektoru praćena uvođenjem novih, radno intenzivnih proizvodnih procesa u drugom.

Ukratko: dok će jedan deo ekonomije koristiti samo mašine (što obuhvata i veštačku inteligenciju), drugi će biti neuporedivo radno intenzivniji, možda i više nego danas. To znači da profit u sektoru veštačke inteligencije ipak može biti znatan – ali samo ako je njegov rast praćen rastom tražnje za robama i uslugama koje proizvodi živa radna snaga drugog sektora. Ako veštačka inteligencija preuzme kompletnu ekonomiju, onda, prema marksističkim analizama, profitna stopa mora težiti nuli. Na isti zaključak upućuje i neoklasična analiza, jer potpuno automatizovana proizvodnja koja ne koristi radnu snagu podrazumeva da će ukupan iznos plata biti ravan nuli ili blizu nule, pa se postavlja pitanje kome će se onda prodavati to obilje novih proizvoda. Dakle, i u neoklasičnom svetu, izobilje koje stvara veštačka inteligencija (ako se ne izvrši velika preraspodela u korist ljudi koji ne rade) ima za posledicu nedovoljnu agregatnu tražnju, zbog čega profitne stope teže nuli. U obe interpretacije uspon veštačke inteligencije mora biti praćen ekvivalentnim rastom radno intenzivnih aktivnosti da bi se ekonomija održala u ravnoteži i da agregatna tražnja i profitna stopa ne bi pale na nulu.

Da rezimiramo: i u marksističkom i u neoklasičnom svetu, ekonomija koju čini samo visoko automatizovani sektor nije spojiva s opstankom kapitalizma. U prvom slučaju, zato što je proizvedeni višak vrednosti, pa otuda i profit, ravan nuli; u drugom, zato što nedovoljna agregatna tražnja obara profit na nulu. Problem se može „rešiti“ jedino ekvivalentnim rastom radno intenzivnog sektora, ili masovnom preraspodelom u korist ljudi koji ne rade.

Dakle, budućnost je manje sumorna nego što neki tvrde. Aktivnosti u kojima veštačka inteligencija ne može zameniti radnu snagu doživeće procvat. Da li će veštačka inteligencija dovesti do gubljenja radnih veština? Na prvi pogled se čini da hoće, jednostavno zato što mnoge veštine (kao što su računarstvo, razvoj softvera, pisanje, čak i matematika) postaju suvišne jer ih mogu preuzeti mašine. Ali moguća i verovatna protivteža tom procesu biće nastajanje zanimanja u kojima će radne veštine premašivati današnji nivo, jednostavno zato što moraju biti superiornije od onoga što nudi veštačka inteligencija da bi ljudi poželeli da za takve proizvode i usluge daju novac. Otuda, dok jedan deo radne snage može biti pogođen gubitkom radnih veština ili, nazovimo to pravim imenom, zaglupljivanjem, drugi deo će postati sofisticiraniji i mnogo kvalifikovaniji. Da bi sačuvali prednost, takvi radnici će se takmičiti s mašinama više nego s drugim ljudima. Ali dokle god verujemo u ljudsku sposobnost adaptacije, možemo računati da će uvek biti segmenata radne snage koji će raditi stvari koje mašine ne mogu da urade, a čak i ako mogu, više će se ceniti (i vrednovati) rezultati rada žive radne snage. Malo je verovatno da će vešta klizačica na ledu generisana uz pomoć veštačke inteligencije biti jednako vrednovana kao ljudsko biće u istoj ulozi. Bar ne od strane ljudskih bića.

U tekstu sam izraze „povećani kapitalni intenzitet proizvodnje“ i „viši organski sastav kapitala“ koristio kao zamenljive. Prvi je, naravno, neoklasični, a drugi marksistički, ali u ovom kontekstu oba upućuju na istu stvar: zamenu ljudi mašinama (uključujući AI). (Branko Milanović, Global inequality and more 3.0, za Peščanik preveo Đorđe Tomić)

On je voli na svoj način

Reprezentacija Bosne i Hercegovine pobijedila je Rumuniju na Bilinom polju, a jedan od ključnih igrača u toj pobjedi bio je Nikola Katić.

Rođen 1996. u Ljubuškom, odrastao u malom hercegovačkom klubu Stolac, zatim stasao u stabilnom hrvatskom prvoligašu Slaven Belupu, pa završio u Glasgowu – na Ibroxu, stadionu Rangersa, gdje je u legendarnom navijačkom pabu The Loud, The Greatest mogao popiti Tennent’s i vidjeti šta znači biti dio jedne od najvećih fudbalskih tradicija u Evropi.

Nije išlo na Ibroxu kako je očekivao, pa je stigla prilika koju sanja većina Hercegovaca (osim onih vjernih Dinamu) – dres Hajduka. U Splitu je Katić odigrao i vrlo dobre i loše utakmice, ali ne dovoljno za novi ugovor. Slijedi odlazak u Zürich, u najveći švicarski grad, gdje fudbal nikada nije pitanje života i smrti kao na Poljudu i Ibroxu, niti identitet određuje boja šala.

U trenutku kada se činilo da je njegova karijera u silaznoj fazi, direktor reprezentacije Emir Spahić procijenio je da bi Katić mogao biti važna opcija za BiH. I nije krenulo bajno, svjetski velikani igrali su se s reprezentacijom, a svaki novi poraz postavljao je pitanje: “Šta mu je ovo trebalo?” Ipak, kako je reprezentacija prekinula negativnu seriju ostaje za rijetke fudbalske analitičare u Bosni i Hercegovini; ono što je bitno jest da je Nikola Katić svaku utakmicu igrao fanatično, stavljajući glavu gdje mnogi ne bi nogu.

Ipak, najvažnija stvar nije na terenu – Katić je bitne golove dao i van terena.

U jednom intervjuu kaže: “Meni je apsurdno da se ljudi u 2024. godini dijele na jednu stranu, drugu stranu. Svi smo tu da doprinesemo boljitku ove reprezentacije i države bez obzira odakle dolazimo i na vjeroispovijest. Konačno trebaju prestati podjele. Dat ću primjer Jablanice i svega što se nažalost desilo, tih dana niko ne pita ko je, šta je, odakle je ko. Nisam dio ratne priče i prošlosti niti sam vezan za to, ali malo mi smeta što se to ispituje ko je stavio ruku na srce, da li je Hrvat, da li je Bošnjak ili katolik, pravoslavac, nebitno. Svi smo tu s jednim ciljem, istom voljom, željom i ljubavlju kako bismo došli do nivoa do kojeg želimo.”

Katić je rekao nešto što u ovoj zemlji rijetko ko uspije reći ovako jednostavno. Ljudi moji, ovo je 2024. godina.

Nikola Katić voli Bosnu i Hercegovinu. Nikola Katić voli i Hrvatsku. I nijedna od tih ljubavi se ne isključuje. On je vjerovatno ponosni Hrvat, ali to ga ne sprječava da daje maksimum za BiH. Njegov identitet nije greška – njegov identitet je realnost savremenog svijeta.

Bosna i Hercegovina, međutim, pati od duboko ukorijenjene tradicije da identitet mora biti jednoznačan, konačan i mjerljiv.

U modernom društvu identitet nije čista kategorija. Savremena sociologija i filozofija (Hall, Sen, Taylor, Bauman) jasno govore da je identitet višeslojan, fluidan i nikada potpuno stabilan. Čovjek može istovremeno pripadati različitim zajednicama, i to nije kontradikcija – nego bogatstvo.

Kultura određivanja identiteta drugima najgori je oblik totalitarnog refleksa. Ovdje ljudi profesionalno mjere ko je pravi ljevičar, ko je urban, ko je liberal, ko je patriot, ko je “dovoljno naš”. To je tradicija intelektualnog i političkog nasilja. Ljudi imaju pravo biti šta žele – Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin, sve istovremeno ili ništa od toga.

Književnik Ivan Lovrenović je nedavno rekao: “Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” I to je ključ cijele priče.

Problem ovdašnjih naroda nije manjak patriotizma, nego temeljita teološka i identitetska neobrazovanost, plus ukorijenjeni refleks konačnog suca – onoga koji mjeri ispravnost drugih. A takvi mjeritelji trebaju samo jedno: da ih se intelektualno odstrani iz ozbiljne rasprave.

Ljudi nisu jednostavne jedinke. Identitet nije matematička jednačina. Identitet je prostor, sloj, mnoštvo. I niko nema pravo ograničiti ga.

A Nikola Katić je pokazao da čovjek može voljeti sve što poželi (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Švajcarsku) i da nijedna ljubav ne umanjuje onu drugu. To je prirodno. To je ljudski. I to je jedina priča koju vrijedi braniti.

Jer Nikola, Ermin, Haris, Edin, Luka vole Bosnu i Hercegovinu na svoj način, kao u stihovima Arsena Dedića. (Amer Bahtijar, Tačno.net)